O čemu govorimo kad govorimo o snijegu?

Autor 16.3.2012. u 15:14

O čemu govorimo kad govorimo o snijegu?

I koliko god svi ovi hrvatski primjeri bili slikoviti i apsurdni, najdalje je ipak otišla francuska ministrica zdravstva koja je beskućnicima preporučila da tijekom polarnih hladnoća koje su zahvatile Europu – ne izlaze van. Ukratko, kao što kaže Barthes, “ništa nije kulturnije od atmosfere, ništa ideološkije od toga kakvo je vrijeme”. Pravo je pitanje, hoće li se ova snježna histerija do iduće godine već zaboraviti, pa će se isti scenarij odigrati još jednom, i tako u nedogled, kao da baš nikada nije napadalo ovoliko snijega…

Još je sredinom 70-ih godina francuski semiolog Roland Barthes pokazao da se ideologija krije čak i u onim stvarima koje nam se čine posve “prirodnima”, a jedna od njih je – vrijeme. Prisjećajući se svog odlaska u pekaru u kojoj mu pekarica kaže “Još uvijek je lijepo, ali je već predugo vruće!”, Barthes uviđa da govoriti o vremenu uvijek znači govoriti iz određenog kuta. Dovoljno je pogledati bilo koji udžbenik iz elementarnog engleskog u kojem će vas naučiti koje “conversation starters” možete koristiti da biste krenuli s “vremenom” i završili na suvislom razgovoru, ili tek prikratili razgovor. U klasičnoj lingvistici to bi se svrstalo u fatičku funkciju jezika (poznati je primjer pitanje “Kako si?” koje najčešće ne zahtjeva iskreni odgovor, već tek kurtoazno potvrđivanje), dok Barthes pokazuje da i u tako naizgled “prirodnim” konverzacijama uvijek vreba ideologija. Kada pekarici odgovori “I svjetlost je tako lijepa!”, ona ne odgovori, dolazi do svojevrsnog “kratkog spoja” u jeziku, a Barthes shvaća da je “vidjeti svjetlost” svojstveno klasnoj senzibilnosti. I ne bi li, u skladu s tim, odgovor na pitanje “Kako si?” koji bi sadržavao iskreno jadanje o svim životnim problemima (“Ma, upravo mi je došla opomena pred isključenje struje, račun za plin i vodu, a nemam niti za benzin do posla”), pokazao koliko je naše društvo isprepleteno, ako ne i utemeljeno na takvim prešutnim konvencijama da se realno stanje, pa onda i istinski osjećaji ne iskazuju.

Kada ovih dana naletite na vrhunske primjere “istraživačkog novinarstva” poput “Snijeg ponovo pada u Gorskom kotaru, Lici i Slavoniji” (sic!) trebalo bi izvesti upravo taj trik i umjesto odgovora “Dobro” prepustiti se spontanoj reakciji: prvo, zima je, normalno je da pada snijeg, i gdje bi trebao padati ako ne u Gorskom kotaru i Lici? Drugo, zar je ovo doista prvi put da u Hrvatskoj snijeg pada u ovoj količini, i ne opsjedaju li nas svakih nekoliko godina s bombastičnim naslovima da svjedočimo “najtoplijem ljetu” ili “najhladnijoj zimi” u zadnjih 100 godina? Da je i vrijeme neodvojivo od ideologije (pa i funkcioniranja države), potvrdio je i sam premijer, koji je u sportskom izdanju u nedjelju navečer posjetio je Državnu upravu za zaštitu i spašavanje kako bi se informirao o stanju na terenu i eventualnim poteškoćama u “borbi” sa snijegom. Pritom je izjavio: “Došao sam se informirati o stanju s obzirom da je prognoza za sutra: hladno, vjetar, može biti snijega. Jednu lekciju smo valjda naučili. Ovo je priča o suradnji između lokalne samouprave, županija i države. Država je tu da pomogne, da preuzme odgovornost i teret ako je potrebno, lokalna vlast se također mora pripremati. Normalno je da je u Dalmaciji manje uobičajeno da ima snijega nego u drugim dijelovima Hrvatske, pa je taj faktor iznenađenja razumljiv, ali pred nama je moguća nova vremenska nepogoda i više nema prostora za ‘nisam znao'”.

