Od atenske do formalne demokracije

Ladislav Babić
Autor 26.3.2013. u 09:48

Od atenske do formalne demokracije

        Aristotel, vjerojatno – pored Platona i Sokrata – najpoznatiji antički filozof, u obimnom djelu „Politije“ („Ustavi“), sačuvanom samo u odlomcima, pisao je o ustavima 158 država (neki autori navode brojku 170 ili čak 250). Na sreću, gotovo u cjelini se uspio sačuvati dio koji se odnosi na najzanimljiviji polis, grad državu – Atenu, antičko središte kulture i umjetnosti a jedno vrijeme i glavni grad svegrčkog saveza. U Ateni, naime, rodila se demokracija! Stara, žilava dama od preko dvije i pol tisuće svojih godina, međutim nikako da odraste, dapače – sudeći barem po regionalnim primjerima – kao da pokazuje neke tendencije vraćanja čak i u svoje prednatalno stanje. Aristotel u fragmentu o kojem govorimo („Ustav Atenski“, prijevod Niko Majnarić, Zagreb 1948.), pisanom negdje između 329. i 325. godine p.n.e., opisuje povijest atenske države, ali se ne zadržava samo na njenom historijskom razvoju već progovara o svemu što je bilo povezano sa državnom upravom (mjere, težine, sudove, brigu za siromašne itd.). Osvrnut ćemo se na neke detalje iz dijela u kojem opisuje političko uređenje atenske države i pokušati ih primjeriti s današnjim stanjem (posebno u Hrvatskoj). U dijelu koji se odnosi na njegovo vrijeme Aristotel je svakako najopširniji, te razmatra uređenje države osvrčući se na građansko pravo, uređenje, nadležnost i djelovanje vijeća i narodne skupštine, činovnike i porotni sud. Dakako da se i pisac, s obzirom da je pisao o povijesti atenskog ustava od najstarijih vremena do potkraj svoga života, obuhvaćajući jedanaest njegovih promjena (on upravo i piše svoje djelo u vrijeme ove poslijednje promjene, za vrijeme arhonta Pitadora), morao – uglavnom u povijesnom dijelu spisa – služiti prethodnim izvorima, uglavnom djelima Antroitona, Herodota, Tukidida, Solona i Kritije. Za dio koji nas zanima – o političkom uređenju – pisac se poslužio neposrednim saznanjima koje je o uredbama o kojima piše, sam stekao.

        Ocem atenske demokracije možemo smatrati arhonta Klistena koji je 508. godine p.n.e. ukinuo političku neravnopravnost atenskih građana na osnovu imetka. Arhonti (ekvivalenti suvremenih premijera) su predstavljali izvršnu vlast koja provodi odluke Bulea i Areopaga. Bulea (ekvivalent današnje vlade) je bila izvršni organ narodne skupštine odnosno parlamentaEklezije, koja od Periklovih vremena postaje u periodima demokratskog stanja države njen najznačajniji organ, dok Areopag možemo smatrati ekvivalentom današnjeg Senata, uglavnom rezerviranim za bivše arhonte i ostale plemenitaše. Klistenov ustav nekako se nadovezuje (ne vremenski, već suštinski) na Solonove reforme. Solon, trgovac uljem, među prvima po ugledu kod sugrađana (stekao ga je elegijom kojom ih je ohrabrio da u ratu sa Megaranima povrate Salaminu koju su im ovi preoteli), spadao je, kako bismo to danas rekli, u srednju klasu Atenjana. Suštinski je reformirao zakone prvog atenskog zakonodavca Drakona, koji su bili toliko strogi (“I najmanji prekršaj zaslužuje smrt, a za veći prekršaj ne postoji veća kazna”) da i dan danas stroge zakone nazivamo drakonskima. Od tih strogih zakona, zadržao je samo one koji su se odnosili na ubistvo. Međutim, i prema Solonovoj reformi građani su ostali podijeljeni prema prihodu, kao i ranije, u četiri razreda iz kojih su se birali činovnici za državnu službu. Bogatijima bijahu osigurana i bolja mjesta. Solon je ukinuo privatne i državne dugove oslobodivši na taj način ljude dužničkog ropstva, što su – ljudi se do danas nisu bitno promijenili – iskoristili mešetari koji su doznali njegove namjere, te su uzajmljivali novac kupujući zemlju koja je ostala u njihovom vlasništvu nakon otpisivanja dugova. Kako su i u njegovo doba postojale stranačke borbe u koje se mnogi građani nisu uključivali već su naprosto prihvaćali ono što se dešava mimo njihove volje, propisao je Solon obavezu priklanjanja jednoj od međusobno suprotstavljenih opcija – u protivnom se gubilo građanska prava („Tko u građanskoj borbi s nijednima ne zgrabi oružje, neka je nečastan i neka nema građanska prava“). Daklem, izborna apstinencija je bila dopustiva tek uz gubljenje građanskih prava. Ovo, dakako, nije prihvatljivo sa stajališta suvremene demokracije jer se kao protivi slobodnom izboru jedinke da djeluje shodno svom nahođenju, međutim, dublje sagledano ima svoje opravdanje. Tek aktivno uključenje svih građana u političku borbu čini njene rezultate stvarno legitimnima. „Izborni pobjednici“ tek tada zaista smiju tvrditi da iza sebe imaju (relativnu ili apsolutnu) većinu čitavog izbornog tijela.

        Po Solonu i Klistenu, u vlasti je mogao je učestvovati svaki slobodni muškarac (da nije rob) stariji od 30 godina a koji spada najmanje u drugu čistu generaciju Atenjana. Međutim, ono što je bitno za Klistenov ustav je, da je njime dao priliku svim slobodnim građanima (doduše, samo muškarcima) da učestvuju u izbornom procesu. Uveo je i instituciju ostrakizma – tzv. časnog izgnanstva – po kojemu je građanin za kojega je većina sugrađana smatrala da predstavlja opasnost po demokraciju, morao na desetogodišnji egzil, bez gubitka imovine i građanskih prava (zakon je dobio ime po crijepiću – ostrakonu, na koji se upisivalo ime onoga za koga se mislilo da je pogibeljan po ustavni poredak). Sagledajmo ove mjere iz antičkih vremena u suvremenom svjetlu.

– biračko pravo za žene ostvareno je u Jugoslaviji tek 1945. godine pobjedom Narodno oslobodilačke borbe, dok je po prvi puta u svijetu realizirano 1893. u Novom Zelandu. U Lihtenštajnu žene su tek prije dvadesetak godina dobile pravo glasa, dok ga u Južnoafričkoj republici crnci imaju tek od 1994. godine.

– imovinski cenzus kao ograničenje biračkog prava (takozvano cenzusno biračko pravo) u „našim“ krajevima će biti ukinut tek Ustavom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca iz 1921. godine.

– priča o ostrakizmu je naročito poučna za krajeve gdje lica kojima se sudi za ratne zločine (Šešelj – Radikali) i izdržavatelji kazne za iste (Glavaš – HDSSB) upravljaju (ili su upravljali) svojim strankama iz zatvora. Čak i osuđenik za posljedice prometne nesreće (Čačić – HNS), koji će slijedećih 11 mjeseci provesti iza „rešetaka“ (vjerojatno u zatvoru otvorenog tipa), nastoji manipulacijama osigurati svoj utjecaj u vodstvu stranke kao „predsjednik Sjeverozapadnog regionalnog saveza HNS-a, što je funkcija koja izravno osigurava mjesto u predsjedništvu stranke bez obzira na rezultate izbornog sabora“. Kako narod više ne piše po crijepićima, ostaje li mu tek da nepoželjne gađa sa njima?

– postoji otprilike tri vrste zaduživanja. Kriminalni tipovi se zadužuju s namjerom da dug nikada ni ne vrate. Poduzetnici to čine kako bi financirali svoje projekte, pa se mora smatrati da oni promišljeno ulaze u rizik. Sirotinja pak je često prisiljena upasti u dug ne uspijevajući plaćati najosnovnije životne troškove, poput režija (stanarinu, plin, struju, grijanje, vodu,…) i slično. Ovršitelji međutim teško da uopće vode računa o socijalnoj situaciji dužnika. Ovrhe su danas u Hrvatskoj praktički postale pravilo. U blokadi bankovnih računa, često zbog duga od samo nekoliko desetaka kuna, nalazi se istovremeno više od 240000 građana. Čini se da čekamo novog Solona, s istim šansama kao oni koji čekaju Beckettovog Godota.

– dok je Solonove odluke o oslobađanju od dugovanja iskoristila tek manja grupa plemića za svoje bogaćenje (neki ga objeđuju – navodno lažno, po Aristotelu – da je namjerno odao svojim prijateljima nakanu o donošenju zakona), dotle je ovdje cijela bivša država popljačkana od negdašnjih cvjećara, šofera, generala, ministara i premijera novonastalih država, jenom riječju – probisvijeta. Rukovodeći se sa dva aksioma: Snađi se druže i Tko je jamio – jamio je, sa zaključkom nemoćnih, očerupanih promatrača: Nekome je rat donio metak, a nekome imetak!

– ne podsjeća li mešetarenje Solonovih sugrađana na današnje kupovine jeftinog poljoprivrednog zamljišta za koje se unaprijed (povjerljivim kanalima) doznaje da će biti prenamijenjeno u višestruko skuplje, građevinsko?

– danas većina država svijeta omogućuje dobrovoljno glasanje biračkog tijela, dok je broj zemalja sa obaveznim glasanjem relativno mali. Obavezno glasanje srećemo, primjerice, u nekim evropskim (Grčka, Cipar, Belgija, Finska) i južnoameričkim državama (Brazil, Čile, Argentina).

        Tokom stotina godina, i u Ateni su se izmjenjivali periodi tiranije, oligarhije i demokracije (ove definicije je potrebno sagledati u kontekstu vremena o kojem govorimo), stranačke borbe, usponi te zbacivanja s vlasti praćeni i krvavim obračunima, sve to u prilikama izmjenjivanja mirnih razdoblja i ratovanja sa susjednim grčkim državicama i istočnjačkim agresorima. Nakon Periklovog doba atenske demokracije došlo je doba vladavine oligarhije, u pripremi koje je osnovano vijeće od stotinu ljudi koji su izradili nacrt tzv. Definitivnog ustava. Za nas su interesantni ovi njegovi dijelovi:

„Članovi vijeća neka budu svake godine oni, koji su navršili tridesetu godinu života, i to bez ikakve plaće,…“

„Tko od vijećnika ne dolazi u vijećnicu u određeno vrijeme, neka plaća po drahmu za svaki propušteni dan, ako izbiva bez dopuštenja vijeća.“

Daklem, dan je prijedlog da se posao vijećnika obavlja na volonterskoj bazi – kao dužnost građanina da učestvuje u radu vijeća – bez ikakve naknade, dok se svaki neopravdani izostanak sa sjednice novčano kažnjava! Sjetimo se kako su se i pokojni Ivan Supek zajedno sa don Ivanom Grubišićem svojedobno, kao čelnici „Alijanse za treću Hrvatsku“, zalagali da zastupnici ne budu profesinalci već bi u Sabor dolazili sa svojih radnih mjesta zadržavši dotadašnju plaću. Nešto kao volonteri. Don Grubišić se prošle godine, ušavši u Sabor kao zastupnik, i javno odrekao svoje saborske plaće koju daje u humanitarne svrhe. Tko kaže da idealisti ne postoje? I da imaju bilo kakav utjecaj na realna zbivanja i raspored snaga! Da idealizam doduše nije bio ni pretjerana vrlina Atenjana, svjedoči i primjer upravo iz doba samog Aristotela:

„Isprva su zaključili, da ne daju skupštinarima plate, ali kad građani nijesu dolazili u skupštinu, a pritom koješta izmišljali, kako bi narod pristupio k valjanu stvaranju odluka, namakne najprije Agirije obol, potom Heraklid Klazomenjanin, koji se po nadimku zvao Kralj, dva obola, pa opet Agirije tri.“

Kao da hrvatski zastupnici vuku genetsko porijeklo od gore spomenutih. Usporedimo li pak prijedlog o kažnjavanju atenskih vijećnika sa ponašanjem velikog dijela vrlih sabornika koji dolaze u Sabor kad im se sprdne, bez ikakvih sankcija po njih (osim što se o tome toliko trubi na sjednicama parlamenta da mozgovi zastupnika samo što ne prsnu od pregrijavanja u traženju genijalnih rješenja „problema“), vidimo kako je – barem u tom dijelu – napredovala demokracija Lijepe naše u odnosu na onu antičku. Doduše, i prijedlog atenskog Definitivnog ustava neslavno je propao na račun usvojenog Provizornog ustava, u kojem uzalud tražimo citirane dijelove. Prijetvornost, populizam i manipulacije javnošću nisu baš najnovije stvari, zar ne?

        U Aristotelovo vrijeme, dobna je granica za ostvarivanje građanskog prava spuštena na 18 godina. Članovi atenske vlade – Bule, takozvani pritani, još od Klistenovih vremena mogli su biti birani (na rok od mjesec dana!) ždrijebom, po teritorijalnom principu, između svih građana s građanskim pravima bez obzira na njihovo bogatsvo. Mandat po 50 vijećnika iz svake od deset teritorijalnih jedinica (fila) trajao je otprilike 35 dana, tako da se tijekom godine u „vladi“ izmijenilo 500 građana. Između njih, opet ždrijebom, je biran predsjednik ali samo na jednu noć i jedan dan, a nije mogao dvaput isti čovjek vršiti tu dužnost – toliko su Atenjani bili na oprezu! Neki činovnici, za dužnosti koje su zahtijevale posebna znanja (blagajnici ratne i kazališne blagajne, bunarski nadzornici), bili su birani a ne ždrijebani. Glasanje se u pravilu vršilo javno, dizanjem ruku, tako da je svatko mogao znati kako su mu sugrađani glasali. U tzv. zlatno doba Atene (480. p.n.e. – 404. p.n.e.), kada je Periklo bi na čelu naroda, da bi se spriječila opasnost od nemogućnosti ostvarivanja političkih prava najsiromašnijih građana, bilo zbog ekstremnog siromaštva bilo zbog neznanja, uvedeno je niz mjera s namjerom popravljanja njihova materijalnog statusa (uvedene su plaće javnih dužnosnika, dodjela zemlje obezvlaštenim građanima, javna pomoć invalidima, siročadi i siromašnima te ostale vrste socijalne pomoći).

– mada se iz suvremene vizure ovakva ograničenja mandata čine krajnje neefikasnima, ipak se nameće neminovna usporedba sa današnjim demokratskim svjetskim vladama i parlamentima kojima mandat traje 4 godine, uz neograničeni broj reizbora članova. Američki predsjednik koji u suštini vrši premijersku funkciju, ima ograničeni mandat na samo dva reizbora – ukupno 8 godina – dok predsjednici većine drugih demokratsko konotiranih zemalja uglavnom imaju manje-više tek reprezentativnu ulogu „fikusa“. A tek je interesantno poređenje sa hrvatskim saborskim zastupnicima s nakupljenih četiri ili pet četverogodišnjih mandata. Svi oni, doduše, mogu zavidjeti Mađaru Jozsef Madarasz-u koji je „doživio…101 godinu, a sudjelovao je u radu ugarskog parlamenta od 1832., pa sve do smrti 1915. godine, ukupno 83 godine“! – najdulje u parlamentarnoj povijesti.

– glasanje je u hrvatskom Saboru u principu tajno – svelo se ipak na podizanje ruku s obzirom da se sistem kupljen za lijepe pare pokazao kao „niš’koristi“. U očekivanju novog sustava ne moramo brinuti, glasanje će se odvijati na isti način kao i dok je prethodna aparatura kako-tako funkcionirala. Kadgod će se morati javno dokazati domoljublje ili kod zakona gdje je jako bitno vidjeti poštuje li se stranačka stega kako se ne bi glasalo po vlastitoj savjesti ili, ne daj bože, poput opozicije, i nadalje će se gimnasticirati po principu „ruke gore – cijene gore“. Zašto sva ta zavrzlama oko glasovanja? Pa stoga što se većina ljudi boji javno iskazati vlastiti stav, a posebno kad se radi o „patriotskim igrama“, te ga upravo u tim prilikama, znajući njegovu slabost, tjeraju da javno glasa znajući da se neće usuditi suprotstaviti većini. Stoga mi je kao karakterna osoba ostala u sjećanju Vesna Pusić kad je svojedobno smogla hrabrosti i poštenja da, nasuprot cijeloj sabornici, glasa protiv opskurne „Deklaracije o Domovinskom ratu“. I ovaj primjer lijepo govori koliko reprezentativno zastupnici izražavaju stav naroda, ne glede na to što se, nažalost, ipak većina povodi za takvim licemjernim odlukama.

– kakva je socijalna i ekonomska struktura najviših državnih organa vlasti u Hrvatskoj, vrijedilo bi istražiti – s unaprijed poznatim poraznim rezultatima. Neke indicije, barem što se obrazovanja tiče, mogu se iščitati ovdje. Usporedimo li 77.1% zastupnika s visokom i 9.8% njih sa višom stručnom spremom u prijašnjem sazivu Sabora, sa podacima iz poslijednjeg popisa stanovništva koji govore o 7.82% visokoobrazovanih i 4.08% hrvatskih građana s višom školom, postavlja se pitanje: Koga to oni zaista zastupaju? Svakako će netko reći kako viši nivo obrazovanja nudi i veću kvalifikaciju za suočavanje sa problemima i nuđenje rješenja, ali ga stvarnost rječito demantira. Cijela ta bulumenta saborskih doktora nauka i magistara ima jedinu zaslugu da nas je dovela (dakako, ne sasvim sama) tu gdje jesmo – a znamo gdje smo! U svakom slučaju, oni nikako ne reprezentiraju stanovništvo zemlje ni u kojem pogledu (a podaci o zastupljenosti žena, nacionalnih manjina, ekonomskom statusu zastupnika,…, uspoređeni sa odgovarajućom strukturom cjelokupnog pučanstva to i potvrđuju). Svakako da bi obrazovna struktura zemlje trebala biti bolja, ali još je bitnije da parlament tu strukturu i odražava svojim sastavom, inače se ne može tvrditi da reflektira stavove svih slojeva društva. Čak i da zažmirimo na to kako nas vode slijepci, oni svakako ne poznaju probleme goleme većine ljudi ove zemlje da bi suučestvovali sa njima – jer ih naprosto ne taru! Sposobni su eventualno rješavati svoje vlastite i „probleme“ ljudi sa kojima su umreženi, što i dokazuju svojim djelovanjem već više od dvadeset godina. Stoga su radnici i seljaci zapostavljeni, odbačeni na socijalnu marginu društva, živeći na mizernim plaćama, vucarajući se po zavodima za zapošljavanje i bespomoćno gledajući kako im imanja propadaju dok ih proizvodi megatvrtki istiskuju sa tržišta kao nekonkurentne. Delegati – delegirani od izborne baze, s ciljem da u državnim organima zastupaju njezine stavove – bijahu s prezirom odbačeni od iste, u nikad ostvarenom snu da će ih zastupnici kapitalističke formalne demokracije bolje zastupati, zaboravljajući da oni samo bivaju od baze birani ali bez obaveze da prenose njezino mišljenje. A Bog (zastupnik) je, tako kažu, prvo sebi bradu stvorio, pak će se prilježno boriti za principe koji će najprije njemu i njegovim pajdašima činiti dobro. Jebeš bazu!

        Demokracija kao pojam i praksa ishodišno stara više no dva i pol tisućljeća, tijekom cijele ljudske povijesti je u većoj ili manjoj mjeri nadahnjivala ljude, a njeno se značenje mijenjalo i upotpunjavalo paraleno sa socijalnom evolucijom ljudskog društva. Ljudi često nisu bili ni svijesni da se svojim djelom zalažu za nju, boreći se poput Spartakovih robova, Gubčevih seljaka, francuskih revolucionara, pariških komunara, ruskih mužika ili jugoslavenskih komunista za svoje viđenje slobode. Individualne ili društvene ili obje istovremeno – kako koji. Dakako da je atenska demokracija uslijed svojih mnogobrojnih ograničenja od kojih smo neka i spomenuli bila daleko od savršene, ali – svaki početak je težak, zar ne? Više zabrinjava što toliko vremena nakon začetka ovog političkog koncepta i dan danas ostajemo samo na formalnoj demokraciji, u nekim aspektima čak i retardiranijoj od atenske. Ideja totalne demokracije obuhvaća političku, ekonomsku i socijalnu komponentu, primjenljivu na cjelokupno stanovništvo bez iznimke. Od toga su, nakon dva i pol milenijuma „usavršavanja“ prauzora, sve države svijeta više negoli daleko. Primjerimo li ovih par izdvojenih uzoraka iz Aristotelovog djela sa njenim sadašnjim stanjem (prvenstveno u regiji, koja me ne znam zašto pomalo podsjeća na „Stalkera“ braće Strugacki), nekako mi se najprimjerenijom porukom čini parafraza poruke s ulaza u Danteov pakao – Ostavite nadu vi koji danas živite! Sve to nekako naliči na Sizifov posao, posebno ako se sagleda izolirano od povijesti, iz sadašnjeg trenutka. S druge strane, daju li nam mrvice nade s dna Pandorine kutije snagu da generacijama i generacijama – i tako već stoljećima – osvajamo slobodu koja je za suvremenike nekako postala istoznačnica sa demokracijom? Zaista, bi li Sizif kotrljao kamen uzbrdo da unaprijed zna kako će mu se iznova strovaliti u podnožje brda? Imamo jednu prednost pred njim; on sam, po ne znam koji puta ponavlja beznadežni poduhvat pa ipak nije izgubio nadu. Nije sjeo na kamen otfukarivši bogove koji su ga kaznili, s mišlju neka ga dalje kotrlja tko hoće ali njemu je dosta. U nas iznova neka druga generacija potomaka nastavlja djelo svojih predaka, smatrajući se pametnijom, obrazovanijom, moćnijom i sposobnijom, u dostizanju sna svojih roditelja. Ipak, dali baš cijela generacija sanja taj san? Ne bi se reklo, s obzirom da prepreke na putu njegova ostvarenja ipak ne niču same od sebe. Netko nam već tisućljećima baca klipove pod noge. Hoćemo li se konačno osvijestiti, te “ga” (bolje rečeno, “ih”) „Locirati, identificirati, uhititi i transferirati” u ropotarnicu povijesti?

 

 

Ladislav Babić
Autor 26.3.2013. u 09:48