OBAVIJESNA GRAĐA GOSPOĐE RUŽICE

Autor 27.6.2012. u 09:03

OBAVIJESNA GRAĐA GOSPOĐE RUŽICE

„S brojevima znam, ali s ljudima baš i ne“, razmišljao je šef službe računovodstva Slobodne Dalmacije, 35-godišnjak u svijetlosivom odijelu, dok se na sjedalici preko puta njegova radnog stola meškoljila gospođa Ružica, postarija službenica krupnih bokova, i znatiželjno ga promatrala vodenastim očima, kao da ga drogira, naprosto ga je tim dobrohotnim pogledom ubijala u pojam.

Mrzio je što mora šefovati ženama koje bi mu po dobi mogle biti majke, to ga je ispunjalo snažnom i jedva objašnjivom nelagodom. Prije dvije godine, dok još nije vodio računovodstvo dnevnog lista nego radio u banci, život je bio znatno jednostavniji, mada su mjesečna primanja ovdje ipak solidnija. Gospođa Ružica je, doduše, savjesna radnica, jedna od najboljih u službi, i nikada od nje ne bi očekivao takve ispade. Sada izgleda kao da je pala s Marsa, iz njene pojave zrači toliko naivnosti da ne zna kako s njom započeti razgovor.

„Glavni urednik je jako uznemiren“, napokon je rekao. „Jutros me pozvao u svoj ured, a njega je prije toga telefonom nazvao gospodin… kako se zove… Šupraha, Alojzije Šupraha. Onaj novi suradnik u sportskoj rubrici.“

„Oko sokolovo?“ osmjehnula se gospođa Ružica.

„Molim?“ zbunio se šef.

„Oko sokolovo, tako mu se zove rubrika.“

„Vi to pratite?“

„Redovito. Pasionirani sam čitalac toga štiva.“

„A da? Nikad to ne bih pomislio.“

„U sport se, znate, nimalo ne razumijem, ali mogu reći da sam ekspert za sportske rubrike. U rubrici Oko sokolovo gospodin Šupraha analizira kvalitetu suđenja na Europskom nogometnom prvenstvu. Zadnji put je na primjer…“

„Gospođo Ružice!“ prekinuo ju je šef. „Moramo ozbiljno razgovarati. Vama je ostalo još svega nekoliko mjeseci do penzije i sada su vam nevolje najmanje potrebne. Razumijete?“

„O čemu se radi?“ pitala je gospođa Ružica.

„Radi se o tome da ste jučer telefonom kontaktirali tog gospodina Šuprahu i zasuli ga svim onim bizarnim pitanjima.“

„Morala sam uzeti podatke za isplatu honorara“, kazala je ravnim glasom. „Gospodin je, kao što znate, postao stalni suradnik našeg lista, dužni smo s njim sklopiti ugovor o autorskom djelu. A kao pasionirani čitatelj njegove rubrike mogu reći da je honorar itekako zaslužio, mada nije moje da o tome sudim.“

„Uzimali ste podatke za isplatu honorara?“ podozrivo ju je pogledao.

„Da, regularne stvari. Ime i prezime, adresa stanovanja, broj osobne iskaznice, naziv banke, broj žiro-računa…“

„Gospođo Ružice, ja ću vam sada pročitati pitanja koja ste, uz ova koja navodite, gospodinu postavili, točno onako kako mi ih je proslijedio glavni urednik, a vi ćete mi onda objasniti kakve to ima veze s isplatom autorskog honorara. U redu?“

„U redu.“

„Dakle ovako“, uzeo je ispisani list papira s radnoga stola. „Imate li ljubavnicu?… Ako je odgovor potvrdan, koliko često s njom održavate spolne odnose?… Znaju li vaša supruga i djeca za tu vezu?… Koliko novca mjesečno trošite na sportskim kladionicama?… Da li vas uz sportske kladionice privlače još neki vidovi kocke?… Patite li od nekih kroničnih bolesti?… Kada ste zadnji put obavili krvne pretrage i snimili pluća?… Da li je među bolestima koje ste preboljeli bilo veneričnih?… Konzumirate li alkohol i antidepresive?… Ako je odgovor potvrdan, da li alkohol i antidepresive konzumirate odvojeno ili zajedno?… Je li točno da ste u djetinjstvu kamenom zatukli susjedovu mačku?… Tko su vam najbolji prijatelji?… Koliko često se s njima družite?… O čemu s njima najčešće razgovarate?… Kontaktirate li sa stranim državljanima?… Da li među stranim državljanima s kojima održavate kontakte ima osoba u diplomatskoj službi?… Da li je vaša ljubavnica u diplomatskoj službi?… Gospođo Ružice! Pa što je ovo?!“

„Kao što rekoste“, kazala je nonšalantno, „pitanja koja sam gospodinu postavila da bismo došli do traženih podataka.“

„Za isplatu honorara?“ zabezeknuo se.

„Točno. Držim da ozbiljna medijska kuća mora voditi računa o tome tko je osoba s kojom sklapa ugovor o autorskom djelu.“

„Vi se sa mnom sprdate! Šegačite se, je li tako? Hoćete da dalje čitam vaša pitanja? Evo ovako… Drkate li?… Ako drkate, koliko često to činite?… Držite li da je drkanje u vašim godinama, naročito tako učestalo, izraz određenih psihičkih tegoba?… Gospođo Ružice! Kakve su ovo ludosti?!“

„Dobro, mogla sam koristiti izraz masturbacija, tu sam možda malo odstupila od normi…“

„A ostalo je u skladu s normama?! Jeste li vi pri sebi, ženo božja? Pa to je čisto nasilje, tako divljački i bezobrazno nasrnuti na čovjekovu intimu!“

„E da, to je i bio cilj. Kako bih drukčije prikupila tražene podatke?“

„Za isplatu honorara?!“

„Vidite, šefe“, službenica se blago nagnula prema pretpostavljenom, gledajući ga ravno u oči, „dotični je gospodin u svoje vrijeme bio silno zainteresiran za iste takve podatke o novinarima. Niste to znali? Samo što je te informacije stručno nazivao obavijesnom građom i prikupljao ih na nešto suptilniji način. A pošto je sada, da se tako izrazim, prešao na ovu stranu, pošto je postao novinski autor, takoreći novinar, držim kako je korektno da omogući pristup obavijesnoj građi istoga tipa koja se tiče njegove osobe. Bilo bi, osim toga, nezgodno da na početku svoje novinarske karijere gospodin pomisli kako ne pobuđuje interes kakvoga je on nekada pokazivao za druge. I ja sam ga lijepo pitala. Sa stanovitim zadovoljstvom, moram priznati. Telefonskim putem sam mu isporučila izvrnutu rukavicu njegove nekadašnje znatiželje.“

„Oprostite, ja vas ništa ne razumijem“, izustio je nadređeni i utonuo u naslonjač.

„To je zato jer ste mladi“, osmjehnula se službenica. „Dok ste vi još bili u kasnom pubertetu, dakle devedesetih godina prošloga stoljeća, taj gospodin, Alojzije Šupraha, bio je načelnik splitske centrale Službe za zaštitu ustavnoga poretka. Bio je šef tajne policije. Rukovoditelj male armije špiclova i uhoda, koji su sebe nazivali agentima. Znate li čime se tajna policija u to vrijeme bavila?“

„Ne vidim zašto bi me to zanimalo.“

„Prisluškivala je i pratila novinare koji su bili kritični prema tadašnjem režimu. Pod komandom današnjeg suradnika našeg lista. A provodile su se i razne druge sigurnosne mjere.“

„Kakve mjere?“

„Novinare su zastrašivali, presretali ih na ulici, pribavljali njihove zdravstvene kartone ne bi li kakav podatak mogao poslužiti za difamaciju, maltretirali su im rodbinu i susjede, organizirali su javna spaljivanja nezavisnih glasila, inscenirali provale u redakcije da bi montirali prislušne uređaje, sastavljali dosjee i prilagali ih u arhiv državnih neprijatelja, čitav splet veselih aktivnosti… kojima je, nota bene, predano rukovodio novi suradnik našeg dnevnika, gospodin novinar Alojzije Šupraha. Čovjeka zadivljuje kako je ceh velikodušno prihvatio nekoga tko je iz busije, i iz svih oružja, pucao po novinarskoj profesiji, pa će mu se još uplaćivati i pristojan honorar. To ja zovem zdravim higijenskim navikama.“

„Gospođo Ružice, zbog čega bi se to nas ticalo?“

„A koga bi se trebalo ticati?“

„Valjda uredništva lista. Ili novinara. Mi smo služba računovodstva, zaboga!“

„Pa dobro, neka onda uredništvo samo prikupi podatke kako bi se gospodinu mogao uplatiti autorski honorar. Ja sam dobila taj nalog i provela ga kako sam smatrala da je shodno, u skladu sa svojom savješću.“

„Kakve veze s ovim ima vaša savjest?“

„Jeste li znali da su neki od današnjih kolumnista našeg lista također bili među prisluškivanima? Sada su kolege sa svojim jučerašnjim uhodom. Konačno na istome poslu. Struka očigledno evoluira… Što vi o tome mislite, šefe? Vama je normalno da se čovjek koji je provodio kriminalne aktivnosti protiv slobodnoga novinarstva danas u slobodnim novinama pojavljuje kao autorski subjekt?“

„Ne pada mi na pamet o tome razmišljati.“

„Pa vrijeme je da počnete razmišljati, šefe, toliko mladi ipak niste.“

„Nemojte me patronizirati, gospođo Ružice. Moje je da vodim računa o brojevima, o urednome balansu uplata i isplata, a to očekujem i od činovnika u ovoj službi. Ako želite te stvari raščišćavati, obratite se glavnom uredniku, mene ćete morati poštedjeti.“

„Pustite vi glavnog urednika, taj me sigurno ne bi shvatio. Osim toga, što ako je on u svoje vrijeme radio kao honorarni suradnik gospodina Šuprahe, pa sada samo uzvraća honorarnu uslugu? U protivnome vas ne bi zvao na ribanje i dizao larmu, nego bi razumio koliko je cijela ova situacija moralno izvitoperena. Da ne kažem frapantna.“

„Što tu ima frapantno?“

„Mene, bogme, frapira tako bezbolna preobrazba jedne tajne figure u javnu osobu. Ne stigneš reći ni ‘hop’ i eto te iz doušničkog mraka u svjetlu tabloida. Potpisan kao autorski subjekt. I nikome ne pada na pamet da proces sabotira, da se barem namršti nad zagrljajem i zajedničkim nastupom tajne policije i javnoga glasila. Nekoć su se takvi pothvati poduzimali za račun najcrnjih diktatura, znate, ali danas se to čini u duhu vedre demokracije i industrije zabave. U svrhu širenja sportske kulture i natjecateljskog spektakla. Kapitalizam nema predrasuda. Što vi mislite o toj vrsti tranzicije, šefe? Da je obilježimo strelicom prema naprijed ili prema nazad? Da li se špijun adaptirao na novinarstvo ili su se novine adaptirale na špijunažu?“

„Ne bih htio biti nepristojan, gospođo Ružice“, muškarac se unio sugovornici u lice, „ali mene ova diskusija užasno zamara. Ja vas samo želim upozoriti da svoje privatne opsesije ne možete rješavati u sklopu svojih radnih zaduženja. Neću dopustiti abnormalna ponašanja u ovoj službi, postupke koje nanose štetu svima nama. Nemam vas srca drakonski kažnjavati, imate još par mjeseci do penzije, ali valjda se možete kontrolirati. Ako želite iskaljivati nekakve svoje bjesove, molim, radite to na drugom mjestu.“

„Eh, pa koristim ja i druge metode“, živahno je rekla službenica. „U povjerenju, zvala sam komunalnu službu za dezinsekciju, vidjeli ste da se od jutros vrzmaju po uredima i zaprašuju. Rekla sam im: ‘Hitno dođite, imamo žohare u firmi. Maloprije sam vidjela jednog kako mili kroz sportsku rubriku.’ Nadam se da će malo pošpricati i sobu glavnog urednika.“

Ne, s ovom neće izaći na kraj, mislio je šef računovodstva Slobodne Dalmacije prevrćući kemijsku olovku po rukama. Po godinama bi mu stvarno mogla biti majka i osjeća se nedovoljno snažnim da bi joj mogao parirati. Uz to, nešto ga u njenom nastupu neprestano zbunjuje.

„Oprostite, gospođo Ružice“, upitao je, „zbog čega ste vi toliko udubljeni u novine, novinarstvo i te stvari? Ako smijem primijetiti, to nije baš uobičajeno za jednu računovotkinju, makar bili uposleni u dnevnom listu, jer isti ste posao mogli raditi u pošti ili tvornici vijaka.“

„Vi to naravno ne znate?“

„Ne, ne znam.“

„Vidite, mladiću, ja sam u ovoj firmi počela i dosta godina radila kao novinarka. Onda sam početkom devedesetih napisala par pogrešno orijentiranih tekstova, a i bivši suprug mi je, da oprostite, bio Srbin, pa su me lijepo sklonili. Premjestili su me najprije u arhiv, da bih zatim završila kurs i avansirala u službu računovodstva. A nakon što su nastupile demokratske promjene i novine se oslobodile političke stege, na mene su naprosto zaboravili.“

„Zaboravili?“ iznenadio se rukovodilac.

„Dogodi se“, slegnula je ramenima gospođa Ružica. „Vrijeme je kurvino kopile, šefe. Pa još ubrzani tehnološki razvoj, sada se masovno koriste te memorijske kratice. Ugradiš kvalitetnu memorijsku kraticu, najnoviji model, i ne samo da ćeš svjesno izgubiti iz vida neku računovotkinju, nego će čak i djelatni novinari zaboraviti da su novinari. Da ne govorim kako će zaboraviti tko je bio gospodin Alojzije Šupraha i što je značio za novinarstvo. Što onda ostaje skromnoj službenici nego da troši vrijeme do penzije unoseći nered u tu vrstu modeliranja sjećanja?“

Pretpostavljeni je zurio u nju gotovo zatravljeno.

„Memorijska krtica“, pojasni gospođa Ružica.

 

    Tekst je objavljen u dvotjedniku Zarez                                      

 

 

 

 

 

 

Autor 27.6.2012. u 09:03

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija