Od Evrope smo daleko i po izbornom „cirkusu“

tačno.net
Autor 12.9.2016. u 10:48

Od Evrope smo daleko i po izbornom „cirkusu“

A BiH? O čemu se u predizbornom cirkusu zbori  u njoj? Možda je za definitivne sudove još uvijek prerano – jer, iza nas je tek desetak dana predizborne kampanje. Ako je, međutim, suditi temeljem njih – ali i temeljem paralelne kampanje koja se odvija za hrvatski Sabor – pitanja kvalitete života ne da nisu u prvom planu nego su gotovo pa prognana iz političkog vokabulara.

Piše: prof.dr. Slavo Kukić

Detalje, koji svjedoče kako je BiH svjetlosnim godinama daleko od demokratskog svijeta, u realnom je životu moguće sresti bukvalno svaki dan. Čitam, recimo, da kolektivni  šef zemlje čovjeka, kojemu SAD zatvoriše vrata konzularnog predstavništva BiH u Chicagu, nagradi ambasadorskom pozicijom, ni više ni manje nego u Pragu – i time poruči kako su njegovoj trojci oni koji im ližu dupe važniji i od Amerike i od ostatka svijeta. Sve nešto, razmišljam što ako, ne daj Bože, primjer SAD budu slijedili i „ludi“ Česi? Doista, što? Ha, iznenadilo me ne bi ni prenemaganje „prvog u Hrvata“ kako se protiv „njegova naroda“ u BiH, uz sve muke koje proživljava sa Srbima, i posebice Bošnjacima ovdje, urotio još i svijet.

Čitam, potom, kako zastupnici SDA u sarajevskoj kantonalnoj skupštini na mrtvo ime izvrijeđaše tamošnju oporbu jer se usprotivila prijedlogu da se Osnovnoj školi „Dobroševići“ dade novo, ime „Mustafa Busuladžić“. Zašto baš to ime? Jer, obrazložiše SDA „patrioti“, u pitanju je veliki bošnjački pisac, intelektualac, antikomunista i rodoljub. A „nacionalni izdajnici“ iz oporbe ga, zamislite, i njihovi „pumpaši“ protiv Bošnjaka iz reda Srba i Hrvata dakako, usudiše javno „popljuvati“. Siroti je Mustafa, rekoše, antisemita i kolaboracionist Trećeg Reicha – i zbog toga ga, a i još koječega, po okončanju Drugog svjetskog rata strijeljaše najveći mrzitelji bošnjaštva, komunisti sjeme im se zatrlo.

Zastupnici SDA time, istine radi, pred očima svijeta demonstriraše i za kakvu su BiH – a budući se od njih ne ogradi ni partijska im centrala, za BiH koju joj kantonalni zastupnici zagovaraju je, ispade, i ona sama. A kakva je to BiH? Ona koja bi, da se ne igramo skrivača, slavila sve bošnjačke busuladžiće – od bogumila do danas – i zatrla trag svima koji se tome usprotive.

No, ako je SDA domoljubima srcu prirastao Busuladžić, nije vrag da im se kosa na glavi diže i od Mile Budaka – jer i on je sve to što i Mustafa. I pisac, i intelektualac, i kolaboracionista Trećeg Reicha.

Ako, pak, usprkos svemu tome ne ljube i Budaka – a, sudi li se po reakcijama na ulice, imenovanima njemu u čast, mučnina u stomaku im ima intenzitet barem koliko i kod mene sama – onda razlog može biti samo u jednom, u Budakovim krvnim zrncima. A, u tom slučaju problem se iz historijske seli u perspektivu života svakidašnjeg – i znači da kvaka nije u Budaku nego u onima koji njemu slična „etnokrvna zrnca“ imaju danas. Ili, prevedeno na jezik svakodnevni, sarajevsko esdeaovo ušutkivanje „neprijatelja bošnjaštva“ nema značiti ništa drugo nego da je, po presudi „SDA sudaca“, pravo na slavljenje kolaboracionista, mrzitelja Židova i personifikacija proglašavanja žena bićima drugog reda rezervirano samo za „temeljni“ narod – a svima ostalima, koji bi slavili Budake, popove Đuiće i ine, je uskraćeno.

Na koncu, o nespojivosti s vrijednostima demokratskog svijeta svjedoče i najnoviji lokalni izbori – ili preciznije, predizborna kampanja koja se, lakše komparacije radi, događa u približno isto vrijeme kada i ona u izvanrednim izborima za hrvatski Sabor.

Daleko od toga da se i zapadni susjedi mogu pohvaliti bogzna kakvim demokratskim dosezima. I tamo se još uvijek ne odustaje od prizivanja ustaša i partizana, a time i od novog proizvođenja mržnje i netrpeljivosti među vlastitim građanima. S vremena na vrijeme se, potom, još uvijek puškara po „vjekovnim neprijateljima“ Hrvata i hrvatske države – i izaziva sasvim nepotrebno zatezanje odnosa sa susjedima.

Ali, tko god je iole pažljivije pratio tamošnju predizbornu kampanju – jer, u momentu kada ova analiza bude na uvidu čitateljima, Hrvatska će već imati pobjednika svojih parlamentarnih izbora – neće imati problem složiti se kako se u njoj moglo vidjeti i puno evropskoga. Da ništa drugo, tamošnje je biračko tijelo u dva navrata imalo priliku odmjeravati snagu lidera dviju najutjecajnijih političkih partija – a temeljem njih ponetko je, ne dvojim, i promijenio raniju odluku o tome kome dati svoj glas. Jer, osim o Srbima i Hrvatima, ustašama i partizanima, prvaci SDP-a i HDZ-a su se pred očima javnosti odmjerili i u vezi s pitanjima realnog života – u vezi sa stanjem i perspektivama javne uprave, školstva i zdravstva, pitanjima gospodarstva i zapošljavanja, životnog standarda i prava na bolji život.

A BiH? O čemu se u predizbornom cirkusu zbori  u njoj? Možda je za definitivne sudove još uvijek prerano – jer, iza nas je tek desetak dana predizborne kampanje. Ako je, međutim, suditi temeljem njih – ali i temeljem paralelne kampanje koja se odvija za hrvatski Sabor – pitanja kvalitete života ne da nisu u prvom planu nego su gotovo pa prognana iz političkog vokabulara. Uostalom, dojam je, malte ne kao eksces djeluje promotivni video spot Demokratske fronte, koja je tek jedna od čak 103 za izbore registrirane političke partije, da je „vrijeme za bolje zdravstvo, za kulturu i sport, za privredu i zapošljavanje, za razvoj ruralnih sredina, za život kakav“ narod bosanski i hercegovački želi – a dodao bih, i zaslužuje.

Kod onih, pak, koji su prije četvrt stoljeća siroti narod zajahali, takvim porukama ni traga ni glasa. Ali zato ne oskudijevaju onima kojima ga drže u međusobnoj mržnji i netrpeljivosti, kojima ga plaše drugim i drugačijim i kojima mu nude „jedino moguće“, rješenje koje mu je, tobože, jedino jamstvo čak i biološkog opstanka. A ono je, razumije se, u zbijanju nacionalnih redova, i to uz partiju koja ih jedino i može „zaštititi“ – po principu, dakako, jedan narod, jedna partija, jedan vođa. Kao, hoću reći, u vrijeme historijski prepoznatljivoga Adolfa, i usput, na potpuno identičnoj potki koja je karakterizirala njega.

Ni pol muke, međutim, da se „zaštitnici“ nacionalnih interesa oslanjaju samo na poruke preko kojih osiguravaju potporu biračkoga tijela. Jer, pitanje je koliko bi one, same po sebi, bile i dovoljne – i koliko to dugo može piti vode. A to, opet, znači da za ostajanje u sedlu vlasti oni moraju činiti i još koješta – i da, kako stvari stoje, koješta i čine.

Prije mjesec dana, tako, pročitah da je, u odnosu na lokalne izbore prije četiri godine broj birača iz dijaspore za ovogodišnje udvostručen. Zapara mi tada uši i informacija  da je porast broja birača, registriranih za glasovanje putem pošte, najindikativniji za sredine u kojima žive Hrvati – mada ga se, pročitah, sresti može i u nekim općinama RS-a. Ali, na razmišljanje me, prije svega, natjera informacija da je broj registriranih za glasovanje poštom na predstojećim izborima u nekim općinama i dvadesetak puta veći nego prije četiri godine – u, recimo, Orašju, Gornjem Vakufu/Uskoplju, Prozor-Rami, a tek beznačajno manje od toga u Nevesinju, Bratuncu, Srebrenici, Kupresu, Domaljevcu-Šamcu, Novom Travniku, Odžaku, Busovači, Stocu, i da ne nabrajam više.

O čemu se radi? Je li po srijedi doista povećan interes Bosanaca i Hercegovaca koji prije dvadesetak godina, zbog ratnih strahota dakako, napustiše svoju zemlju i danas su se skrasili na različitim svjetskim meridijanima? I, zašto je tako narastao interes baš kod Hrvata? Radi li se o strahu zbog posljedice koje bi nesudjelovanje još uvijek moglo izazvati – i da bi krajnji učinak mogao biti čak i definitivno nestajanje s demografske karte ove zemlje? Ili je, ne daj Bože, po srijedi nešto sasvim treće.

Kako je, pak, vrijeme odmicalo, sve jasnije je postajalo da interes za sudbinu naroda u čitavoj toj igri nije dogurao ni do točke „razno“ – i da je odgovor u borbi za utjecaj i kontrolu nad prirodnim i drugim resursima uskih stranačkih interesnih grupa i lobija. U Rami, primjerice, da ne idem dalje, hadezeovoj vrhuški već godinama je izvan kontrole upravljanje ogromnim sredstvima koja se kumuliraju temeljem sporazuma ove općine s Elektroprivredom Herceg-Bosne – a to njezinu prvaku izaziva mučninu u stomaku. Jer, Bože moj, izmigolji silna lova kojom može mlatarati – pa malo raji, malo više sebi. I zato će, iako tamo hrvatska većina nikada nije dolazila u pitanje, učiniti sve da vedre i oblače oni a ne njihova sestrinska stranka.

Ali, kako? Što učiniti da potučeš čovjeka kojemu ni pera odbiti ne možeš – a doktor Ivančević za Čovića i njegove u Rami znači baš to. E, odgovor, uspije li ga se dohvatiti, vodi i u tajne tamošnjega vratolomna rasta registriranih birača dijaspore za glasovanje poštom – a za ove ih je izbore, umjesto pet na prethodnima, nanizano gotovo 1.500.

I, što je još zanimljivije, preko 95% registriranih je danas u Hrvatskoj. Znači li to da samo njih muči kojim će putem njihova Rama dalje – i da sve ostale Ramljake, one u Austriji, Njemačkoj, Francuskoj, Norveškoj, Švedskoj, drugim zemljama EU i Amerike, sudbina njihovog mjesta dotiče koliko i lanjski snijeg? U to mi je, priznajem, teško povjerovati. Ma ne teško – nemoguće. Ali, onda se postavlja pitanje gdje je kvaka? Zašto manipulacija biračkim tijelom, zašto uvođenje u izborni proces i onih koje izbori ne zanimaju, zašto glasovanje i u ime ljudi koji za to da će glasovati čak i ne znaju? I zašto sve to čak i tamo gdje Hrvati ni teorijski ne mogu biti ugroženi od drugih – i gdje jedino oni, ako bi već htjeli, mogu biti problem  drugima?

Nisam siguran da sam baš ja osoba koja u ruci drži najbolji odgovor. Ali, pita li se mene, razlog je u manipulaciji izbornim procesom – jer, jedino zahvaljujući njoj je moguće „pobijediti“ i nepobjedive, doktora Ivančevića primjerice.

Pitate se, pretpostavljam, a u čemu se manipulacija sastoji? E, to je pitanje kojim se tek kanim baviti. U svakom slučaju, pokažu li se moje procjene točnima, prvo što u pravnim državama slijedi su kaznene prijave – protiv onih koji na takvu igru pristadoše, još više onih koji je osmisliše i izorganiziraše.

Može li se, pak, takvo što dogoditi i ovdje? Najiskrenije, teško. Jer, mi živimo u državi u kojoj vladaju ljudi a ne zakoni. A, gdje god je tako, sudi li se temeljem povijesnog iskustva, nije bilo dobro. Ne vjerujem da i BiH može biti izuzetak.

tačno.net
Autor 12.9.2016. u 10:48

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija