O penetraciji i plebiscitu

Povezani članci

• U ime naroda
• Pjevajte nešto ljubavno
• Milan Kangrga: Obnova ustaškog nihilizma
• ´Ko tu zapravo brka lončiće ?
• Velika pobuna poljoprivrednika: Ovo je zadnje upozorenje vlasti, blokirat ćemo cijelu Federacije BiH
• Referen-dum-dum

Vrijeme je Došašća, kada se uši i duše otvaraju i za gradivo propušteno tokom godine, pa bi stoga bilo poučno za svu djecu Božju da ovih adventskih dana na YouTubeu odgledaju i počuju klip pod naslovom »Don Stojić – O penetraciji«, snimljen negdje u svibnju, gdje »najomiljeniji svećenik među mladima, osobito među studentima« ovako besjedi: »A kad dođemo u Nebo, zemaljski brak će uminuti. Isus je rekao: ‘Nit se udavaju, nit se žene.’ A zašto? Je l’ to znači da je brak loš? Ne, ima nešto bolje, a to je sjedinjenje s Bogom, gdje Bog će nas prožimat. Ivan Pavao Drugi usudi se reć’: ‘Bog će nas penetrirat!’« Saznat će tako i ona djeca Božja koja nisu redovito pohađala stand up homilije don Damira Stojića kakva ih ugoda čeka na onom svijetu, čim se oslobode svojih zemaljskih brakova za čiju su se ustavnost tako gorljivo zalagali baš oni svećenici koji Boga – kao što možete čuti i vidjeti – doživljavaju kao Vrhovnog Pedofila.

  Trebao bi taj Stojićev klip pogledati i msgr. Vlado Košić, koji se silno razočarao što postotak referendumskih glasova ZA unošenje bračne ložnice u ustavni salon namještaja i prostornog uređenja nije ispao onoliki kolikim ga je on zamišljao i kolikome se unaprijed radovao, jer ne znam što bi ga drugo, ako ne obećanje nebeske radosti, moglo odvratiti od žalobnog i jalovog osvrtanja na proteklu nedjelju. Teško je kršćanskoj duši čitati kako se biskup sisački kiselo ispovijeda novinaru Slobodne Dalmacije: »Mislio sam da su naš hrvatski katolički narod, te tradicija koju njeguje i prema kojoj živi stoljećima, uporišta da se mogu nadati i očekivati da će referendum biti plebiscit.« Još teže je prostoj duši pučkoj i kršćanskoj iz Košićevih riječi shvatiti da li bi biskupove plebiscitarne žudnje zadovoljila masovna izlaznost na referendum ili bi sisački crkveni vrhovnik tim svojim hrvatskim katoličkim plebsom bio u potpunosti zadovoljan tek kad bi mu između plebiscitarnosti i jednoglasnosti mogao staviti ili, metnemo li, metnuti znak jednakosti.

  Narod je zbunjen jer ne zna u kolikoj je mjeri iznevjerio biskupova očekivanja, pa samim tim ne zna ni kakav bi stav uopće trebao zauzeti da pastir bude sit a ovce na zadovoljavajućem broju. I onda pastva, takva zbunjena, sluša kako biskup uzdiše nad Pirovom pobjedom na referendumu, kako utučeno ponavlja da je »promidžba koja nije birala sredstva očito učinila svoje« i kako zubima škrguće na nenarodnu državnu vlast koja je i ovom prigodom »pokazala da ne misli da treba slušati narod i poštivati narod«, te još jednom ispunila sve uvjete da podnese ostavku. Zbunjen je puk, jer vidi da je i biskupu sisačkom teško poštivati činjenicu da je narod takav kakav jest, a ne onoliko hrvatski i katolički kakvim ga je msgr. Košić zamišljao, ali tom puku ipak nije ni nakraj pameti da biskupa uputi na institut ostavke ili da mu poruči da sebi nađe neki bolji narod, hrvatskiji i katoličkiji od ovoga koji ga je iznevjerio.

 Strpljivi plebs i dalje sluša biskupa kako popuje o hrvatskoj vlasti koja »pregovara s rušiteljima i agresorima samo zato da si osigura većinu u Saboru i gradu Vukovaru«, koja čini »nenaravne ustupke koje su tražili Srbi četnici, a ne Srbi hrvatski građani koji Hrvatsku drže svojom domovinom« i koja – kad je već o Srbima riječ – »favorizira one koji ne bi imali zapravo što tražiti u zemlji, posebice u politici i vlasti zemlje koje su rušili«. Sluša puk vjernički sve što mu se popuje i željno čeka da mu biskup javno kaže koje bi to Srbe trebalo protjerati iz zemlje i iz vlasti. A dok čeka, možda se na temelju tih Košićevih riječi zapita hoće li biti raspisan i referendum o izgonu ili barem o poništavanju onog Tuđmanovog Zakona o općem oprostu, budući da hrvatski katolički narod više nije siguran da će mu za dosljedno ispovijedanje vjere Košićeve biti dovoljan onaj naviješteni referendum o oduzimanju stečenih prava nacionalnim manjinama, tim prije što referendumsko pitanje bitno odudara od biskupova tumačenja istog.

  Jer ako je prikupljeno 650 tisuća potpisa za raspisivanje referenduma s pitanjem »Jeste li za to da se ravnopravna službena uporaba jezika i pisma kojim se služe pripadnici nacionalne manjine ostvaruje na području jedinice lokalne samouprave, državne uprave i pravosuđa kada pripadnici pojedine nacionalne manjine čine najmanje polovicu stanovnika takve jedinice?«, a msgr. Košić izričito kaže da njime »nitko ne dovodi u pitanje pravo na pismo i jezik Talijana, Čeha i drugih manjina, jer je to dio dogovora od ranije, tradicije koja je na snazi prije ovih odredbi u Ustavu o trećini pripadnika nacionalne manjine u nekom mjestu da bi se dobilo pravo na nacionalno pismo i jezik«, onda bi se puk vjernički mogao zapitati – tko tu koga laže? Mogao bi se zapitati: kako to biskup Košić – kad već tvrdi da »ako narod ima svoju volju, ima je i kod ovog pitanja« – misli da se ne ispoštuje narodna volja za suspendiranje prava svih nacionalnih manjina, ovjerena s 650 tisuća potpisa, tim prije što je referendumsko pitanje i formulirano tako kako je formulirano isključivo zato da ne bi bilo prigovora kako se njime žele ograničiti prava samo jedne nacionalne manjine, i to one srpske?!

 Ali dok se vjernički puk sjeti da bi svog razočaranog biskupa mogao išta zapitati, već će doći ono Stojićevo vrijeme uminuća zemaljskih brakova, doći će vrijeme obećanih nebeskih slasti i naviještene Svevišnje Penetracije. A tada će biti izlišna sva pitanja osim onog jednog i jedinog preostalog: »Bog nas jebo, pa ima li ovome kraja?!«