Čovjek bi, ako preskočimo prvu neočekivano banalnu rečenicu (“hladno, vjetar, može biti snijega”), pomislio da se radi o terorizmu ili u najmanju ruku o iznenadnoj invaziji vanzemaljaca. Štoviše, jedne novine samo su nekoliko dana ranije donijele “ekskluzivnu vijest” da Šibenik podsjeća na scene iz filma “Dan poslije” u kojima uplašeni ljudi sve s polica dućana trpaju u korpe jer počinje nuklearni rat. Iste su novine pisale o “snježnom Armagedonu”, o gradovima koji su ostali “okovani” i “zarobljeni”, dok je “Dalmacija kapitulirala i traži pomoć od vlade”, a neki su otišli čak toliko daleko i ustvrdili da je najbolje da splitski gradonačelnik “preda vlast vojsci” (sic!). Prije nego su marljivi novinari stigli na teren, kao i kod 11. rujna, dokaze o ovoj “borbi” saznali smo najprije putem fotografija i snimki čitatelja, koje su doslovno preplavile internet. I kad bismo doista svugdje gdje pročitamo “snijeg” tu riječ zamijenili “terorizmom” većina bi tih tekstova sasvim pristojno funkcionirala i dalje, kao da se ništa nije promijenilo. Jedini razumni ovaj put je bio splitski gradonačelnik Željko Kerum koji je priznao da se sve ovo malo preuveličava i na pitanje misli li da nije bilo potrebe za kriznim stožerom izjavio “Bit ću vam iskren, meni je to sve skupa malo smiješno, mislim pa šta? Ovo je sasvim normalno, daj Bože da ovako bude i sljedeće godine”. Pokušavajući se obraniti od optužbe da je upravo gradska vlast odgovorna za 700 ozlijeđenih Splićana, jer nisu bili pripremljeni na toliko snijega, gradonačelnik je izjavio da je “snijeg tema da zamagli narodu oči, dok za par mjeseci nitko neće imati što raditi, a onda će pisati o buri i ljetnim vrućinama”. I upravo se tu otkriva Barthesova poanta o ideologiji: možda doista ne bi bilo 700 ozlijeđenih kada bi građani bez razmišljanja, jer imaju dovoljno velike plaće, mogli otići u dućan i naprosto kupiti čizme i zimske gume, pa se čak i radovati snijegu kao što je to bilo nekoć…

Kada njegov stav suprotstavimo službenom priopćenju Ministarstva zdravlja, dotad očekivane uloge – splitski gradonačelnik kojeg obožavamo “ridikulizirati” – neočekivano se mijenjaju. Jer ne pravi li upravo Ministarstvo zdravlja “ridikule” od nas kada nas upozorava da “izlazak po ekstremnoj hladnoći treba izbjegavati” i da se “za one koji moraju izaći preporučuje oblačenje tople odjeće koja treba biti slojevita, ne preuska, vanjski sloj treba biti nepropustan za vjetar i vlagu, po mogućnosti od vune”. Ako slučajno niste znali, jer intuitivna logika vjerojatno govori da bismo se usred zime kao onih nekoliko Splićana trebali u gaćicama bacati po plaži, Ministarstvo podsjeća da je “potrebno zaštititi glavu kapom, ruke rukavicama, te vrat, lice i usta prekriti šalom”. Ako nova vlada već ekonomsko stanje države ne može dovesti u red i omogućiti građanima da kupe obične čizme i zimske gume, barem može svoje građane podsjetiti kako se normalan čovjek ponaša kada pada snijeg. I koliko god svi ovi hrvatski primjeri bili slikoviti i apsurdni, najdalje je ipak otišla francuska ministrica zdravstva koja je beskućnicima preporučila da tijekom polarnih hladnoća koje su zahvatile Europu – ne izlaze van. Ukratko, kao što kaže Barthes, “ništa nije kulturnije od atmosfere, ništa ideološkije od toga kakvo je vrijeme”. Pravo je pitanje, hoće li se ova snježna histerija do iduće godine već zaboraviti, pa će se isti scenarij odigrati još jednom, i tako u nedogled, kao da baš nikada nije napadalo ovoliko snijega…

Maribor 2012 – zivljenjenadotik

Tagovi:
Autor 16.3.2012. u 15:14

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija