Odlazak tužnog predsjednika

Tomislav Jakić
Autor 4.8.2016. u 12:49

Izdvajamo

  • I to je rekao onaj isti Obama koji je svoj mandat počeo čuvenim govorom u Kairu kojim je pružio ruku islamskom svijetu, onaj isti Obama koji je u ne manje čuvenom govoru u Pragu obećao svijet bez nuklearnog oružja. Da, baš on i upravo je tako rekao, potvrdivši tako tužni kraj jednog tužnog Predsjednika.

Povezani članci

Odlazak tužnog predsjednika

Predsjednik koji je nastupio s porukom “da, mi to možemo”, otići će s neizrečenom porukom “ne, ja to nisam mogao”. Tužni odlazak tužnoga predsjednika kojega će povijest zapamtiti samo po tome što je bio prvi tamnoputi predsjednik Sjedinjenih Država.

Piše: Tomislav Jakić, portalnovosti.com

Prije osam godina dobar dio Amerike, ali i svijeta, dočekao je Baracka Obamu kao nekoga tko ponovo budi nadu, tko ima viziju boljeg svijeta u kojemu njegova država, ma koliko jaka bila, neće silom mijenjati režime i uspostavljati sebi sklone poretke. Osam godina nakon toga Obama je sam sebi ispisao epitaf govorom na konvenciji Demokratske stranke na kojoj je kao kandidatkinja za najviši položaj u državi nominirana bivša državna tajnica i supruga nekadašnjeg Predsjednika, Hillary Clinton. A taj epitaf izrečen u vjerojatno posljednjem značajnijem javnom istupanju u njegovom predsjedničkom mandatu, najvjerojatnije je natjerao mnoge koji su mu dali svoj glas, da se zapitaju: a zašto?

Obama je, naime, ustvrdio kako nema nikoga, uključujući i njega i bivšeg predsjednika Clintona, tko bi bio sposobniji preuzeti Bjelu kuću od Hillary Clinton. Dakle izravno je priznao kako je žena koju je prije osam godina porazio u tzv. predizborima, koja je bila nekoliko godina na čelu resora vanjskih poslova i “proslavila” se onom već antologijskom izjavom, začinjenom smijehom, na vijest o ubojstvu libijskog vlastodršca Gadafija: “Došli smo, vidjeli smo i – on je mrtav”, da je – dakle – ta političarka što se profilirala kao neupitni pobornik vanjskih intervencija i zadiranja u unutarnje stvari drugih država, sposobnija od njega. I to je rekao onaj isti Obama koji je svoj mandat počeo čuvenim govorom u Kairu kojim je pružio ruku islamskom svijetu, onaj isti Obama koji je u ne manje čuvenom govoru u Pragu obećao svijet bez nuklearnog oružja. Da, baš on i upravo je tako rekao, potvrdivši tako tužni kraj jednog tužnog Predsjednika.

Koliko je bilo iskrenosti u najavama promjene kursa što se činila toliko nužnom nakon godina Georgea W. Busha, ne samo Americi, nego i svijetu, to je pitanje što će ostati bez odgovora. Jer, čak ako Obama i napiše memoare, teško je očekivati, nakon transformacije koju je očito prošao, da će dati pravi odgovor. Možda je zaista bio iskren, možda ga je ponijelo raspoloženje birača, možda je i sam povjerovao u svoj izborni slogan “Da, mi to možemo”, slogan koji je nedvojbeno najavljivao promjene. Možda je mislio da samim ulaskom u Bijelu kuću zaista dobiva moć koja mu temeljem ustava i pripada. Ako je to mislio, onda iz prethodnih godina na američkoj političkoj sceni nije gotovo ništa naučio. Onda nije shvatio da je vojno-industrijski, odnosno financijski kompleks moćniji no ikada, nije shvatio da ulazak u Bijelu kuću znači spuštanje u zmijsku jamu raznih lobija i moćnih zastupnika ovih ili onih interesa. Valjda je zato tako samouvjereno najavljivao, kao jedan od prvih koraka, ukidanje zatvora u bazi Guantanamo na Kubi, gdje SAD drže (koliko god dugo im se prohtije), bez istrage, bez suđenja i bez sudskih osuda, ljude koje su otele širom svijeta, osumnjičivši ih za terorizam. Guantanamo ni do danas nije ukinut, a niti će biti. Zato je tako samouvjereno  najavljivao uvođenje obaveznog zdravstvenog osiguranja, čime bi nekih dvadesetak milijuna Amerikanaca napokon dobilo mogućnost korištenja usluga javnoga zdravstva. Nakon dugogodišnje borbe u parlamentu, to je ipak uspio, ali s vrlo velikim šansama da cijeli projekt bude ugašen, čim on napusti položaj predsjednika.

Zato je uspostavio dobre, činilo se čak i prijateljske odnose s Rusijom i njezinim predsjednikom. Zato je, odstupajući od već tradicionalne bezrezervne podrške Izraelu (ma što on radio), pokušao inzistirati na rješavanju palestinskog pitanja. Zato se čak usudio podastrijeti urbi et orbi i viziju svijeta bez nuklearnoga oružja. Sve su to, međutim, bili tek pokušaji, tek najave dobrih namjera što su ih neki analitičari već u startu odbacivali uz tvrdnju: “Ne može Obama napraviti ništa, osim velikog nereda. On nije političar, on je propovjednik.” Cinično, svakako, ali završetak mandata s priznanjem superiornosti političarke (intervencionističke i hladnoratovske) koju je on, Obama, porazio u predizborima, kao da takvim cinicima daje za pravo. Jer, na kraju njegova mandata odnosi s Rusijom lošiji su nego ikada. Odnosi s Kinom sve su prije nego onakvi kakvi bi u obostranom interesu trebali biti, a zaoštravanjem prema Moskvi gurnuo je praktično Rusiju u savez s Kinom, “kumujući” kombinaciji koje se boje svi američki stratezi. Vojno je intervenirao (uz zdušnu suradnju svoje državne tajnice Hillary Cinton) u više zemalja, nego njegov prethodnik Bush. Bespogovorno prihvaćajući koncept ovladavanja strateški, odnosno energetski ključnim zemljama nasilnim mijenjanjem režima u njima, ojačao je – uzimajući ih za saveznike – radikalne džihadiste koji su danas – u vidu globalnoga terorizma – prijetnja cijelome svijetu. Na tu prijetnju Amerika i dalje pokušava odgovoriti ne u savezu s Rusijom (“Mi imamo našu koaliciju, ona je mnogo veća od ruske”), nego u sve otvorenijem neprijateljstvu s tom zemljom, pa se globalni terorizam širi.

Bilanca Obaminih osam godina na svjetskoj sceni bit će porazna. Terorizam pustoši Irakom (kamo su Amerikanci, kao, donijeli “demokraciju”). Talibani napreduju u Afganistanu. Libija je u potpunom rasulu s jakim uporištem tzv. Islamske države koja sve češće prijeti i Evropi. Sirija se pretvara u hrpu ruševina, ali je predsjednik koji Washingtonu nije po volji, i dalje na vlasti. Turska, na južnom krilu Atlantskoga pakta, na putu je u autokraciju i islamističku diktaturu, prekrivenu vrlo prozirnim velom demokracije. Evropa gdje je primat dobilo širenje NATO-a prema ruskim granicama, umjesto konsolidiranja povijesnog projekta evropskog ujedinjenja, na prijelomnoj je točki – nakon izlaska Velike Britanije i nakon što punih godinu dana nije u stanju formulirati zajedničko stanovište prema izbjegličkom problemu, najakutnijoj posljedici totalne destabilizacije Bliskog i Srednjeg istoka u čemu je Hillary Clinton (“sposobnija i od Obame”) odigrala jednu od ključnih uloga. A američka obavještajna služba (NSA) nadzire i špijunira sve i svakoga širom svijeta, uključujući i najbliže saveznike.

Predsjednik koji je nastupio s porukom “da, mi to možemo”, otići će s neizrečenom porukom “ne, ja to nisam mogao”. Tužni odlazak tužnoga predsjednika kojega će povijest zapamtiti samo po tome što je bio prvi tamnoputi predsjednik Sjedinjenih Država.

Tomislav Jakić
Autor 4.8.2016. u 12:49

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija