Novo političko talasanje – i opet preko leđa sirota naroda

tačno.net
Autor 10.8.2015. u 09:32

Novo političko talasanje – i opet preko leđa sirota naroda

Iza rata na prostoru bivše zajedničke države već je dvadesetak godina. Da je pameti, svi bi ti prostori, sada zasebne države, bili koncentrirani na pitanja budućnosti koja znači bolji život i veće zadovoljstvo vlastitih građana – kao što je, pa ma što nacionalisti o tome mislili, sredinom šezdesetih koncentrirana bila ondašnja politička klasa. Danas je, međutim, priča puno tužnija. Na djelu je i dalje opijenost „slavnom“ prošlošću. Nacionalističke klike, zapravo, i one u i one izvan vlasti, ne pokazuju ni jedan ozbiljan znak da bi konačno mogle odustati od filozofija koje nas prije četvrt stoljeća itekako sve zajedno koštaše.

Piše: Slavo Kukić

Pogledajmo uostalom. Hrvatska nedavno obilježi dvadesetu obljetnicu „Oluje“, vojno-redarstvene operacije kojom je oslobođena trećina njezina teritorija. Bilo je, kažu, veličanstveno. Nisam, međutim, bez rezervi u odnosu na takve sudove.

Državni je vrh zapadnih susjeda, slažem se, položio civilizacijski ispit. Žal za svakim ljudskim životom zbog ratne kalvarije, pa ma koje nacionalne i konfesionalne pripadnosti da su, mogla se čuti iz usta svih. I to, pita li se mene, može potaknuti na razmišljanje još jednog dijela hrvatskih građana, koji su zbog rata bili prisiljeni napustiti dom, da se ipak vrate.

No, ne bih se složio kako je kod zapadnih susjeda i za tu prigodu bilo sve evropski. Dapače. Ni takva se obljetnica nije mogla zaobići a da se na pitanjima, na kojima bi se moralo pokazati jedinstvo, demonstrira podijeljenost – i da se vlastitim građanima neizravno poruči kako bi tu matricu slijediti morali i sami. Prisjetimo se, uostalom, polaganja vijenaca u Kninu – i poruka kako s ideološkim neistomišljenicima, pa ma kakve državne funkcije obnašali, zajedno ne treba činiti ni to. Prisjetimo se, potom, da je agresivnost nacionalističke rulje, koja se manifestira svake godine, evropski dio ove zemlje ove godine prisilio na svojevrsno uzmicanje – odustajanje, recimo, od obraćanja javnosti i u Kninu okupljenima i predsjednika hrvatskog Sabora i premijera tamošnje vlade. Prisjetimo se, na koncu, koncerta jednog od najprepoznatljivijih promicatelja endehazijske ideologije – i ustaškog znakovlja na glavama zapjenjenih sljedbenika te sulude filozofije, ali i poruka kako će nakon slijedeće pobjede, valjda one izborne nad hrvatskom ljevicom, konačno biti ostvareno jedinstvo hrvatskog naroda. Nije, istina, rečeno kako – i gdje će završiti ta ista ljevica, ali i oni koji se uz nju svrstaše. Ali, isključiti ne treba ni mogućnost kako se, a poruka je odaslana iz usta jedne od hadezeovih perjanica, mislilo na tretman kakav je hrvatska ljevica imala i u vrijeme Pavelića.

Isti je dan na drugom dijelu nekad zajedničke države, u Srbiji, ali i u dijelu BiH, proglašen danom žalosti – a na graničnom prijelazu Rača obilježena dvadeseta godišnjica progona krajinskih Srba. I, ruku na srce, izostala je mudrost onih koji se javnosti obratiše.

Ne mislim, dakako, na Šešeljevo beogradsko balahanje. U odnosu na četničkog vojvodu, uostalom, najveća je pogreška ako mu se pridaje značenje kakvo, objektivno, ne zaslužuje. Ali, mudrost je izostala i kod državnih dužnosnika i crkvenih velikodostojnika. Patrijarh Irinej, primjerice, i danas operira garašaninovskom „pameću“ o Srbima pravoslavne, katoličke i islamske vjere. Ništa neobično. Jer, u pravu je predsjednica srbijanskog helsinškog komiteta, SPC je uvijek bila prvo politička pa tek onda vjerska institucija – i jedna je od onih koji ni danas ne odustaju od ideje velike Srbije. Uostalom, ona ni danas ne priznaje crnogorsku i makedonsku pravoslavnu crkvu. Ili, i danas polaže pravo na autokefalnost u drugim državama, a istodobno brani prisustvo drugim crkvama na tlu Srbije.

Ali, specijalno veću mudrost ispoljio nije ni zvanični državni vrh istočnih susjeda. Dapače, iseljavanje se, tko zna koji put po redu, ponovo karakterizira kao najveći genocid na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata. Dvjesto tisuća nedužna svijeta je, kaže se, moralo bježati kako ne bi završili kao i oni koji u svojim domovima ostadoše.

Jeli baš sve tako? Istina je da je nedužan svijet, zato što se u vlastitim domovima odlučio ostati, i usprkos jamstvima koja im dade hrvatska država, nerijetko stradao. No, odgovornosti za ono što se u vrijeme Oluje dogodi osloboditi ne može ni državni vrh Srbije. Poznati srbijanski političar Mirko Tepavac, primjerice, za iseljavanje Srba iz Hrvatske već tada je optužio Beograd. Njegovo mišljenje ovih dana potvrdi i predsjednica Helsinškog komiteta Srbije. Beograd je, veli ona, organizirao iseljavanje stanovništva s prostora Miloševićeve paradržave u Hrvatskoj. Najiskrenije, moglo bi biti da su i Tepavac i Biserko vrlo blizu istine. Samo, očito su među rijetkima u Srbiji koji su istini spremni u oči pogledati.

Ni pol muke, dakako, da se nesporazumi zaustavljaju na odnosima naših susjeda. Nažalost, oni se, po zakonu spojenih sudove, prenose i na prostor BiH. U Rači, još konkretnije, nad sudbinom nedužna svijeta lamentirali nisu samo predstavnici srbijanske političke klase. Bio je tamo i banjalučki „baja“ – i opet je bio u sukobu s elementarnom logikom. Neshvatljivo je, poruči on, da se „obilježava dan kada je istjerano 250 tisuća ljudi“. Ni na kraj mu pameti, međutim, ne bi i dodati, ni sada ni ikada prije, da se i u Banja Luci svake godine obilježava dan zbog kojeg je s prostora Republike Srpske „iscurilo“ preko 200 tisuća Hrvata, Bošnjaka i više od toga. A „iscurili“ su,  i to ne svojom nego voljom onih koje „baja“ danas slavi – usprkos i činjenici da se nad onim što su činili zgraža čitav svijet.

Ni pol muke, međutim, da je banjalučki „baja“ posvađan samo s logikom. Problem je, nažalost, što i prijeti, i to u kontinuitetu – i utjeruje strah u kosti sirotu svijetu. U funkciji prijetnji mu je i obraćanje u Rači – a i medijski istupi nakon toga. Pogledajte, uostalom, što izgovori i u najnovijem TV intervjuu. BiH je, izriga ubleha, „kretenska država“ koja nema ama baš nikakvih šansi da preživi. I sukladno tome, Srbima na prostoru BiH nema života bez Republike Srpske – bez koje bi bili „očišćeni“ kao na Kosovu i Hrvatskoj.

Ili, ni ovakve prilike banjalučki vožd ne propušta a da ne progovori o referendumu – kojim, među inim, i svjesno utjeruje strah u kosti sirota svijeta. Nastranu što ustavni stručnjaci i danas tvrde da je priča o referendumu još jedan od njegovih kockarskih trikova – koji slijedi princip, ili ćeš mi udovoljiti onom što tražim ili neću prezati ni od rušenja države. Profesor ustavnog prava u Istočnom Sarajevu, primjerice, i ovih dana tvrdi kako se referendum „sigurno neće dogoditi“. Jer, niti će ga dopustiti međunarodni čimbenici, niti ga podržavaju  oni bez kojih se on ni teorijski ne može dogoditi – zvanična Srbija i oporba u RS-u.

Sve to, dakako, tjera i na pitanja čemu sve to? Zašto Dodik istrajava na referendumu? Je li po srijedi interes bosanskohercegovačkih Srba – ili barem onih koji žive u tom dijelu ove zemlje? Ili se, ne daj Bože, ipak radi o nečem drugom – o vlastitoj mu koži prije svega? Priča sa Zubcem – i ostalima koji sa njim čine istu mrežu – u prilog ovom dosta uvjerljivo svjedoči.

Neki detalji, međutim, svjedoče, da strah za vlastitu kožu ne opterećuje samo Dodika. Pogledajte, uostalom, i najnovije reakcije Čovićevih u Vijeću ministara. Slijedeći logiku ucjena iz federalne vlade, potpredsjednik Vijeća ministara ovih dana zaigra na istu, kartu političke ucjene. Ili će biti kako tražim ili na Vijeće ministara neću ni dolaziti – a to ćemo onda prikazati i kao neravnopravnost čitava naroda.

O čemu se, zapravo, radi? Ne bude li se, napisa u pismu Bevenda, predsjedavajući Vijeća ministara pridržavao procedura, on na sijela državne vlade neće ni dolaziti. Što je u podtekstu izrečene prijetnje? Sam Bevanda se pozvao na kršenje propisanih procedura. Jesu li, međutim, one kamen spoticanja? Ako su, recimo, novinari dobro iščačkali, problem je u drugom – također u smjeni bivšeg direktora SIPA-e. Jer, k’o biva, odluka o smjeni na dnevni red Vijeća stavljena je bez mišljenja Ureda za zakonodavstvo i Ministarstva sigurnosti. I donesena je bez ministara HDZ-a.

E, tu je zec – da je odluka donesena bez ministara HDZ-a. Zašto? Zašto su ministri HDZ-a protiv smjene Zubca? To vam, pitate li ih, ni u ludilu neće reći. Uostalom, odluku o tome hoće li za smjenu dići ruku ili ne i nisu donijeli oni. Ili još preciznije, ta im je odluka samo servirana iz istinskog centra političke moći – od prvog u vertikali „obrane“ hrvatstva.

Prihvati li se to, pitanje je zašto takav nalog? Što to, naime, tjera prvog na „braniku hrvatstva“ na tu vrstu logistike. Interes Hrvata? Smiješno. Priča, hoću reći, kao i u Dodikovu slučaju, nema veze s interesima naroda – u ovom slučaju Hrvata. Potpuno suprotno, hrvatstvo se koristi kao najefikasniji paravan očuvanja vlastite kože – zbog kriminala počinjenog prethodnih petnaestak godina.

I dokle tako? To, vjerovali ili ne, samo Svevišnji zna. U svakom slučaju, može dugo. Jer, reče jednom zgodom prvi hrvatski predsjednik, narod je – Bože me sačuvaj, ne smijem ni izustiti. A čovjek to, bilo vam pravo ili krivo, nije izustio nimalo slučajno.

tačno.net
Autor 10.8.2015. u 09:32

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija