Odgoj, što li to bješe?

Autor 24.4.2012. u 09:24

Odgoj, što li to bješe?

Photo by Neema Sadeghi

Nekada davno, i to ne iza sedam gora, sedam dola i sedam mora već upravo na ovim prostorima, dijete se vratilo kući iz škole. „Što ste danas kćeri/sine naučili u školi?“ upitala bi brižna majka/otac, i prije no bi đačić uspio odložiti svoju školsku torbu, sretan što je za danas završio taj obavezni a toliko gnjavatorski dio dana – školu! Mnogi među roditeljima i dan-danas ponavljaju to pitanje, s željom da budu u toku obrazovanja svog djeteta, pa se kao – ništa nije promijenilo. A jeste, i to toliko toga čega na prvi pogled nismo niti svijesni, pa ni ne vodimo brigu o tome. 

        Škola nekada i danas apsolutno nije ista; jednaka je samo možda zgrada u kojoj naši potomci skupljaju znanje. Zadnje dvije riječi  pokazuju fundamentalnu razliku između negdanjih i suvremenih pristupa procesu nad našom djecom, koji se odvija u školstvu. U ona prošla (mnogi će reći: hvala bogu) „mračna vremena“, škola je bila definirana kao „odgojno – obrazovna ustanova“ i to je vrlo dobro sintetiziralo što se zbivalo u tim sivim, neveselim zgradama, čije sivilo i prečesto u našem sjećanju tek naknadno poprima vedre tonove oslikane onom: „od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba!“. Nastojalo se odgajati i obrazovati. I po današnjem državnom pedagoškom standardu škola je “odgojno-obrazovna institucija u kojoj se obavlja službeni odgoj i obrazovanje”, no nisam jedini koji se pita: gdje se u praksi izgubila njena odgojna komponenta? Radio sam na školama, od osnovnih do srednjih, i uvjereno mogu reći da se nigdje nije izgubila, jer ono što ne postoji (sem na spomenutom komadu papira) nije se ni moglo izgubiti! U praksi, sukladno očekivanjima kapitala, škola vrši samo svoju obrazovnu ulogu čiji je zadatak – što prije đačića poslati, kao suvremenog roba, u mašineriju kapitala gdje će postati tek maleni kotačić bez kojega se i može, jer na hiljade “rezervnih dijelova” čeka da zauzmu njegovo radno mjesto: roba u službi kapitala, na časnom zadatku stjecanja profita za svoje poslodavce. Tome u prilog lijepo govore antihumanističke mjere (prijetvorno zaogrnute krinkom pozivanja upravo na humanizam) ministra rada i mirovinskog sustava Mršića: diplomirane djevojke i mladići, pružamo vam jedinstvenu priliku da za 1600 Kn (cirka 220 Eu) godinu do dvije časno služite svog robovlasnika, koji neće morati izdvojiti baš ništa za vaše potrebe – sve će se platiti iz državnog budžeta koji većinom (među inima) popunjava vama podjednako roblje! Realno, odgoj naše djece prepušten je roditeljima, medijima i samoodgoju

        Kako je školstvo cijelog svijeta u krizi, teško se prilagođavajući novonastalim uvjetima (koji, usput budi rečeno, nisu pali s neba te bi im se trebalo prilagođavati jer su kao izvan našeg utjecaja, već su nametnuti od kapitala koji vješto koristi tekovine znanosti i tehnologije, a prije svega podložnost i nemoć prosječne ljudske duše da se odupre tom perfidnom pritisku), a tu prilagodbu ne diktiraju potrebe čovjeka već potrebe kapitala, najveći teret odgoja djece pao je na roditelje. Ali, jao! Kako da roditelj kome se nameće neminovno mirenje sa životnom nesigurnošću – kao da nije težnja svagog, ne samo inteligentnog, živog bića usmjerena prema osiguranju uvjeta vlastitog mira, stabilnosti i sigurnosti – odgaja svoje dijete kad je još jedva u kontaktu s njime tijekom dana? Fleksibilno radno vrijeme, prekovremeni rad, rad nedjeljom, rad daleko od mjesta prebivanja, prekvalifikacije na koje je prinuđen, uvjeravanja kako je zaista neminovno da tokom života promijeni 2-3 ne radna mjesta već zanimanja, cjeloživotno obrazovanje,… i slični s humanističkog stajališta većinom posve neutemeljeni zahtjevi kojima je podvrgnut, čine jaz između djece i njihovih – već dobrano tim zahtjevima dresiranih roditelja – sve većim i većim. Roditelj kao sasvim prirodne uzima, u nastojanju da se održi na površini u svojoj borbi za opstanak, zahtjeve koje nezajažljivi kapital stavlja pred njega, i kao takve – prirodne – prenosi na vlastitu djecu. U tom hrvanju sa stvarnošću on i sasvim nesvijesno, čak bez ikakvog razmišljanja, usvaja opravdanja koje mu nude glasnogovornici tih ideja, sve u očekivanju da će na taj način olakšati život sebi i potomcima si. A opravdanja pršte na sve strane; i zdesna i s “lijeva”, baš kao i obećanja da će nam oni, samo ako pristanemo – a pristajemo sve lakše –  na neke dodatne uvjete (nacionalizam, ksenofobiju, izgon stranaca, skretanje udesno, povećanje mirovinskog staža, veći PDV uz realno niže plaće, kresanje radnih prava, sniženje cijene rada na račun zaposlenih baš kao i prebacivanje tereta izlaska iz recesije na njihova leđa, izmjene kolektivnih ugovora, prihvaćanje ugovora – ACTA primjerice – koji smanjuju osobna prava pojedinaca, povećani nadzor nad internetom i drugim medijima, ulazak u NATO i EU, podrška vlastitim ratnim zločincima, pristajanje na reviziju povijesti,…), osigurati raj na zemlji. Čovjek zaista mora imati čvrsti moralni integritet da bi sebe sačuvao od  primamljivog zova ovih sirena. Kako će daklem, već dobrano neodgojeni prosječni roditelji, odgajati svoje potomke? Može li loše sjeme potjerati dobar rod? Jasno da se sve ovo ne smije promatrati u apsolutnom smislu,  primjenljivom na sve roditelje, ali trendovi prijete postati prevladavajućima. 

        U toj nesposobnosti škole i roditelja da na sebe preuzmu odgojnu funkciju djeteta, veliki teret pada na medije – od TV, štampe, interneta, kinematografije (shvatimo li je kao oblik medija koji prenosi poruke) i sličnih. Ali, još jedan jao! Većina medija u vlasništvu je kapitala i kao takvi upravo se trse ispunjavati njegove osnovne zahtjeve. A to svakako nisu objektivna informacija, inzistiranje na istini, humanistički odgoj svojih čitalaca i gledatelja, već trka za što većom tiražom što je naprosto eufemizam za najvažniju riječ u kapitalističkom rječniku – profit. Žutilo prevladava svugdje; od državnih preko komercijalnih televizija i tiskovina, pa do internetskih sadržaja, filmskih ostvarenja i književnosti. Kad čovjek naiđe na zreo, ozbiljan i moralno neporeciv sadržaj, kao da je pronašao zrno bisera u moru klanja, silovanja, pornografije, tračeraja paparazzi novinara, ispraznih napisa o irelevantnim stvarima, pseudoznastvenim člancima i slično. A većina novinara se tome, s obzirom da su stasali u sistemu tih i takvih vrijednosti, izvanredno prilagodila. Jel’ prenose laž ili istinu, humanističku ili antihumanu poruku, sasvim je svejedno – glavno da lova kaplje, gazda bude zadovoljan, a radno mjesto u tom nesigurnom svijetu osigurano. Tko će još misliti o utjecaju na tuđu, kad – evidentno je – ne misle ni o onom na svoju vlastitu djecu. Evo što jedna, vrlo uspješna studentica novinarstva (sada već diplomirana) piše u svojoj internetskoj prezentaciji: Ako se zaposlim kao novinarka, htjela bih raditi u žutom tisku.“  Dobro zna (vjerojatno podsvijesno) kako će u službi kapitala koji perfektno koristiti i do nezdravog maksimuma potiče urođenu ljubopitljivost ljudske vrste, ponajbolje ostvariti svoje subjektivne ciljeve koji s pravim i poštenim novinarstvom nemaju mnogo veze. 

        Ovih je dana časopis The Time“ objavio listu 100 najutjecajnijih ljudi na svijetu, među kojima su sportaši, pjevači, glumci, političari, poduzetnici (hm, kapitalisti!), novinari, blogeri, a to su prenijeli mediji širom svijeta. Ovo dobro oslikava utjecaj medija na odgoj, i to ne samo mladih ljudi. Kao prvo, njihov izbor je sasvim proizvoljan, vođen nekim samo njima znanim kriterijima. Drugo, pogledamo li spisak osoba obuhvaćenih njime, možemo se upitati – po čemu su to jedan Đoković, Messi, Aleksei Navalny, Pipa Midlton ili vojvotkinja od Cambridga utjecajni na današnje generacije? Riječ utjecaj ima značenje djelovanje na koga ili što tako da mijenja postupke, ponašanje, uvjerenja i slično, moć, snaga djelovanja na koga, na što“. Naravno da Barack Obama ili kineski lider Xi Jinping te iranski vrhovni vođa ajatolah Ali Khamnei (također zastupljeni na spometoj listi) imaju političku moć, što im daje i snagu utjecaja na svjetske događaje, preko njih i na sudbine ljudi. O moralnim vrijednostima tih utjecaja najčešće možemo sumnjati, posebno s obzirom na njihovu pripadnost eliti koja upravlja vremenima da budu „takva“ upravo na njihovu korist. Naravno da će većina ljudi mijenjati svoja uvjerenja i postupke pod njihovim utjecajem, po principu da se drvo savija na stranu kamo vjetar puše (slično preokretanju kaputa pri transformaciji bivših komunista u zagrižene nacionaliste). Utjecaj sportaša, košarkaša Jeremy Lina (na prvom mjestu liste najutjecajnijih!), nogometaša Messija ili tenisača Novaka Đokovića primjerice, možemo shvatiti čak i izvan područja na kojem su djelatni kao svojevrsne ideale upornosti, ustrajnosti ili samožrtvovanja u pogledu postizanja uspjeha ako već odustanemo od tumačenja zaluđenošću njihovom planetarnom slavom praćenom slijepim imitiranjem svojih idola, no – što ćemo sa  većini posve nepoznatih tipova poput Barbare Van Dahlen, Hans Roslinga, Ray Dalia, Sare Blakely,… Kakav to oni ogromni utjecaj imaju na današnji svijet, i još važnije – u čemu je ljudska, humanistička, daklem moralna vrijednost tih utjecaja? Koliko ima književnika, filozofa, znanstvenika, umjetnika, humanista ili boraca za ljudska prava na tom spisku? Ostavljam upornijima da ga analiziraju i zapitaju se, jeli baš čudno što svijet ide smjerom kojim ide kad su (navodno) najutjecajniji ljudi na život, svijest i ponašanje ljudi upravo osobe sa ovog spiska? 

        Preostaje još samoodgoj mladih, što se najčešće svodi na usvajanje prevladavajućih stavova vlastitog društva, daklem kruga prijatelja u kojem se kreću. Kako su školstvo, roditelji i mediji odigrali svoju blistavu ulogu i u njihovom mentalnom prepariranju, to se ovdje nema mnogo što dodati. U kakvom se društvu krećeš najčešće si i sam takav. Jeli onda čudna degradacija odgojne komponente stasanja čovjeka u kompletno ljudsko biće? Naravno, reći ćete, ne samo danas već oduvijek, ljudi su se priklanjali diktatu vremena vodeći se fatalističkim “takva su vremena” stavom, dok su sve starije generacije prigovarale mlađima na njihovoj “neodgojenosti”. Ipak, kad realnije pogledamo, niti se radi o diktatu vremena, niti govorimo o banalnim stvarima poput seksualnog ponašanja mladeži, nedostatku bontona ili modnim ludorijama. Postoji izreka “kakvi ljudi – takva vremena”, pa ako shvatimo zašto su ljudi takvi ponajbolje ćemo shvatiti i vremena u kojima žive. Sve tri komponente koje utječu na odgoj čovjeka (škola, roditelji i mediji) – lako je uočljivo – moderirane su djelovanjem kapitala i njegovim interesom. Ostavimo li po strani čak i sve druge segmente ljudske djelatnosti na koje kapital odlućujuće utječe, nepobitno smo identificirali krivca zašto su (odgojno-obrazovna, a i sva druga) vremena takva kakva jesu. A kapital je upravo metafora sistema koji se po njemu i naziva. Stoga je sasvim iluzorno i osuđeno na neuspjeh mijenjanje bilo koje komponente koja utječe na odgoj. Jer intencija kapitala nije mijenjanje u humanističkom smjeru, već prilagođavanje vlastitim potrebama. Jedini trajni, ljudima primjeren, izlaz iz položaja u koji su dovedeni nezajažljivošću vladajućih elita je promjena paradigme, a to znači – odustajanje od sustava koji na svim područjima degradira većinu ljudske vrste. Jasno da je to lakše reći negoli učiniti, o čemu svjedoči i cijela ljudska povijest. Međutim, u nekim intervalima historije, vremena se intenziviziraju – kako bi rekao Ostap Bender – a izgleda da je tome upravo danas tako. Ipak, potrebno je da sve činjenice o uzročnicima nepovoljnog položaja uđu u svijest kritične mase ljudi da bi, kako se to kaže, sazrijelo vrijeme za promjene, i to na globalnom a ne na parcijalnim područjima ljudskog djelovanja. Stoga je i moguće da se tokom povijesti nebrojeno puta ponavlja, gotovo kao isprazna floskula a ne iskonska žudnja čovjekova,  ono “nikad više!”, nakon velikih krvavih međusobnih obračuna. Stoga je i moguće, da radnici koji proživljavaju – neki jučer, drugi danas a treći sutra – svoj individualni dio zajedničke sudbine, bez uzajamne solidarnosti, podrške i pomoći, vode tragikomično bezuspješni boj za svoja prava koja se svakom danom sve više urušavaju. Zato je i moguće da se u gradu od cirka 800 000 stanovnika, svega tristotinjak njih odazove na proteste protiv okupljanja desničarskih i fašističkih stranaka, a da mediji to trijumfalno proglase navodnim konsenzusom, u stvarnosti nezainterisiranih zagrepčana. 

        Čovjek je u suštinskom smislu odgojen kad neke moralne vrijednosti postanu integralni, sastavni dio njegove ličnosti, odustajanje od kojih bi on osjetio kao duboku degradaciju i poniženje vlastite osobe. Na taj način odgojen čovjek se diže stepenicu više od pukog, uobičajeno shvaćenog odgoja; on je moralan čovjek. Stoga pravi ljudi ne intoniraju pitanje „Što si danas novoga  naučio“ u smislu novousvojenih činjenica, već – koje si to neprolazne vrijednosti ugradio u svoje biće, vrijednosti koje te danas čine više čovjekom no što si bio jučer. 

        Zaista, jesmo li što novoga naučili u proteklih dvadeset godina? Ili nam je četvrtina ljudskog života premalo za to? 

 

P.S. 

Preporučujem izvanredni članak Nermina Čengića, koji me je potaknuo na ovaj tekst.

Autor 24.4.2012. u 09:24

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija