Odijevanje, kao pravo na životni stil muslimanke, u raljama ideologije antihumanizma

Izdvajamo

• Uzrok svemu je, da ne duljim, ideologija – jedna od onih koje i inače obilježiše prethodnih četvrt stoljeća ove zemlje. U konkretnom slučaju, ideologija koja je pijana od „islamske ljubavi“ – kojoj je, hoću reći, i musliman iz Malezije bliži od nemuslimana iz BiH. Jer, Malezijac je, Bože moj, brat po Allahu – pa makar ga nikada u životu ni ne vidio. A naspram njega susjed, komšija, ili kako ga se već zove – i samo zato jer nije iste vjere – ne vrijedi ni pišljiva boba. Hidžad, nikab i burka, da time i završim, nisu problem sami po sebi – ni kao temeljno ljudsko i građansko pravo, ni kao, ako ih se hoće i tako svijetu predstaviti, pa ma što o tome zborili i najčuveniji svjetski islamolozi, jedna od formi življenja konkretne religije. Ali, problem jeste u ideologijama koje instrumentaliziraju sve, pa i način odjevanja žene.

Povezani članci

• NPM: Pun “Studio 64” na “Književnom mostu” s Alminom Kaplanom, u petak “Ajmo na fuka”
• TITO – NE DIKTATOR, NEGO REVOLUCIONAR
• Čovjek slučaj
• Sjećanje na profesora Sergeja Beljajeva
• Salko Šarić: O Šantićevim večerima poezije ili o miješanju krušaka i jabuka
• :n: slušaonica: Fenouil noir – A Legacy of Unrest

Prije koji dan na mostarskim ulicama osvanuše plakati pogrdna sadržaja, kojima se pokrivenim ženama – i to na engleskom, kako bi ih razumjeli i stranci i domaći – poručuje kako nisu dobrodošle u grad na Neretvi. Plakati su, pročitah, relativno brzo uklonjeni, a ako je kantonalnom MUP-u vjerovati, u tijeku je i temeljita policijska istraga.

Piše: Slavo Kukić

Naravno da su ostavljene poruke izazvale i medijsku pozornost. O njima sam, uostalom, i sam u prilici bio zboriti – i rekao sam ono što ću dijelom i ovdje ponoviti. Netrpeljivost u odnosu na drugost, dakle prema drugom i drugačijem je, da ne mudrujem, nerijetko posljedica i anticivilizacijskog ambijenta, pa gdje god se događala – ovdje, u BiH, u Parizu, Londonu, Washingtonu, svejedno. A među pravima na drugost je i odluka svake konkretne osobe da se iz bilo kojih razloga – religijskih, kulturoloških, inih – oblači na određen način. U civiliziranu svijetu, hoću reći, u kojem se poštuju građanska i ljudska prava, i pravo na drugačije odijevanje, kao i sva ostala prava, zaslužuje poštovanje svih, ali i zaštitu države u slučaju da je izloženo nekoj vrsti negiranja i progona od drugih.

Istina, pravo na drugost nije apsolutno. Dapače, i ono se mora zaustaviti, i u pravilu se zaustavlja na točci kada može biti uzrok ugrožavanja prava svih ostalih, prije svega onog na njihov život i sigurnost – pa taman se i na odijevanje odnosilo. Što time želim reći?

Pa evo. Kad je, recimo, u pitanju hidžab, on za mene ima snagu prava na drugost u odnosu na koje svi ostali imaju obvezu biti tolerantni. Osobno, dakako, nemam problema ni s nikabom i burkom. No oni, burka osobito, zašto ne reći i to, mogu biti i zloupotrijebljeni, i to na najmorbidniji način – da ih se iskoristi kao instrument ugrožavanja života i sigurnosti drugih. Jer, ispod nikaba, burke posebice, može biti žena koja ih doživljava kao svoje pravo na drugost – a, budimo pošteni, može i terorista koji to pravo zloupotrebljava kako bi iz ideoloških i inih razloga ugrozio živote, nerijetko i mase drugih. I utoliko je, što se mene tiče, upitno koliko se i njih, burku naročito, može tretirati građanskim i ljudskim pravom – i koliko je civilizacijska stečevina pripisivati im težinu svih ostalih prava iz tog istog seta.

Netko bi mi, dakako, zbog izgovorenog mogao spočitnuti kako, zapravo, atakiram na jedno od religijskih prava i obveza u islamu – i baš ta mogućnost je razlog što sam se od javnog stava dugo uzdržavao. No, ohrabri me Khaled Omran, generalni sekretar Vijeća za fatvu sa sveučilišta Azhar u Kairu, koje je najviša obrazovna institucija u islamskom svijetu.

Što se odijevanja žena tiče, pojasni šeik Omran, prema Šerijatskom zakonu odjeća ne treba pokrivati ruke i lice. Što je pod tim mislio? Da ne bi bilo dvojbi, i različitih tumačenja dakako, ugledni je islamolog u pojašnjenju išao i korak dalje. Ni Kur’an ni sunet, precizira on, ne obvezuju ženu da pokriva lice. Ne obvezuju je, drugim riječima, ni na nikab, kamo li na burku. Nikab, istina, može biti dio tradicije, običaja u nekim zemljama, i kao takvog ga žena, želi li to, može i prakticirati – uz dodatak, dakako, da svoju odluku nošenja nikaba ne smije ni promatrati, ni drugima tumačiti kao religiozni čin. I ne samo to. Ako nikab, završava ovaj islamski mislilac, „šteti jednom društvu i ako služi kao maska za izvršavanje terorističkih zločina, onda sam svakako za to da ga se zabrani“.

Ako, pak, Omran ima takav stav prema nikabu, zamislite kakav mu je tek prema najradikalnijoj formi pokrivanja muslimanske žene, prema burki kao totalnoj izolaciji njezina tijela u odnosu na vanjski svijet. Istina, on ga, u intervjuu na koji se referiram, nije i izrijekom iznio. No, to nije ni bilo neophodno – jer, negativan stav se, ako ga dobro tumačim, podrazumijeva sam po sebi.

Zaboravimo, međutim, na čas šeika Omrana – i vratimo se stvarnosti u kojoj jesmo. Hajmo, dakle, uzimajući Omrana kao polaznu točku, a mislim da bi ga smiješno bilo ignorirati, vidjeti gdje smo kao društvo sami. Jesu li, dakle, da raščistimo prvo s tim, hidžab, nikab i burka dio islamske tradicije bosanskohercegovačkih muslimana?

Što se prvog među njima, hidžaba, tiče – da. U pitanju je, naime, način odijevanja koji podrazumijeva da žena pokriva sve osim lica, šaka i stopala – i pratiti ga se može i stoljećima unazad. Kroz povijest su ga, istina, prakticirale uglavnom muslimanske nene –  danas to nerijetko čine i mlađe žene, ponekad čak i djeca.

A nikab, a burka? Način oblačenja, da pojasnim, koji podrazumijeva da žena, u slučaju nikaba dakako, može otkriti tek ruke i oči dok je sve ostalo izvan dometa vanjskog svijeta. Ili da joj vanjskom svijetu, kao u slučaju burke, dostupno nije baš ništa – čak ni oči, jer su pokrivene mrežicom kako do njih ne bi doprlo bilo kakvo, kamo li muško oko.

E, tko god kaže kako su i oni, burka posebice, dio muslimanske tradicije BiH, izvrće istinu. Narod bi rekao – laže. Jer jednostavno, nisu. Naprotiv, u život bosanskohercegovačkih muslimana su i jedno i drugo došli s provalom etnodemokracije – ili još preciznije, s ratnim strahotama devedesetih. A od tada su, kako je vrijeme odmicalo, poprimali svojstvo pojave koju se sve češće dalo susresti.

To, međutim, iako je užasno važno, nije i najvažnije. Puno važnije je, recimo, gdje su uzroci takvim trendovima? U eksploziji religijske svijesti bosanskohercegovačke žene muslimanke? Ni slučajno. Uostalom, sve to, slijedi li se tumačenje šeika Omrana, i nema veze s religijom – i ako je tko sirotu muslimanku na prostoru ove zemlje uvjeravao u suprotno, obmanjivao ju je. A obmanjuje je, da ne zaboravim, radi li to isto i danas.

Bojim se, nažalost, da se zadnjih četvrt stoljeća nerijetko baš to događalo – i da se događa još uvijek. No, pogrešno bi čitavu priču svoditi bilo isključivo na obmane, obmanjivanje neuka svijeta posebice. Jer, bilo je tu, a ima i danas, još koješta. Ne jednom sam, recimo, od bošnjačkih mi prijatelja, koji su, stjecajem okolnosti, i sami tome bili u prilici svjedočiti, čuo da su hidžab, a posebice nikab i burka, na muslimankama često tek posljedica borbe im za golu egzistenciju.

Što to znači? Evo što. Sirotu narodu, kojeg rat i progonstva dovedoše do biološkog biti ili ne biti, centri političke i ideološke moći su, i to novcem iz arapskoga svijeta, vrlo često znali nuditi rješenje. A rješenje je, kao eto, žena će se u javnosti svakodnevno pokazivati u odjeći koja „priliči“ muslimanki – što će od „odgovornih“ biti uredno registrirano – zauzvrat će, ona ili obitelj joj svejedno, dobivati crkavicu kako bi se mogla prehraniti.

Kako to protumačiti? Pojednostavljeno, da za promjenu stila oblačenja u ovoj zemlji od prvog dana navale etnodemokracije zainteresirane nisu sirote muslimanke nego, naprotiv, centri ideološke i političke moći, koji jadni svijet koriste tek kao instrument za ostvarivanje vlastitih ideoloških ciljeva. A jedan od osnovnih je, nema dvojbi, stvaranje ambijenta kojeg ti centri moći u svojim kabinetima sami projiciraju – da se, recimo, od BiH napravi društvo klon onog u Saudijskoj Arabiji ili ostatku radikalnog islamskoga svijeta.

E sada, a opet na tragu uvaženog kairskoga islamologa, može li se iz takvog utemeljivanja nikaba i burke izroditi ambijent koji šteti BiH i kao državi i kao društvu – i koji, jezikom Omrana, može biti  čak i „maska za izvršavanje terorističkih zločina“?

Pita li se, recimo, mene – može. Povećana agresivnost, čija je potka religijska, odlika je, uostalom, bosanskohercegovačke svakodnevice – i ovdje, u BiH, i u činjenici da su njezini „ratnici na Allahovu putu“ u Siriji, Iraku, svugdje gdje se vodi „sveti rat“. I tko može jamčiti da ih, koliko sutra, ponovo nećemo morati gledati u vlastitoj zemlji – i strahovati od tehnologija smrti koje izbrusiše po bijelu svijetu?

Takvu se agresivnost, potom, u nešto drugačijoj formi doduše, zadnjih mjeseci dalo registrirati i po različitim dijelovima BiH. Mediji su, recimo, i sami zabilježili ekscesne situacije po prodajnim centrima i na javnosti izloženim mjestima u Hercegovini, pa i zapadnoj – u odnosu na koje je, ako me pamćenje dobro služi, reagirala i Islamska zajednica.

Nije, potom, tajna da je BiH preplavljena arapskim investitorima – da, recimo, Arapi najozbiljnije prijete da na Ilidži postanu čak i demografska većina, da puno bolje nije ni na prostoru sarajevske Baščaršije, ali i nekim drugim dijelovima ove zemlje.

Od kuda sve to? Od zakona prirodne ravnoteže? Ma dajte, molim vas. Uzrok svemu je, da ne duljim, ideologija – jedna od onih koje i inače obilježiše prethodnih četvrt stoljeća ove zemlje. U konkretnom slučaju, ideologija koja je pijana od „islamske ljubavi“ – kojoj je, hoću reći, i musliman iz Malezije bliži od nemuslimana iz BiH. Jer, Malezijac je, Bože moj, brat po Allahu – pa makar ga nikada u životu ni ne vidio. A naspram njega susjed, komšija, ili kako ga se već zove – i samo zato jer nije iste vjere – ne vrijedi ni pišljiva boba.

Hidžad, nikab i burka, da time i završim, nisu problem sami po sebi – ni kao temeljno ljudsko i građansko pravo, ni kao, ako ih se hoće i tako svijetu predstaviti, pa ma što o tome zborili i najčuveniji svjetski islamolozi, jedna od formi življenja konkretne religije. Ali, problem jeste u ideologijama koje instrumentaliziraju sve, pa i način odjevanja žene.

No, treba znati i još jedno. Čine li one, apostrofirane ideologije, to na geografskim meridijanima, i u socijalnim ambijentima na kojima ta vrsta instrumentalizacije nije neočekivana – u Iranu, Afganistanu, njima sličnima – sve to ima jedno značenje. Ako, pak, takvu ambiciju imaju, i ako isto činiti hoće i u srcu Evrope, a BiH to jeste, pokušaj njihove instrumentalizacije može biti samo uvod u nove nevolje – pri čemu, u BiH isključiti ne treba ni one najradikalnije kakve ona svako malo, i sam Bog znade zašto, ionako prolazi.