Obavještajno nadzemlje

Viktor Ivančić
Autor 11.1.2016. u 15:32

Obavještajno nadzemlje

Kada mi je prije nekoliko dana kolegica V.N., mlada ali već iskusna novinarka Jutarnjeg lista, priložila svoj novi članak na rutinsku uredničku kontrolu, samo sam hinio iznenađenje.

„Oho, napravili ste intervju sa Smiljanom Reljićem?“

„Jeste“, klimnula je glavom, ne bez autorskog entuzijazma.

„Bravo, kolegice“, uzvratio sam s osmijehom, „odličan izbor sugovornika za naš Jutarnji list. Sad ću to sa zadovoljstvom pročitati i, vjerujem, urednički odobriti. Jedino što već u priloženom nadnaslovu primjećujem propust…“

„Kakav propust?“ zbunila se.

„Pa, evo, tu piše ‘Smiljan Reljić, nekadašnji šef Službe za zaštitu ustavnog poretka’“, rekao sam, „a treba pisati ‘Smiljan Reljić, politički zločinac’“.

„Zašto politički zločinac?“ upitala je, ne skrivajući zapanjenost.

„Nije lijepo ljude zakidati za titule koje im s punim pravom pripadaju“, kazao sam blagim rukovodnim tonom. „Kao novinari, ne bismo smjeli utajivati nečiji stvarni politički značaj za račun formalnoga naziva funkcije što je obnaša ili ju je obnašao.“

„Ne razumijem vas…“ mrštila se.

„Gledajte, kolegice, da bismo bili vjerodostojne dnevne novine, čitatelj mora znati tko je osoba koju intervjuiramo. A u slučaju Smiljana Reljića mnogo je manje značajan, makar neosporno točan, podatak da je isti rukovodio SZUP-om, od činjenice da se on, upravo kao šef SZUP-a, bavio političkim zločinima, i to u svojstvu glavnoga počinitelja, pa je dakle ordinarni politički zločinac. Vaš nadnaslov je, drugim riječima, potpuno točan i potpuno neistinit. To je, doduše, prevladavajuća tehnika današnjega novinarstva, da uz pomoć točne faktografije obmanjujemo javnost, no – jebi ga – ja sam iz stare škole…“

„Ali zbog čega je Smiljan Reljić politički zločinac?“ strpljivo se čudila V.N.

„Zbog toga, kolegice, što se dotični, dok je u devedesetima vodio Tuđmanovu tajnu policiju, bavio uhođenjima i prisluškivanjima novinara“, rekao sam. „Koliko god bili mladi, dovoljno ste iskusni da biste to morali znati. Reljić je, elem, od tadašnjeg režima bio ovlašten da ‘stavlja pod nadzor’ kritički nastrojene novinare i intelektualce s opozicijskim sklonostima, zavodeći ih u službenim spisima kao opasne teroriste i neprijatelje države. Ako vas zanima, o tome možete čuti lijepi niz osobnih svjedočanstava.“

„Kakvih osobnih svjedočanstava?“

„Moj su telefon, recimo, prisluškivali godinama, i svakih šest mjeseci je Smiljan Reljić vlastoručnim potpisom ovjeravao nalog da se to dalje čini. Da ne spominjem praćenja i zastrašivanja na ulici, ili ispitivanja rodbine i susjeda, ili montažu prislušnih uređaja u tadašnjoj redakciji Ferala, ili liječničke kartone koji su završili u arhivi SZUP-a… A sasvim sličan tretman uživalo je stotinjak naših kolega. Pa kada rečenu penzioniranu gnjidu danas intervjuiramo za naše novine, dajući joj status govornoga subjekta, pripuštajući je da izmili u javni prostor i izrekne kakvu mudrost o našim političkim i demokratskim prilikama, u najmanju je ruku red čitatelje obavijestiti o gnjidinoj stvarnoj društvenoj težini i ulozi, naime upozoriti ih da intervjuiramo političkoga kriminalca.“

„Oprostite, ali to baš nije običaj u Jutarnjem listu…“ vrpoljila se kolegica.

„To mi je jasno“, složih se. „Kao što nije običaj ni to da ja budem urednik Jutarnjeg lista, je li tako? Iskreno govoreći, u tu sam se nezahvalnu ulogu stavio samo zato da napišem članak za Peščanik.“

„Pa vidim ja da ovdje nešto čudno!“ usklikne V.N. i protestno zamahne frizurom.

„Jeste, čudno je“, opet sam se morao složiti. „Ali računam – ako jedan okorjeli politički zločinac može davati intervju Jutarnjem listu kao regularan građanin, iznositi analize, nuditi savjete i glumiti demokratski raspoloženog aktera na javnoj sceni, zašto onda ja, kao komentator Peščanika, ne bih mogao glumiti urednika Jutarnjeg lista? Što bi moja kamuflaža bila skarednija od one ‘nekadašnjeg šefa SZUP-a’? Napokon, može se reći da smo se i Reljić i ja poduhvatili kontraobavještajnog posla.“

„A što sam onda tu ja?“ pobunila se V.N.

„Vi ste, kolegice, opće mjesto“, umirio sam je. „Tupa žurnalistička platforma preko koje se hrvatska prošlost bezbolno transponira u hrvatsku budućnost.“

Iskoristivši njenu šutnju, gurnuo sam joj stranicu starih novina i naložio da naglas pročita obilježeni pasus, dok ja u miru (i u sebi) čitam njezin intervju. Nije joj se to svidjelo, shvatio sam, no nije imala izbora, budući da se zatekla u mome tekstu. Blagu uzdignuvši bradu, V.N. je mrzovoljno recitirala:

„Neke vrste sisavaca, zahvaljujući sretnoj putanji procesa evolucije, imaju izrazito razvijen osjećaj za ono što se obično naziva povoljnim trenutkom. Štakori, na primjer, napuštaju poprišta havarija prije svih ostalih. Hijene će se, opet, prve pojaviti na nalazištima hranjive truleži, u pravilu dok je strvina još živa. Kojoj točno sorti pripada Smiljan Reljić teško je reći, jer je njegov slučaj dvonožan, pa utoliko i nešto složeniji. No da raspolaže sličnim viškom nagona, koji ga unaprijed upozorava na predstojeće promjene prirodnog i socijalnog ambijenta, to je izvan svake sumnje… Pa što je ovo?“

„To je, kolegice, početak jednog članka napisanog prije nekih osam mjeseci, kada je Smiljan Reljić, nakon dužeg razdoblja hibernacije, prvi put izvirio iz svoje rupe u okolici Drniša da onjuši političku atmosferu, pa naletio na diktafon novinarke iz konkurentskog Večernjeg lista.“

„A zašto sam ja to morala čitati?“

„Zato da se zajednički uvjerimo kako su ‘promjene prirodnog i socijalnog ambijenta’ konačno nastupile u punoj silini, kako je ‘povoljan trenutak’ upravo u jeku i kako je najbolji dokaz tome ovaj vaš intervju. Izrazito razvijeni nagoni su Smiljana Reljića prirodno doveli do vašega cijenjenog diktafona.“

„Što bi to uopće trebalo značiti?“ nervozno je pitala V.N.

„Pa zar ne vidite, kolegice, da zahvaljujući vašoj diktafonskoj neutralnosti osvjedočeni politički zločinac postaje nešto poput demokratske alternative? Ne uviđate li da budućnost hrvatske prošlosti postaje takoreći opipljiva?“ rekao sam pomalo umorno, na rubu toga da V.N. pokažem vrata i izbacim je iz teksta.

„Da mi od uredničkih obaveza ostaje malo više vremena, sročio bih o tome ozbiljan komentar“, nastavio sam. „Zaštitarska tvrtka u kojoj je Smiljan Reljić savjetnik besplatno brine o sigurnosti Bože Petrova i kompanije, zatim Most inzistira da ima kadrovski patronat nad MUP-om i tajnim službama, i to radi ‘depolitizacije represivnog aparata’ i ‘borbe protiv korupcije’, onda Smiljan Reljić putem vašeg diktafona predlaže da ministar unutrašnjih poslova bude portparol Mosta Nikola Grmoja, veli da je on stručan iako ga ne poznaje, i odjednom Tuđmanova režimska uš, koja je godinama prisluškivala novinare i raskopavala im privatnosti, postaje simbol ‘depolitizacije policije’, biće neupitna legitimiteta koje u vašem intervjuu bez imalo zadrške koristiti fraze poput ‘bolje budućnosti’, ‘demokratičnosti’, ‘političke nezavisnosti’ i čak ‘slobode’. Molim vas lijepo, kolegice! Nastavite li se praviti naivni, iskoristit ću svoje veze da vas maknem iz teksta na Peščaniku i vratim u Jutarnji list.“

„Bože moj, pa ovo je potpuno bolesno…“ mrmljala je gledajući me zatravljeno.

„Dakako da je bolesno!“ nadovezao sam se razdražljivo. „Jer se posredstvom javnoga medija obavlja normalizacija abnormalnog. Objaviti novinski razgovor sa Smiljanom Reljićem o demokratskome nadzoru tajnih službi, to je kao da ubojicu preporučuješ za poslove policijskog inspektora. Ili kao da pedofila konzultiraš o situaciji u dječjem vrtiću. Ponekad mi se čini, kolegice, kako je iskrena reformska ambicija kompletno hrvatsko društvo pretvoriti u obavještajno podzemlje, što se već uvelike događa, navoditi čitatelje da, slijedeći glavne aktere, šljapkaju u mraku kroz kanalizacijski sustav vodećih medija, tražeći svjetlo na kraju tunela. Tko zna što bismo vidjeli da uspijemo isplivati na površinu. Otkrili bismo da je na Markovu trgu plantaža banana? Ili da je SFRJ primljena u Europsku uniju?“

„Ali što ja imam s tim?!“ otpustila je krik iz pluća kolegica V.N. „Zar bih ja kao novinarka trebala Smiljanu Reljiću uskratiti mogućnost da javno govori?“

„To ovisi o afinitetima“, miroljubivo sam kazao. „Osobno nemam ništa protiv toga da Smiljan Reljić drobi što god ga je volja, pa i u Jutarnjem listu, ali uz punu obavijest čitateljima o njegovoj realnoj društvenoj ulozi. Dakle, najprije nadnaslov: ‘Smiljan Reljić, politički zločinac’, a ispod toga neki naslov i tekst intervjua.“

„No vidjeli ste da u tom intervjuu Smiljan Reljić energično odbija optužbe da je naređivao prisluškivanje novinara“, izvukla je zadnji argument.

„Naravno da ih odbija“, odgovorio sam, „i to bi, s obzirom na dokaze koji govore suprotno, trebalo imati jednaku težinu kao kad ja tvrdim da sam urednik Jutarnjeg lista. Rekoh vam već da se nas dvoje bavimo kontraobavještajnim radom, doduše s različitim motivima. Dugoročno gledano, to je čak manje štetno od strategije današnjih novina da uz pomoć suhe faktografije dezinformiraju javnost. Zašto je toliko teško napisati političkome zločincu da je politički zločinac? Moram vas upozoriti, kolegice, da onaj tko kriminal previđa, tim prije ako je novinar, za kriminal radi.“

„Ja radim za Jutarnji list!“ borbeno je uzviknula kolegica V.N.

„A što ja drugo govorim?“ slegnuo sam ramenima.

Peščanik.net

Viktor Ivančić
Autor 11.1.2016. u 15:32

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija