ODGOVOR AMBASADI SLOVAČKE REPUBLIKE: Šta sam napisao o Lajčakovoj viziji BiH

Ivo Komšić
Autor 22.12.2018. u 18:20

ODGOVOR AMBASADI SLOVAČKE REPUBLIKE: Šta sam napisao o Lajčakovoj viziji BiH

Problem nije od jučer i on se ne rješava izbornom jedinicom, već sistemskim politikama širokog spektra. To je zajednički posao za Bosnu i Hercegovinu, susjedne države i EU

Ambasada Slovačke Republike u BiH reagirala je javno na moj tekst „Lajčakov duh Daytona“, objavljen na portalu Analiziraj.ba. Razumijem da Ambasada želi svog diplomatu učiniti nedodirljivim i da su jako motivirani ne složiti se s mojim ocjenama  i interpretacijama njegovih javnih istupa koji se odnose na našu državu. Bilo je i u prošlosti mnogo onih koji se nisu slagali s mojom politikom i javnim istupima, posebno su se u tome isticali nacionalisti i neofašisti. Međutim, nikada nitko moje izjave i ono što sam pisao nije ocijenio „besmislenim i bolesnim“, kao što je to učinila Slovačka ambasada u Sarajevu. A često sam imao polupismene oponente. Ovo je neka nova dimenzija i novi stil diplomatskog jezika, koji u javnost uvodi Ambasada Slovačke.

Dalje, Ambasada tvrdi da ja obmanjujem javnost, insinuiram i spekuliram. Sve čisti diplomatski jezik. Vrhunac njihovog pokušaja da me javno diskreditiraju jeste tvrdnja da „obeščašćujem međunarodno priznatog, visoko renomiranog ministra zemlje članice Evropske unije i NATO-a, bivšeg visokog predstavnika“ itd. Kao da je broj funkcija apriorna zaštita neke osobe. Koliko je samo bilo visokih funkcionera u raznim zemljama i institucijama koji su završili u zatvorima, različitim povodima. U svome tekstu nigdje nisam Miroslava Lajčaka stavio u taj kontekst. Nemam namjeru ni ubuduće baviti se time i pribavljati Ambasadi bilo kakve dokaze oko toga. Ako vas to zanima, gospodo, uradite sami. Ja vam mogu samo dati neke upute, ako već želite istraživati. Pregledajte naše medije iz toga vremena, iako je prošlo već 10 godina. Mediji su o tome opširno izvještavali, ne ja. Bili su to česti i zanimljivi susreti visokog predstavnika i Milorada Dodika, tadašnjeg premijera RS-a. Susreti mogu biti i službeni i privatni, svatko ima pravo na to, i u njima ne mora biti nikakve inkriminacije. Čak je u diplomatsku praksu uvedena privredna diplomacija i otvoreno zauzimanje za privredu svoje zemlje. To nije kriminal. Problem je ako je bilo neregularnosti u realizaciji javno objavljenog tendera. A upravo se o tome govorilo i pisalo – u kontekst se može upasti i mimo volje. Neki elektronski mediji u našoj zemlji tada su često emitirali poznatu srbijansku narodnu pjesmu: „Ide Mile Lajčkovačkom prugom“. (Priznajem da nisam razumijevao aluziju.)

Druga dimenzija

Međutim, pored toga, važna je jedna druga dimenzija u susretima tadašnjeg premijera RS-a i visokog predstavnika. Ti susreti su obilježeni izjavama, dakle bili su zvanični, ne samo privatni. Tako, nakon sastanka 4. decembra 2007. godine, gospodin Lajčak izjavljuje: „Dodik je pomogao da se riješi kriza u BiH i da se smire separatističke tendencije u BiH“. Barem je Dodik uvijek bio jasan u svojoj separatističkoj politici i u produbljivanju krize u BiH. Pa, gospodo, recite vi sada našoj javnosti tko je obmanjivao, insinuirao i širio dezinformacije. Ako vam ovo nije dovoljno, pogledajte medijske izvještaje o sastanku u Vladičanskom dvoru u Crkvini, 23. decembra 2008. godine, kod vladike zahumsko-hercegovačkog i primorskog, Grigorija. Ili analizirajte Lajčakovu izjavu od 7. augusta 2008.godine: „Reforma policije je tehničko pitanje u kojem ima previše politike i manipulacija i ona mora da bude riješena u najskorije vrijeme kako bi se BiH okrenula ključnim pitanjima evropskih integracija i ustavnih promjena, od kojih zavisi budućnost ove zemlje“. Izjava je data u kontekstu Lajčakovih nastojanja da se potpiše Sporazum o stabilizaciji  i pridruživanju, to je istina. Ali otkuda u to vrijeme zahtjev za ustavne promjene kada imamo i Dejtonski i Vašingtonski sporazum na snazi. Veliki je anticipator i vizionar gospodin Lajčak. Danas, nakon 10 godina, to isto tvrdi  Dragan Čović i u tome ga gospodin Lajčak podržava. Za Čovića je također budućnost BiH vezana za promjenu Ustava, a ne za poštivanje Ustava. To je neki kontinuitet u nastojanju da se naš Ustav promijeni, ali ne u smjeru izgradnje efikasne i demokratske države, nego u smjeru daljnjih podjela, kao da ova entitetska nije dovoljna. Vrhunac Lajčakovog angažmana u BiH je njegova posjeta Dodiku u vrijeme dok je ministar vanjskih poslova Slovačke, 19. novembra 2014. godine, kada se zalaže da Dodik uđe u državnu vlast jer je bio poražen na izborima. Tada je izjavio: „Nove vlasti moraju imati legitimitet.“ Nisu li ovo iste riječi koje danas, nakon nedavnih izbora, ponavljaju Čović i hrvatski premijer Andrej Plenković? Gospodin Lajčak je obrazovan čovjek, ima dugu i uspješnu diplomatsku karijeru i veoma dobro zna demokratske principe i kako se uspostavlja vlast nakon izbora u demokratskim državama. Jedino demokratsko pravilo je da se legitimitet izvršne vlasti stiče u parlamentu, formiranjem većine. Izvršna vlast ne može imati drugi legitimitet, ona se ne bira neposredno na izborima. Izborni legitimitet imaju članovi parlamenta i on im daje pravo da formiraju većinu i biraju izvršnu vlast. Gospodin Lajčak nije promijenio svoj stav prema ovim pitanjima do danas.

„Legitimno predstavljanje“

On i dalje ponavlja, doduše za Čovićem i Plenkovićem, kako u BiH mora postojati „legitimno predstavljanje“. Gospodo iz Ambasade, analizirajte vi Lajčakovu izjavu: „Željka Komšića, hrvatskog člana Predsjedništva BiH, izabrali su Bošnjaci, a Hrvati koji su se uvijek osjećali marginaliziranim sada će se još više tako osjećati.“ Kao da mu ovo nije dovoljno utemeljeno, pa nastavlja: „Mislim da je taj izbor u skladu sa slovom, ali ne i s duhom Dejtonskog ustava, jer je činjenica da je on izabran glasovima nehrvatskog stanovništva i rezultat toga da Hrvati u BiH ne osjećaju da imaju svoga predsjednika ili člana Predsjedništva.“

Nisu ovo nikakve moje insinuacije, besmislena okrivljavanja ili bolesne fantazije, nego citati svima dostupni. Možda ih vi drugačije čitate, ali u ovoj političkoj situaciji, kada Hrvatska usvaja Rezoluciju o položaju Hrvata u BiH i evropskom putu BiH, ove izjave mogu imati veoma negativan utjecaj na evropske parlamentarce koji će usvajati izvještaj o napretku BiH prema EU. Ove izjave su potpuno na fonu hrvatske Rezolucije i kampanje koju vode hrvatski parlamentarci u Evropskom parlamentu. Gospodin Lajčak je preskočio upozorenja bivša tri visoka predstavnika u BiH, upućena funkcionerima EU o direktnom miješanju Hrvatske u unutarnje stvari BiH, koje je, da dodam, odnose dviju država i dva naroda dovelo na najnižu tačku od rata do danas. To je nepoštivanje suvereniteta naše države. To je nastojanje da nam druga država nametne promjenu Ustava i zakona i da se isforsira dokument Evropskog parlamenta s takvim zaključcima i obvezama za BiH. Zanimljivo da je te stavove gospodin Lajčak dijelio još 2014. godine. On uporno zagovara da treba raditi tako „da se Hrvati osjećaju da imaju svoju političku predstavljenost“. Da nije citat, nikako se ne bi moglo pomisliti da su ovo riječi jednog evropskog diplomate – demokrate. Uz to, čovjek je bio visoki predstavnik u BiH. Iz prvih članaka našeg Dejtonskog ustava je jasno da članovi Predsjedništva BiH ne predstavljaju narode, nego moraju biti iz konstitutivnih naroda. U Predsjedništvu oni nisu predsjednici svojih naroda, nego države. Predsjedništvo je kolektivni državni organ, to je jedna adresa, a ne tri. Da bi se prešlo sa ovoga modela na onaj koji zagovara gospodin Lajčak, da svaki narod ima svoga predsjednika, morao bi se srušiti cijeli dejtonski princip uređenja države. Dejtonski sporazum je „Okvirni sporazum za mir u BiH“ i taj mir je postignut zahvaljujući tome što su se svi glavni akteri rata u BiH odrekli etničkih pretenzija u BiH i etničkog principa uređenja države.

Demokratski princip

U Daytonu je, u ovome segmentu, pobijedio demokratski princip jer je jedino on vodio miru. Svi potpisnici Dejtonskog sporazuma su se obavezali to poštivati, a visokom predstavniku u BiH, koga je imenovala međunarodna zajednica, dat je mandat da to čuva, da to neprestano tumači i unapređuje. Danas, jedan od bivših visokih predstavnika se zalaže za onaj poraženi princip u Daytonu. Današnje aktivnosti HDZ-a BiH i Hrvatske, njihova Saborska deklaracija i pritisci na evropske parlamentarce su potpuno u suprotnosti s onim što je Hrvatska potpisala u Parizu, a na što je pristala u Daytonu. I kada to tvrdim, po riječima gospode iz Ambasade, ja „obeščašćujem“. Pa oni sami sebe obeščašćuju zalažući se za uvođenje etničkog principa u uređenje naše države, oni gaze ono na što su se obvezali i ono za što su kao evropski diplomate opredijeljeni. To kod gospodina Lajčaka nije neopreznost, ili neobaviještenost. U jednoj izjavi koju sam već citirao, on tvrdi kako BiH ima „dejtonsku etničku realnost“. (Ni entiteti nisu etnički nakon Daytona). Međutim, treba sada ove antidejtonske zahtjeve pravdati Daytonom, naći u njemu uporište. Ne želim to više ponavljati, samo napominjem da u Dejtonskom sporazumu nema ni pomena o tome. Da bi se to ostvarilo, morale bi se formirati etničke izborne jedinice koje bi birale svoje narodne predstavnike na sve nivoe vlasti. Tim jedinicama, ili „zajednicama“, kako to vole reći njihovi zagovornici, morala bi se odrediti teritorija, odnosno entitet. (Više se ta namjera ne krije i već je uveden u upotrebu pojam „entitet“). U tom slučaju bi se zaista ostvarila ideja da svaka etnička zajednica u BiH ima svoju zasebnu vlast. Tada bi se iz našega Dejtonskog ustava morali izbrisati ostali nositelji suvereniteta, građani i nacionalne manjine, te sve nenacionalne stranke. Bio bi moguć politički pluralizam samo unutar etničkih zajednica, jednonacionalnih stranaka. To je, izgleda, neki novi model demokracije. Ali on vodi direktno u diktaturu.

Politički pluralizam

Istina, tada bi i Hrvati imali svoje „političke predstavnike“, kao i drugi narodi, ali ne bi bili slobodni; to bi bili predstavnici samo jedne političke stranke, u sadašnjem stanju HDZ-a. „Politička predstavljenost“ naroda je ostvariva samo kroz politički pluralizam, bilo kroz nacionalne ili nenacionalne stranke. Hrvati ih imaju dovoljno i danas, kao i drugi narodi u BiH, i nije jasno po čemu im je to uskraćeno. Čović ih je okupio gotovo sve u HNS, a oni koji su se politički drugačije opredijelili imaju na raspolaganju druge političke organizacije. Iz vokabulara koji se koristi, ispada da Hrvati u BiH nemaju taj izbor. Međutim, radi se o tome da ih je Čović proglasio nehrvatima i izdajicama naroda.

Drugi je problem predstavljanje u vlasti, na koju pretendiraju i oni koji nisu ni u jednoj političkoj stranci, koji imaju neovisne liste ili nastupaju samostalno. Ta dva „predstavljanja“, u politici i u vlasti, nemaju veze jedan s drugim. Što se tiče hrvatskog „predstavljanja“ u vlasti, HDZ BiH je na vlasti u BiH preko 25 godina. Problem hrvatskog „političkog predstavljanja“, barem formalno, ne proizilazi iz toga, nego je suštinski vezan za opstojnost Hrvata u BiH. Taj problem se nije rješavao sve ove godine. To je pravi problem „političkog predstavljanja“ i to bi trebali znati svi koji o tome govore, i Čović i Plenković, pa i Lajčak. Naroda nema dovoljno. To pitanje se ne otvara jer bi se u analizi otišlo daleko, do „humanog preseljenja“ i „kompaktiranja teritorija“, odnosno do haške presude u kojoj stoji: „HVO je isto tako organizovao iseljavanje hrvatskog stanovništva iz srednje Bosne u Hercegovinu… Usljed ove činjenice, dio hrvatskih stanovnika iz srednje Bosne je otišao dobrovoljno, dok je druge HVO iselio uz primjenu sile“.

Bez obzira na uzroke, problem se ne rješava izbornom jedinicom, jer bi ona dovela do još većeg odliva. To se rješava sistemskim politikama u širokom spektru, od gospodarstva do kulture i demografije. To je zajednički posao za BiH i susjedne države, posebno Hrvatsku, koja je u tome sudjelovala. To je posao za EU. O tome se trebaju donijeti deklaracije i odrediti zadaće. To se ne može rješavati odvojenim politikama za svaki narod u BiH, ma kako mu osigurali „legitimne predstavnike“ i „političko predstavljanje“.

Što se tiče prijepora oko pojma „opozvan“, ja sam ga koristio kao sinonim za „otišao“, jer diplomate nikada ne odlaze bez razloga. Doslovce sam rekao: „otišao sa funkcije visokog predstavnika prije isteka mandata“ i dodao „njegov odlazak nije objašnjen“.  Konačno je Ambasada objasnila da je gospodin Lajčak „otišao“ na zahtjev njegove vlade, što ne znači da je smijenjen, niti sam to tvrdio. Dobio je novu visoku funkciju u vladi. Međutim, i s tim obrazloženjem postoji jedna nejasnoća. Gospodina Lajčaka na funkciju visokog predstavnika u BiH nije postavila Vlada Slovačke, nego UN i EU. Vlada je vjerojatno dala pristanak svome diplomati, ali je u svakom slučaju znala koliki je taj mandat i koje su odgovornosti. Bez obzira na to, nudi mu novu funkciju prije isteka mandata, iako je Slovačka članica i UN-a i EU i djeluje u okviru njih. Za našu državu ta funkcija je veoma bitna, slobodno možemo reći, bila je odlučujuća u procesu stabilizacije i pridruživanju Evropskoj uniji. U toj situaciji, nama prijateljska zemlja Republika Slovačka funkciju visokog predstavnika svodi na tehnički mandat. Nikako ne mogu biti i vuci siti i ovce na broju.

analiziraj.ba

Ivo Komšić
Autor 22.12.2018. u 18:20

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija