ODLAZAK LAŽNOG CHURCHILLA

Tomislav Jakić
Autor 7.7.2022. u 20:20

Izdvajamo

  • A Johnsonovo mjesto u povijesti ovisit će o onima koji će interpetirati njegovu ulogu. I o tome kako će je interpretirati. Objektivnom promatraču ostaje, međutim, već danas da zaključi kako bi i za Britaniju, i za Evropu, pa i za svijet bilo bolje da Boris Johnson nikada nije kročio u Downing Street 10. Htio je biti Churchill, nije imao kapaciteta ni da mu bude blijeda kopija, a dok je slavljeni ratni premijer napustio Downing Street nakon izbornog poraza što ga je doživio usprkos pobjedi Saveznika nad naci-fašizmom (jer Britanci nisu imali u njega povjerenja kao premijera u doba mira), Johnson je morao otići najprije kao vođa Konzervativaca, a potom (svejedno kada) i kao premijer, zato što mu vlastita stranka nije (više) vjerovala da može uspješno voditi zemlju u doba mira, opterećenog – doduše – ratom u Ukrajini i globalnim posljedicama zapadnih sankcija Rusiji što će kao tsunami zahvatiti cijeli svijet najkasnije u prvoj polovici iduće godine.

Povezani članci

ODLAZAK LAŽNOG CHURCHILLA

Izvlačenje Britanije iz ujedinjene Evrope počelo je pomalo Britancima zadavati sve veću glavobolju, odnosi Londona s Evropskom unijom bivali su sve napetiji zbog toga što je Johnson pokušavao naći načina da odstupi od nekih ranijih dogovora s Unijom (granica u Irskoj!), a mada je izašla iz projekta ujedinjene Evrope Johsonova se Britanija upravo toj Evropi nametala, diktirajući joj i ton i tempo u odnosima prema Rusiji, odnosno potičući onu političku platformu koja želi na početku 21. stoljeća ostvariti ono za što je polovicom 20. stoljeća Churchill optuživao Moskvu: spustiti željeznu zavjesu koja će nepovratno odijeliti Rusiju od Evrope.

Piše: Tomislav Jakić

Nepune tri godine održao se na položaju premijera Velike Britanije, da bi doživio prilično neslavni odlazak s te, kako ju je sam nazvao, najljepše funkcije na svijetu. Boris Johnson, nekadašnji gradonačelnik Londona, bio je – doslovno – prisiljen podnijeti ostavku kao čelnik Konzervativne stranke, što znači da će  morati napustiti i funkciju premijera – bude li po njegovom scenariju tek za tri mjeseca, sluša li se oporba, ali i neke istaknute članove Konzervativne stranke – odmah (za dobrobit cijele zemlje, reći će nekadašnji predsjednik vlade sir John Major).

Ostavština od samoga početka po mnogome kontroverznog Johnsona više je nego katastrofalna. Odigrao je ključnu ulogu u izlasku Britanije iz Evropske unije, da bi Britanci tek sada počeli shvaćati što su time – sami sebi – učinili. Tvrdoglavo je tvrdio kako je pandemija Covid-19 tek ‘obična gripa’, dok bolest nije i njega ‘ulovila’, pa je završio u bolnici i jedva se izvukao (slično kao i Trump u Americi). Od tada je i Johnson priznavao pandemiju i počeo sebi upisivati u pozitivu bilance svojeg boravka u Downing Streetu 10 napore vlade na njezinom suzbijanju. O tisućama mrtvih koje je odnijela pandemija, a koji su mogli ostati na životu, da je Johnson od samoga početka virusno oboljenje shvatio ozbiljno, nije se – naravno – govorilo. I, napokon, odigrao je zlokobnu ulogu vezujući na planu vanjske politike Veliku Britaniju čvrsto, čvršće no ikada, za Sjedinjene Države i za američku politiku ‘obuzdavanja Rusije’ što je – u krajnoj liniji – rezultirala i ratom u Ukrajini (ma koliko da je činjenica da je Rusija ta koja je vojno upala u Ukrajinu).

Na dan kada je objavio da se povlači sa čelnoga mjesta u Konzervativnoj stranci morao je doživjeti da ga političari iz redova oporbe bez ikakvog krzmanja proglašavaju lažljivcem, nevjerodostojnim i nepouzdanim, da neki novinari posve javno dovode u pitanje njegovo mentalno zdravlje, a da je – uz već spomenutog sir Johna Majora – i u njegovoj vlastitoj stranci dosta onih koji bi preferirali njegov trenutni odlazak s funkcije premijera.

Paradoksalno, kako to obično i biva, Johnsona nisu ‘došli glave’ ni propusti u suzbijanju pandemije, ni uloga u Brexitu, a najmanje djelovanje (o kojemu ćemo možda jednoga dana saznati i više, a možda nećemo i nikada) u kontekstu rata u Ukrajini. S pozicije čelnog čovjeka Konzervativaca otjerala ga je glupa oholost kakva zna biti svojstvena onima koji se dokopaju vlasti, pa misle da mogu sve. U vrijeme kada su zbog pandemije bila zabranjena sva javna okupljanja (dakle, kada je njegova vlada tako odredila), pa još i u dane žalosti nakon smrti kraljičinog supruga, vojvode od Edinburgha, veseli je Johnson sudjelovao u nekoliko prilično raspojasanih ‘žurki’ (postoje snimke!) u službenoj rezidenciji britanskog premijera. Kada se to otkrilo, najprije je bezočno lagao, ne bi li se nekako izvukao (čak je nešto buncao o tome kako je mislio da je upao na ‘radni sastanak’), a kada je vidio da nema kamo – priznao je i posuo se pepelom. I takvih je situacija bilo nekoliko.

Vrijedi podsjetiti da je svojedobno u Americi predsjednik Bill Clinton bio na korak od smjenjivanja, jer je lagao o svojem odnosu s pripravnicom u Bijeloj kući, Monicom Lewinski. Dakle, ne zbog odnosa, nego zbog laganja o tome. Vrijedi također podsjetiti i na austrijskog predsjednika Kurta Waldheima, nekadašnjeg glavnog tajnika Ujedinjenih naroda, koji je – doduše – dobio izbore u svojoj zemlji, ali je postao predmetom gotovo globalnog bojkota zato što je lagao o svojoj prošlosti (točnije o tome da je bio pripadnik Hitlerovog Wehrmachta i da je kao obavještajni oficir bio na jugoslavenskom ratištu – na području BiH). Pa mu je zbog toga, kao predsjedniku suverene međunarodno priznate države, bio zabranjen ulazak u Sjedinjene Države.

Navodimo to zato, da bismo rekli kako je postojalo jedno vrijeme kada se političare mjerilo drugačijim aršinom, kada ne samo da se laž nije tolerirala, nego se i drastično kažnjavala. Današnje je vrijeme neko drugo i drugačije, političari koji lažu svakodnevna su pojava (i opet moramo kao primjer navesti, bez ulaženja u detalje, jer to ovdje nije tema, rat u Ukrajini i antirusku histeriju na Zapadu). Johnson je, međutim, lagao u previše navrata i prečesto. I još nešto, što – za sada barem – analitičari ne spominju.

Bio je opsjednut legendarnim britanskim ratnim premijerom, Winstonom Churchillom. Ne samo što je napisao knjigu o njemu, ne samo što je i načinom hoda, tzv. govorom tijela, nastojao oživjeti uspomenu na svojega idola, nego je istinski sebe počinjao doživljavati u njegovoj ulozi, u ulozi vođe na čelu zemlje u teškim vremenima. Možda odatle i njegovo naoružavanje Ukrajine za ‘borbu protiv ruske agresije’ dobrano prije no što je ikakva agresija započela. Možda je imao na umu čuveni Churchillov govor iz Fultona u kojemu je, tada već bivši, britanski premijer inaugurirao pojam željezne zavjese koja je podijelila Evropu. Zaboravio je, međutim, da je taj isti Churchill prihvatio Staljinov Sovjetski Savez kao saveznika, čim ga je Hitler napao i da su stotine britanskih mornara poginule na brodovima kojima je Britanija (Churchill) slala pomoć SSSR-u (Staljinu). Samo dan prije no što će u govoru ispred službene rezidencije objaviti kako se povlači s mjesta predsjednika Konzervativne stranke, patetično je odgovarao oporbi u parlamentu s ‘argumentom’ da je zadatak vođe ostati na kormilu zemlje u kriznim trenucima. Samo je malo nedostajalo da u Churchillovom stilu svojim zemljacima poruči kako im može ponuditi samo ‘krv, znoj i suze’. Možda bi i to učinio, da ga nisu natjerali da ode.

Mada mu je vlastita stranka još prije nekoliko tjedana izglasala povjerenje (doduše ne baš s uvjerljivom većinom), kap koja je prelila čašu bilo je imenovanje na visoku stranačku funkciju čovjeka koji je bio optužen za seksualno uznemiravanje (a Johnson je to znao!). Vlada mu se tjednima osipala, svako malo bio bi nakon ostavke ovoga ili onoga ministra prisiljen imenovati nove (uz opasku da su Johnsonovi ministri odlazili zbog njega, a nisu ih optuživali za korupciju ili hapsili, kao što je slučaj u Hrvatskoj gdje je premijer, tome usprkos, stabilan i, barem prividno, nedodirljiv).

Izvlačenje Britanije iz ujedinjene Evrope počelo je pomalo Britancima zadavati sve veću glavobolju, odnosi Londona s Evropskom unijom bivali su sve napetiji zbog toga što je Johnson pokušavao naći načina da odstupi od nekih ranijih dogovora s Unijom (granica u Irskoj!), a mada je izašla iz projekta ujedinjene Evrope Johsonova se Britanija upravo toj Evropi nametala, diktirajući joj i ton i tempo u odnosima prema Rusiji, odnosno potičući onu političku platformu koja želi na početku 21. stoljeća ostvariti ono za što je polovicom 20. stoljeća Churchill optuživao Moskvu: spustiti željeznu zavjesu koja će nepovratno odijeliti Rusiju od Evrope.

Kakva će biti dalja sudbina ‘lažnoga Churchilla’, teško je reći. Odlazak sa čelnog mjesta Konzervativne stranke je izvjestan. Ostanak na položaju premijera još puna tri mjeseca (dok Konzervativci ne izaberu novoga čelnika) sasvim je neizvjestan. Tko će ga naslijediti, otvoreno je pitanje. Prva preliminarna ispitivanja raspoloženja u Konzervativnoj stranci daju nesporni primat ministru obrane Benu Wallaceu, što ne navodi nužno na optimizam, jer Wallace je bio jedan od onih, uz šeficu diplomacije Liz Truss, koji su doslovno i bez pogovora slijedili Johnsonov avanturizam (toliko različit od onoga avanturizma koji je odlikovao Churchilla).

A Johnsonovo mjesto u povijesti ovisit će o onima koji će interpetirati njegovu ulogu. I o tome kako će je interpretirati. Objektivnom promatraču ostaje, međutim, već danas da zaključi kako bi i za Britaniju, i za Evropu, pa i za svijet bilo bolje da Boris Johnson nikada nije kročio u Downing Street 10. Htio je biti Churchill, nije imao kapaciteta ni da mu bude blijeda kopija, a dok je slavljeni ratni premijer napustio Downing Street nakon izbornog poraza što ga je doživio usprkos pobjedi Saveznika nad naci-fašizmom (jer Britanci nisu imali u njega povjerenja kao premijera u doba mira), Johnson je morao otići najprije kao vođa Konzervativaca, a potom (svejedno kada) i kao premijer, zato što mu vlastita stranka nije (više) vjerovala da može uspješno voditi zemlju u doba mira, opterećenog – doduše – ratom u Ukrajini i globalnim posljedicama zapadnih sankcija Rusiji što će kao tsunami zahvatiti cijeli svijet najkasnije u prvoj polovici iduće godine.

Najkraće rečeno, da se poslužimo danas modernim izrazom: Boris Johnson je bio ‘fake’. I to je sve što o njemu treba znati i zapamtiti.

Tomislav Jakić
Autor 7.7.2022. u 20:20