O OBILIĆU

Autor 28.11.2012. u 11:58

O OBILIĆU

Crna Gora je moja najveća ljubav. O njoj znam sve, ili skoro sve, znam njenu decenijama skrivanu istoriju. Otvorio sam narodu njene plesnjive strane koje su već odavno bile, u skoro u potpunom raspadu nestajanja. Znao sam prošlost, vidio sadašnjost i znao sam dje su vrata sreće. Uz nadljudske napore, ogromna znanja, sreću, kreaciju, nečuvenu hrabrost, nekolika dara kojima me Gospod darovao, otključao sam i otškrinuo  ta teška, čelična, masivna vrata njihove tamnice. Zraci Sunca osvjetlili su lica masa koje su se okupljale na našim mitinzima, bile su oduševljene, punih srca,očiju suznih, hrabre, izgledale su nesalomljive. Sloboda je već mogla biti njihova sadašnjost, a ne samo, obećavajuća budućnost.

Ali, desilo se nešto, skoro nepredvidljivo. Iste te mase, nakon osam godina strašne, viteške borbe, same su, iz tamnice, Kapiju Slobode uz tresak zatvorile, riknule Slobodi u prelijepo lice – mrš zauvijek, kurvo! Mi te ne želimo, mi te nećemo, ne treba nam svjetlost, mi sve vidimo u mraku, bazd ubuđane tamničke memle je naš čisti zrak! I tako se vrata Slobode koja im otvorih, njihovom slobodnom voljom, zatvoriše. Svjesno, i zauvijek! Od tog trenutka, mene lično, njihova obrazloženja ne zanimaju, jer znam da su laž. Crna Gora je kotao otrovnih laži, za koje svi oni znaju da su laži, ali neistinu vole, cijene, poštuju, obožavaju, smatraju je temeljem svojim. Od toga trenutka ja, na nikakav način više, tom narodu ne pripadam, i ponosim se što njihov nijesam, jer da jesam, bio bih kao oni – niko.

Nastavak moje borbe proizašao je iz činjenice da sam: ratnik Istine, Pravde,Časti, Slobode i Ljubavi, činjenice da sam Čoek, kao što su to bili i moji, i njihovi preci. Potomci njihovi to odavno nijesu, ali ja jesam, i ponosim se time, i preci se njihovi, i moji, sa mnom diče, kao i ja sa njima, a njih se stide, iz dna svoje duše. I kad ja kažem narod, misleći na Crnu Goru, ja znam da su svi crnogorski: Crnogorci, crnogorski Srbi i crnogorski Bošnjaci, ne tri, nego jedan jedini sveti narod, da su – Crnogorci, koji to, već odavno ne žele, i neće da budu, i hoće, u inat Istini, da budu neko drugi! I ja se više, zbog toga, ne sjekiram, niti brinem, niti mi je žao, jer – kad tako hoće, neka im tako bude. I već jeste! A znam da prevareni nijesu, šćeli su!

Tri ideologije, i tri religije, kod stanovnika slabo prisutne, čak i na pukom golom, obrednom nivou, bitno su uticale na razaranje Crnogoraca, ali takvo razaranje Crnogorci su dobrovoljno prigrlili, i time zavoljeli sopstveni razur, nazvavši ga – „junačkim“ pobjedama. Kad se to tiče idelogija, vidimo: komunizam, velikosrpstvo i četništvo. A kad se to tiče religija, vidimo: katoličanstvo, pravoslavlje i islam. Bez obzira na more bratske krvi  koje je proliveno u „bratskom“ međusobnom ubijanju, koje ih je, i onako malobrojne, i demografski skoro definitivno, satrlo, ali – oni se i dalje „junački“ kreću putem sopstvene smrti, svjesno i namjerno.

Ne, ludi nijesu sigurno. Inteligentni su, lijepi, okretni, nijesu ni prevareni, niti navučeni na tanak led, oni su postali pokvareni, beskrajne interesdžije, samo ih to „vodi“, i ništa više, ali đe? Znaju i to: u propast, đe su već odavno stigli, ali ne odustaju, naprotiv – kao snažne vučne životinje, gura jedan malecki narod sebe u propast namjerno, misli da će živjeti bolje ako je neki narod drugi, u pećinu je ušao, i stigao do njenog završnog dijela, spasa im više nikakvoga nema, ali – i ne žele spas nikako, niti po bilo kojoj cijeni. Ja ih zamišljam kao hrišćane,a takvih nikad bilo nije, koji bi bili u stanju da majku Isusovu, Svetu Mariju, derući joj se u lice, nazovu droljom, i da je odmah vežu, i prodaju na trgu prostitutki, kako bi, smijući joj se u lice brojili srebrnjake i tim zločinom – „zaradili“. To je tačno opisana sudbina LSCG!

Mit o Obiliću, nikad stvarnom, nego izmišljenom srpskom junaku, istorijski nepostojećem vitezu, i navodnom zetu kneza Lazara, imao je kobnog uticaja na satiranje Crnogoraca, jer su i njegovom zloupotrebom, velikosrpske: agenture, štampe,istorije, prosveta, društva, izdavaštvo, vojska i SPC, sprovodili  jezivi Garašaninov plan („Načertanije“ 1844.g.) o asimilaciji, odnosno, posrbljavanju,  kao najejeftinijem i najefikasnijem načinu stvarnog porobljavanja drugih, Srbima okolnih naroda, u prvom redu Crnogoraca, jer je srpska politika sanjala izlazak na more, i željela da Crnogorci postanu njihova vojska, te da Crnogorcima ukrade teritoriju, religiju, jezik, istoriju i kulturu, uništi dinastiju Petrović – Njegoš,  i preko Crne Gore se Svijetu prikaže kao narod, koji nije čitav robovao pet stotina godina, nego je, eto, u Podlovćenskoj Crnoj Gori, bio slobodan! Naravno, ovoj činjenici doprinio je i razumljivo naivni Njegoš, jeziva je velikosrpska zloupotreba njegovog imena, statusa i djela, Njegoša  koji nije ni mogao shvatiti da velikosrpstvo uopšte postoji,da je bilo uočljivo i prije Garašanina, i da ga je Garašanin samo uspješno pretočio u tajni politički plan djelovanja srpske politike, plan koji djeluje i danas, plan od kojeg srpska poltika nikad odustala nije, plan porobljavanja drugih,  pun izdaja, podvala, prodaja, pun krvi nevine, i jezivog zločina.

Njegoš nije ni mogao  sumnjati u Garašanina kad se pojavio, a kamo li u što drugo! Njegoš je sanjao o istinskom oslobađanju balkanskih naroda, takvom oslobađanju, tom svetom njegovom snu, posvetio je „Gorski Vijenac“ i ispjevao veličanstvenu odu Srpstvu, Karađorđu i Obiliću, ali i crnogorstvu i Crnoj Gori, i nije nikako potirao  Crnu Goru i Crnogorstvo.  Nikome od Crnogoraca onih vrmena,  a kamo li Njegošu, to na pamet padalo nije, jer je Crnogorstvo bilo potpuno prirodno, ada – nego kako! Ali, umjesto da se od velikosrba čuje istina: Njegoš je opjevao svoju želju i nadu da se Srbija, konačno, na noge podigne, i da se bije protiv Turaka, zbog toga je on opjevao Karađorđa i Miloša Obilića, odatle na Cetinju, kasnije nastaje vojno vježbalište  – Obilića poljana, zbog toga je lik Obilića pretvoren u junaka kojim se Crnogorci nadahnjuju, i pored toga što su imali neshvatljivo veliki broj svojih stvarnih Obilića, odatle poštovanje za Obilića medalju, odatle stihovi Njegoševi, koji sanja iskrenog saveznika, stihovi patnje, jeze, slobode  i nade: „Da je iđe brata na svijetu, da požali, ka da bi pomoga…“ Njegoš, i svi Petrovići, tražili su brata, pomislili da su ga u Beogradu našli, a dobili su, zajedno sa narodom svojim, konop oko vrata, mučki, s leđa  namaknut!

U navedenom smislu treba posmatrati i djelovanje Sima Milutinovića Sarajlije na Njegoša. On je bio na Cetinje sa Njegošem, bio je Sarajlić opijen idejama Srpstva, možemo pretpostaviti kako je on pokušavao da omota Njegoša, oko svog malog prsta velikosrpstva koje se u Srbiji rađalo i čiji je bio zastupnik. Ali, ne nikako, onog velikosrpstva koje će donijeti Garašanin, nego poštenog. On je Njegošu ispričao o Obiliću kao postojećem vitezu, on mu je govorio o Sv.Savi za kojeg niko, sve do 1838.g. u Crnoj Gori nije ni znao! U to vrijeme će početi da se plete laž  i oko simbolike crnogorske kape, kako je onaj crni njen obod – narodna tuga za izgubljenom kosovskom bitkom, a crveni tepeluk – krv srpska prolivena u toj bitci, te da je ono njegovo parče, odvojeno od ostatka polukružnim zlatnim vezom, slobodno Srpstvo u Crnoj Gori! Sve laž!

A istina je sljedeća: kapa crnogorska je kapa koja pripada mediteranskoj pomorskoj kapi! Pogledajte samo nošnje dalmatinske i viđećete da je kapa oblikom, potpuno ista. Eno ih i na Kipru, na obali Grčke, Kritu, Siciliji, jugu Italije…itd. Ta kapa je, krajem ranog srednjeg vijeka, nastala kao kapa mornara, u staroj marokanskoj prijestonici koja se zvala Fis, i odatle se, pomorskim putevima i trgovinom, proširila na Mediteran. A u onaj zlatni njen polukrug, koji je kreiran u Crnoj Gori, Crnogorci su stavljali prvo slovo nahije iz koje su, ili svoje inicijale, a kasnije – i prvo slovo imena Nikole I. Tek će se, nasilno, 1918.g.  na nju stavljati centralni dio srpskog grba: onaj krst sa četiri ocila (crnogorski -ognjila), koja su lažno, od strane velikosrpske propagande, tumačena kao četiri ćirilična slova „S“,( a sva četiri su okrenuta jedno drugom leđima, kavog li naopakog simbola „sloge“, ) i pretvorena u rimovanu prevaru: „Samo sloga Srbina spasava.“ Tako je stari crnogorski grb, dvoglavi orao, velikosrpskom okupacijom, kao i Crna Gora, bačen u tamnicu, odakle sam ga tek ja izvukao, očistio, sredio, dao mu život, i eno ga danas, o bestida, falsifikovan, kao grb dinastije Đukanović!

Od osamneste, crnogorska nošnja je bila zabranjena, a kapu ste mogli nositi samo ako njome dokazujete, sa centralnim dijelom srpskog grba na njoj i ognjilima, da ste pljunuli na Crnu Goru i Crnogorce, izdali ih, i da ste “doborvoljni” – crnogorski Srbin!

Za smještaj konja srpske vojske na Cetinju, služile su Biljarda, Njegoševa rezidencija, i zgrada Kraljevskog pozorišta! Palata, poznata od osamnaeste kao „Vladin dom“, odmah je, naređenjem velikosrpskim, postala „Dom slobode“! A to je zgrada prvog modernog crnogorskog parlamenta (1905.g.) u čijoj je Sali, 1910.g. Crna Gora postala – kraljevina, a kralj Nikola njen kralj!

Odmah nakon 1945.g. komunisti su, od iste svečane sale, koja decenijama nije uopšte korišćena, sve do pojave moje „Književne opštine“, jer sam ja salu, počev od 1984.g, puštio u život, komunisti su, kažem, napravili višedecenijski – bioskop! I zadali smrtonosni udarac Crnoj Gori seleći prijestonicu u Mirkovu Varoš (Podogoricu), sa namjerom da hitno presele i muzeje! Bio sam prvi koji je tražio da se prijestonica vrati na Cetinje! I vraćena je, ali u goloj,  falsifikatorskoj formi, kao lažna, gipsana saksija plastičnog predsjednika, ali Cetinje su, i Crna Gora tom”selidbom”, a planskim zločinom– ubijeni! Ponavljam: namjerno, i planski…

Mala Velika Srbija!

Na Vidov dan, 28-og juna1389-te, dogodila se bitka na Kosovu polju, u kojoj je tadašnja raška vojska kneza Lazara do nogu, i strahotno poražena. Lazar je poginuo, ali se desilo i nešto, skoro nevjerovatno: poginuo je turski sultan Mehmed. Istog časa nasliedio ga je sin Bajazit. Sin kneza Lazara postaje turski vazal, šćerka Lazareva, Olivera, postaje Bajazitova sultanija valide (prva u haremu, jedina koja rađa nasljednika carigradskog trona), rodila mu je četiri sina. Počeo je period petvjekovnog srpskog robovanja Turcima. Ali, nakon bitke dešava se još jedan obrat. Umjesto da se dan srpske pogibije predstavlja istinito, onakvim kakav je bio, on se vjekovima slavi, veliča, nastaje mit koji nikakve veze sa istinom nema, bitka se, njenim proslavama, suštinski predstavlja kao da je dobijena, katastrofalni poraz se prodaje kao pobjeda, jer eto, takvih junaka kao srpskih, niđe drugo, nit je bilo ikad, niti biti neće! Već decenijama, svi mi znamo, dan obilježavanja  suštinskog i kobnog  poraza, slavi se uz vesele pjesme, srpska kolca,pijanstvo, muškarci preže i vataju žene, a žene zavode i vataju muškarce, šarenilo, šarada,šatori, kola, zastave, pucanje, veselje…

Na Vidov dan patriota Gavrilo Princip ubiće austrougarskog prestolonašljednika i  njegovu ženu, i tim zločinom uvući Svijet u pokolj prvog svjetskog rata! Srbija će ponovo strahotno stradati. Prvi Ustav Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca, zvaće se vidovdanski, jer je na taj dan donešen, i sve tako u nedogled, sve do užasnog govora Slobodana Miloševića na Gazimestanu, pred milion Srvba, govora kojim je krenuo u zločinačko ubijanje Jugoslavije! Kao dan slavljenja, a ne obilježavanja  tugom i sjećanjem strašnog poraza, Vidovdan je nametnut čitavoj novostvorenoj državi kraljevini SHS. Dok Jevreji, i svi drugi narodi na sličnim mjestima, plaču na zidinama Solomonovog hrama i te zidine zovu – Zid plača, na Vidov dan se – slavi, nema suza, n i leleka, nego – veselje! Iza svih ovakvih „slavljenja“ uvijek je stajala i danas stoji, pored ostalih činilaca, i – CPC!

Vremenom je stvoren i mit o Obiliću, i on se slavi kao ubica Muratov,junak, uvijek se promovisao kao stvarni lik, vitez i zet Lazarev,  i pored istrijske istine, ona se duboko krila, da Obilić stvarno, istorijski, postojao nije, da se ne zna odakle je, da mu se ne zna sjedište, da mu se ne zna feud koji je morao imati, da mu se ne znaju ni otac, ni majka, da mu se ne znaju ni potomci, a morao ih je imati, i tako redom. Vremenom, lik Obilića,  održavanjem i uvećavanjem falsifikata, postaće moćno oružje u velikosrpskoj propagandi, u Crnoj Gori posebno, jer laž je zacarovala. Potsjetimo se na još jednu laž: januara 1989-te, sva Crna Gora podržala je sramotni i zločinački puč Slobodana Miloševića u Podgorici,  noseći, pored Slobodanove, i slike Tita, Njegoša i Draže. Navodno, a to je bila suština poruke,  Đukanović i drugovi borili su se onda za očivanje Titove misli i djela, falili su se da su Titovi komunistim a  javno su radili i odveli u sramotni, krvavi, zločinački rat, da bi sručili Titovu Jugoslaviju!

Njegoša su nosili kao navodnog Srbina i navodnog nosioca, i tvorca velikosrpske ideje, jer – Crnogorci su – Srbi! A Dražu su nosili kao svoju istinsku legitimaciju – svi smo mi – velikosrbi i četnici, poručivali su ovom slikom! Ali, istina se nalazila još malo dublje – svi su stanovnici Crne Gore, bili i ostali, pobornici diktature bilo koje farbe, boja za njih, ideologija i politika nijesu važne, nego samo – diktatura, kao njihova  kapija za ulazak u najuži krug moći i – pljačke! I još nešto – koliko ljudi zna da je Sveti Vid staro pagansko božanstvo, Bog svjetlosti i junaštva? Skoro niko. Crkva srpska  ga je prekrila i sakrila hrišćanskim svecem Vi -T- om!

Brzo polsije kosovskog sloma, napisano je nekoliko knjiga o Kosovskoj bici i  sudbini kneza Lazara. Još jedan „detalj“ – Lazar nije bio car, nego knez, u „cara“ će ga preobratiti narodna poezija, a ne istorijska istina. Istina će, tom izmišljotinom, biti uništena na isti način kao što  je uništena istina da Obilić postojao – nije. Jeste, postojao je – baba mi je rekla, a đed se zakleo!

Moram pomenuti da su sljedeća djela koja ću navesti, knjige samo po formi, štamparije pnda još nijesu postojale, prva, među Južnim Slovenima, nalazila se na Cetinju, ali se taj dan nikako ne slavi,  knjiga se, dakle, pisala rukom, a da bi se napravile kopije originala, on se prepisivao. Jedina mjesta u kojima su se nalazili pismeni ljudi, bili su manastiri sa sveštenstvom.Bila je pismena, u najvećem postotku, i vlastela. Knjige su se prepisivale u manastiriskim skriptorijumima, obično se radilo o Bibliji. Na taj način, sveštenstvo je postalo vlasnik svega što se prepisivalo ili pisalo, a za širenje crkvenog viđenja prošlosti i sadašnjosti, kao i predviđanja budućnosti, bili su zaduženi sveštenici.

Knjige (inkunabule) koje pomenuh, zvale su se: „Prološko žitije kneza Lazara“(1390-1393), „Stihire svetome knezu Lazaru“(1391),Žitije kneza Lazara“(1392-1398),“Slovo o knezu Lazaru(13921393),“Služba svetome knezu Lazaru“(1402-1404),Jefimijina „Pohvala knezu Lazaru“(1402)“Natpis na mramornom stubu na Kosovu),“Pohvalno slovo knezu Lazaru“(1403-1404), “Vrše mslni knezu Lazaru“(1420), “Pećki letopis“(1402) te Konstantinov „Život despota Stefana Lazarevića(1433-1439).

Vidimo da se radi o trinaest djela u kojima se govori o Kosovskoj bici i pogibiji kneza Lazara, one stvaraju njegov kult, stavljaju ga u rang sveca, ali se drže istoprijskih činjenica. Na primjer, u njima nema ni slova o kosovskoj večeri i sukobu između Miloša Obilića i Vuka Brankovića, jer – nije ih ni bilo. I večeru i svađu, i Obilića,  izmislio je narodni pjevač, kao što je izmislio podlost da je Vuk Branković, u Kosovskoj bici, bio izdajnik, ali istorija zna – da nije! Zna se da je Branković, a ne Obilić, bio Lazarev zet, a da mu je drugi zet bio Balša II koji u Kosovskoj bici, sa Crnogorcima, ondašnjim Zećanima, učestvovao nije! O navodnoj izdaji „Pećki letopis“ navodi,  potpuno i namjerno neodređeno, da je Lazara „mogao“ izdati samo neko „od njegovih“, ali ko je to – ljetopis prećutkuje, a zašto? Izdaje nije bilo, a poraz se, sa srpske strane, morao prikazati što podnošljivijim, i eto izmišljanja – izdaje.

Srbi nijesu mogli podnijeti činjenicu da su slomljeni, stvarali su mit. Turci nijesu mogli podnijeti istinu o pogibiji sultana Murata, jer pravo je čudo da je sultan najmoćnije sile ondašnjeg svijeta, uopšte mogao poginuti, sultanova zaštita je bila vojnički nesalomljiva. Ali, što se desilo? Sultana je ubio, na ovaj ili onaj način, rođeni sin Bajazit, da bi se dokopao prestola, ali se taj čin morao, pred samim Turcima – sakriti. Zbog toga skrivanja, Murat je ubijen baš u vrijeme opšteg meteža i krvoprolića, smaknut je u sred bitke! Što se uradilo dalje, skrivanja  radi? Pošlo se istim putem – stvoren je turski mit o pogibiji Murata, priča koja sa istinom nema dodira! Puštena je Turcima priča Turcima da je Murata ubio neki „nevjernik“. Ta priča je kolala među Turcima, za nju su morali znati Stefan Lazarević, rođeni brat Bajazitove žene Olivere i Bajazitov vazalni ratnik, morao je znati Konstantin Filozof. Činjenica je, međutim, da ni jedna jedina pomenuta srpska inkunabula ne kaže ništa o načinu Muratove smrti, i ni riječju ne pominje Miloša Obilića. A kako će ga pomenuti kad – Miloš Obilić nije postojao!

Kod Turaka će se, tek 1410 (dvadeset godina nakon bitke!), pojaviti pisani opis Muratove smrti, ali bez pominjanja imena ubice. To će uraditi turski pjesnik Ahmedi u svom spjevu „Iskender-nama“. Ovo  Ahmedijevo „otkriće“ počeće da tretiraju  kao istinu turski slušaoci, ali i naredni turski hroničari, i neistina je tako, kod Turaka, počela da živi kao – istina! Time je ostvaren plan o prikrivanju činjenice da je Bajazit ubio svog oca. Važno je reći da nijedan pisani oblik u rečenom smislu, kako je Murata ubio Srbin,  nije potekao iz srpskog izvora, jer takvog izvora bilo nije. Međutim, firentinska sinjorija, tijelo koje je vladalo Firencom, napisala je 1389-te pismo bosankom kralju Tvrtku o srpskom porazu, ali Miloša ne pominje. Isto je urađeno u dnevniku ruskog đakona Ignjatija, putovao je  za Carigrad i čuo priču o porazu. Čiju? Tursku, naravno. On je taj koji prvi pominje Miloša kao ubicu! Treći spis je jedna bugaraska hronika, opet – ne srpska, koja je nastala tek  između 1413 i 1420-te, znači nakon Ahmetovog spjeva, ali i ona prva pominje Miloša kao ubicu. Kako je moguće da ruski đakon zna ime, a isto tako i bugarska hronika, a u srpskim izvorima o imenu nema ni riječi? Odogovr se, vjerovatno, krije u istini da je poraz  Srba teško pao i Rusima, i Firentincima, i Bugarima, prali su ga kako su znali i umjeli, a sve pod utiskom namjerno, Bajazitovim planom, raširenih turskih pričanja o pogibiji  Murata i njegovom ubici „kaurinu“.Kad se ovome doda istina da ni rani kosovski mit Miloša ne pominje, niti ga vezuje  za bilo koji srpski kraj,đe se rodio i odrastao, i da će ga tek naknadno vezivati za mnoge krajeve, i lažno, stvari postaju potpuno jasne. A tek sada, dolazi fil: Ahmedi (1410) ubicu imenuje kao „neki kaurin“, Konstantin Filozof (1433-1439) ga pominje, tek četrdeset godina nakon bitke, kao „nekog veoma blagorodnog“ – nema imena,  Urudž-bin Adil (1450) kao „jednog nevjernika“, Šukurlah (1457) isto tako, a Duka (1480) kao nekog „lukavog mladića“. Znači, ni jedan jedini srpski dokument nastao do 1433-će, ne pominje Muratovog ubicu! Pitanje: kako turski i srpski rani izvori, ne pomninju ime ubice, ni njegov status – vitez, ni njegovu poziciju – Lazarev zet, ni da se svađao sa Vukom Brankovićem, ni kosovsku večeru, ni da je bio junak u bici, nego čitava priča nastaje decenijama kasnije? Odgovor je jasan –  Miloš i sve ostalo  je, dugo nakon poraza – izmišljeno!

Ovome je dokaz i istina da se, u izvorima nastalim mnogo kasnije nakon bitke i koji se javljaju sve do kraja XVII vijeka, Muratov ubica naziva raznim imenima! Kako je to moguće da ni Turci, ni Srbi, ne znaju pravo ime ubice, pogotovo Srbi, jer je njihov junak? Ovako stvari stoje: Kod Ašik-paše Zade (XV vijek) Milošev ubica se zove Biliš Kobila; kod Hakokondilesa (kraj XV vijeka) se zove Miloin; kod Konstantina Mihailovića se zove Miloš Kobila; u italijanskoj preradi Dukine hronike (kraj XV vijeka) ubica se zove Miloš Kobilić, a isto tako i kod dubrovčanina Mavra Orbina (1601); kod Crijevića (početak XVI vijeka) postaje Milon; kod putopisca Kuripečića (1531), ali isto tako i u Nešrijinoj „Istoriji Otomanskog carstva“ (početak XVI vijeka) te u kosovskim bugaršticama, zove se Miloš Kobilović: u Petančićevom djelu „Historia Turcica“ (1501) postaje Milo Kable; kod Stefana Gerlaha(1578) imenuje se kao Miloš Koboli; u peraškom „Boju na Kosovu“ (kraj XVII vijeka) njegovo ime je paralelno: i Miloš Koviljić, i Miloš Obilić; u „Podgoričkom ljetopisu“ (1738)  on je  Miloš Omilević, a u „Istoriji Crne Gore“  vladike Vasilija Petrovića (1754) zove se Miloš Obiljević. Sva ova imena postaće Miloš Obilić tek u Julinčevoj „Istoriji“ (1765) , ali u Rajićevoj „Istoriji raznih slavjanskih narodov“, paralelno sa imenim Miloš Obilić, nalazim se i ime Miloš Koblić.

Ovoj zbrci u imenima treba dodati i istinu da ni jedan srpski izvor, napisan prije osamnaestog vijeka, uopšte ne pominje čin ubijanja Murata od strane srpskog viteza! Tek će se u Verković-Ostojićevom ljetopisu, nastalom u XVIII vijeku, Miloš Obilić prvi put proizvesti u Lazarevog – zeta! U Dečanskom ljetopisu, nastalom u prvoj polovini XVIII vijeka(!), stoji: „Tu pogibe Murat od Miloša Obilića“, isto nalazimo kod Ruvarca, u isto vrijeme nastalom tekstu,  on je Miloš Kobilić, a u „Dorpatskom ljetopisu“ je „Lazarev sluga“. Međutim, „Podgorički  ljetopis“ (1738) prednjači, on pored Miloša Omilevića prvi put pominje Jug Bogdana, Stevana Musića i Milana Kosančića kao kosovske junake, ljude koji, kao ni Obilić, nikada nijesu postojali!

Dakle, o čemu se radi? Srpski spisi mučki su ćutali o turskom mitu Muratovog ubice. Nije ni čudo: sin Lazarev bio je Bajazitov potčinjeni vazal i veliki antihrišćanki ratnik, a njegova rođena sestra – Bajazitivo žena. Ali, znali su i da je turska legenda obična izmišljotina! Kako su decenije prolazile, srpski spisi pokazju da su se stvari počele mijenjati, uz lutanja i izmišljanja,i neistinito,  ali – nepostojeći Obilić je ubio Murata! Jedini koji će „opisati“ podvig Muratovog ubice biće tek 1433, kao što je već rečeno, Konstantin Filozof, ali mu ni on ime ne pominje! Samo u toj činjenici vidi se da Konstantin namjerno – laže. Kako je moguće da se ne zna ime i prezime takvoga junaka, da se ne zna odakle je, da mu se ne znaju ni otac, ni majka,a bio je – Lazarev zet? Da ga ne znaju ni Turci, ni Srbi? Nemoguće! Ali, što se desilo? Ova Konstatinova laž odlučujuće je uticala da se laž, kao „istina“, nađe u mnogo kasnije nastalim srpskim pjesmama o kosovskom boju! A  kako se to desilo, odgovor je jedan i jedini – posredstvom kaluđera, nikako drugačije. Takođe, još jedan centar srpsko-grčkog otpora odigrao veliku ulogu u istome smislu – Hilandar, đe se bio sklonio dobar dio srpske vlastele, ne u Crnu Goru, što je gola laž!

U italijanskoj preradi Dukine hronike, nikako ne u originalu, nepostojeći junak je prvi put dobio ime Miloš Kobilić! Ovu prerađenu hroniku znali su Mavro Orbini i Ludvig Crijević Trubero koji su je koristili u prikazivanju kosovovskog boja. Tako je, i samo tim posredstvom, Kobilović počeo da živi i u narodnim pjesmama tamošnjih krajeva, na zapadu. Takođe, Konstantin Mihailović će napisati 1497-me svoje djelo „Janičareve uspomene ili turska hronika“ na poljskom jeziku. Za njega je Obilić – Miloš Kobila. Međutim, Mihailović će unijeti ime još jednog nepostojećeg junaka – topličkog vojvodu Krajmira!

Imamo još jednog stranca, Jjerga iz Nirnberga, kojega Turci zarobljavaju 1463-će, prilikom pada Bosne. U jednoj kratkoj bilješci o Kosovskom boju on će zapisati kako je Murata ubio jedan od dvojice Lazarevih zetova, ne pominjući mu ime.

Na kraju valja reći da ne postoji ni jedno jedino narodno predanje o Kosovskom boju, nastalo prije 1530! Tek poslije ove godine javlja se legenda o Milošu Obiliću, koja će dospjeti i na Zapad. Sjetimo se italijanske prerade Dukine hronike. Ona, Mavro Orbini, i Kuripečić utrli su put istorijskoj laži za odolazak na Zapad. Do pojave legende o Milošu Obiliću, glavni junak srpskih guslarskih pjesama bio je Marko Kraljević. Guslarima nije smetala istina da je stvarni Marko Kraljević bio turski vazal, i da je kao takav poginuo u bici na Rovinama.Vjerovatno, nijesu je ni znali.

Zapad i katolička crkva, kao antiturski orijentisani, bili su zainteresovani da nemili i užasni srpski poraz, iz propagandnih razloga, i jačanja želje za otporom balkanskih naroda protiv nadirućih Turaka,  prikazuju u najljepšem svijetlu. Svojim djelovanjem doprinijeli su širenju legende o Milošu Obiliću,na teritorijama koje su pokrivali. Tako je legenda brzo našla svoju luku i u Dubrovnukiku, jer je istina da se, ne mali broj srpskih velmoža, odmah nakon kosovskog poraza,  u Dubrovniku (ponovo – ne u Crnoj Gori!) skrasio. Upravo je Orbini smislio laž o kosovskoj večeri i svađi između Miloša i Vuka Brankovića, prije njega to nikad niko pomenuo nije. Treba napomenuti da su i drugi katolički pisci, tokom XVI i početkom XVII vijeka,  sa podrškom Srbima, pisali o njihovim patnjama pod Turcima. To su dubrovčani: Bartold Đurđević, Jaketa Lukarević i Feliks Petančić. Dalje, to su van Dubrovnika: Antun Vrančić, hvaranin Vinko Pribojević i splićanin Aleksandar Komulović, a sve je to – šesnaesti vijek! Tako će legenda stići i u Mletačku Republiku, ali i u Austriju, i tamo biti  njegovana i podržavana. Ogroman doprinos njenom širenju pružiće i Andrija Kačić Miošić svojim fenomenalnim „Razgovorom ugodnim naroda slovinskoga“ njenim  izdanjima iz 1756 i 1759-te. Kačićevu „Pisnu od Kobilića i Vuka Brankovića“ prevešće italijanski putopisac Fortis i objaviti je kao narodnu 1771-ve. Sa talijanskog, pjesma će biti prevedena na njemački i objavljena 1778 u poznatoj Herderovoj zbirci narodne poezije. Odatle će je upoznati i krug velikaša oko cara Josifa II, i ne samo oni. Kada je 1789-te pozvao Srbe da se dignu u ustanak  protiv Turaka, u svojoj poslanici napisaće da treba da budu junaci kao Miloš Obilić, a ne kukavice kao Vuk Branković! Mnogo prije toga, ali sličnim putem nastala je i ona peraška pjesma, Perast nije tada pripadao Crnoj Gori, nego Mlecima.

Završavam sa sljedećim – prvi pisani dokaz o Kosovskom boju i njegov pomen, u Crnoj Gori se nalazi  u jednom pismu kučkih glavara iz 1668(!) đe kažu kako su pobili Turke i „učini se junaštvo kakvo se nije učinilo ni na Kosovo!“

Blog Slavka Perovica

Tagovi:
Autor 28.11.2012. u 11:58

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija