Odlazeći

Autor/ica 👤Zlatko Dizdarević 28.9.2018. u 13:28

Izdvajamo

Problem je teorijski navodno lako riješiti: izađite svi na izbore i bit će promjene. Praktično, zakašnjenje za takav potez ogromno je. Javno mnijenje je eutanazirano, biračko tijelo egzistencijalno ucijenjeno pripadanjem nacionalnim strankama i familijama, država potpuno u kandžama korupcije od vrha do samog dna, a poruka svima onima koji ne pripadaju tom društvu jeste – najbolje vam je da odete!

Povezani članci

Smatra se već bezmalo čudnim danas u Bosni i Hercegovini onaj ko pita kako načelnik općine može da bude osuđeni ratni zločinac, kako to da kandidat za člana Predsjedništva države javno kaže da ne priznaje tu državu, kako je osnovna legitimacija vodećih političkih partija vjera i nacija i time se ovdje već tridesetak godina živi ono što se kao iznenađujuće zlo pojavljuje na evropskoj desnici…

Ne bez razloga, tema o odlascima iz Bosne i Hercegovine (nije izuzetak u regionu) iz dana u dan ubrzano izbija tamo gdje joj je i mjesto – u prvi plan »analiza« šta smo to i ko smo danas, bezmalo tri decenije nakon raspada bivše države. I povodom masovnih poraza samih sebe, a sve u ime slobode, demokracije, prosperiteta i sreće. Priča o tome ko sve, zašto i uz kakva obrazloženja, a sve češće i bez riječi objašnjenja odlazi iz zemlje, postala je mrka slutnja i za one koji ostaju, slušajući degutantne laži pacijenata što su se spremili da pobjede na izborima narednog mjeseca, prije svega obećanjima kako će nam svima s njima biti mnogo bolje.

Šta je u ovoj storiji danas novo. Da li je to »novo« došlo tek tako, ili je čaša jada i gorčine počela da se prelijeva zato što je u temelje opšteg nezadovoljstva ugrađena neviđena količina lažnih obećanja na sve strane isklijalih nikogovića koji se nude kao rješenje. Borba za opstanak na vlasti kako bi se raspolagalo nesmetano do sada otetim plijenom i onim što tek može da se otme, borba je na život i smrt i tu povratka više nema. Ko ne uspije, a omrsio se u vlasti pred zatvorom je, ko uspije grabi dalje. Ostalima se hoće kazati da je potpuna nenormalnost što je zavladala državom i društvom postala normalna i da to može tako i dalje, sve do konačnog i svekolikog kraja i države i naroda. Oni će naći gdje da se sklone. Pri tome je, kako bi kazao doktor političkih znanosti iz Sarajeva Nerzuk Ćurak, »glavni resurs te moći u ovom društvu glupost« koja je, uz sve ostalo, iznikla na potpunom ubijanju pameti i znanja.

To je, eto, nova dimenzija u priči o odlascima što se do sada kako-tako gurala u prvi plan. Daleko iza tačne, ali sve manje dominantne priče o ekskluzivno ekonomskim razlozima koji su nezaposlene sa čitavim familijama tjerali u trajno drugi život vani, klijali su i mnogi drugi, još brutalniji razlozi za masovne odlaske. »Ono tamo« postala je jedina šansa za bježanje od ovoga ovdje obilježenog ubijanjem digniteta, poniženjem, bahatim dokazivanjem da si niko i ništa ako nisi »njihov«, sistematskim odbijanjem od svega što je u korak sa ostalim svijetom ma koliko se i on urušavao…Što bi kazao jedan ovdašnji student pred put negdje »tamo daleko« u pola studija ovdje: »Nije više samo problem što ovdje neću dobiti posao kada diplomiram, ako nisam stranka i familija, već i u tome što mi ova ovdašnja diploma, ovakva kakva je, nigdje i ni za šta neće važiti napolju. Dotle nam je, uz ostalo, dobacio i tzv. sistem obrazovanja…«

Već podugo postojeća i održavana drama je u svekolikom raspadu nekada uobičajenih standarda i vrijednosti, ali još više u tome da niko u vladajućim krugovima ne misli da je to problem. Nove vrijednosti i pripadajući standardi i ne mogu biti drugačiji od njihovih tvoraca kakvi su masovno isplivali na vrh. Individualna pamet poražena je kolektivnom glupošću koja generira nacionalizam, proizvodnja mržnje i animoziteta sve do nasilja i mentalnog militarizma kao »kulture«. Ono što se pri tome nudi kao politika u društvu, zapravo je čista trivijalizacija politike, sve do njene vulgarizacije. Nametnuta tumačenja stvarnosti za cilj imaju prikrivanje stvarnosti, a lične promidžbe vladajućih važnije su čak i od takve politike.

Rezultat svega ovoga je logičan, ali nije konačan. Još prošle godine, prema tzv. migracionom profilu urađenom u BiH, velika većina svih stanovnika BiH, tada čak i njih više od 80 posto, iskazivalo je otvoreno nezadovoljstvo životom u zemlji. Više od 50 posto bi išlo van, bezmalo gdje bilo u Evropi. Ovakav procenat nezadovoljnih i spremnih na odlazak iz BiH lani je bio najveći u poređenju sa zemljama jugositočne Evrope. Veći čak i od Albanije, koliko juče neprikosnovene u tom pogledu.

Naravno, motiv »budućnosti« koji uključuje i posao, ali ne više kao ekskluzivno najvažniji, precizno se čita kod mladih ljudi čiju je populaciju prema uobičajenim evropskim standardima lani sačinjavalo u BiH 777.000 stanovnika, nešto više muškaraca nego djevojaka. Među njima, više od 60 posto nije imalo posao, a od toga 82 posto je tragalo za poslom duže od godinu dana. Duže od dvije godine traga polovica nezaposlenih, a duže od pet godina – njih 20 posto. Je li teško zamisliti kakav zaključak o državi, sistemu, odnosima i vrijednostima onih koji se evo ponovo bezočno i krajnje agresivno bore za vlast mogu izvući svi ti ovako i ovoliko dugo hladno odbačeni i zanemareni, uz sve škole i kvalifikacije koje imaju.

U jednoj anketi koju je sa nezaposlenima što su se ili spremali na odlazak ili »ozbiljno razmišljali« o tome, procenat onih koji su izjavili da je »posao važan motiv, ali ne više samo posao« popeo se do 93 posto. Usput, na nivou BiH ne postoji ni jedna ustanova ili institucija koja se bavi razlozima odlaska mladih iz zemlje. Sugovornici na ovu temu iz stranački dobro uhljebljene administracije će vam kazati da postoji »Komisija za koordinaciju pitanja mladih«, ali će svaki pokušaj da ih se prepozna na njihovoj web stranici završiti zaključkom kako je to postojanje tek na papiru. Naravno, samo najneupućeniji i najnaivniji može pomisliti da članovi dotične »Komisije« taj svoj nerad ne naplaćuju.

Dodatno dramatičan podatak u cijeloj ovoj priči jeste da je među 180 hiljada stanovnika BiH što su otišli iz zemlje u minulih pet godina, čak 79 posto onih što su prethodno izlazili na izbore i za nekoga glasali. Očigledno, pokušavajući da makar tako doprinesu promjeni, bez obzira na to da li su pri tome vjerovali u one koji su tvorci današnje katastrofalne realnosti, ili u neke druge koji su od pobjednika potisnuti. Njihov građanski entuzijazam vlastodršci nisu imali namjeru da nagrade minimalnim pomakom kao boljem. Unutar grupacije onih što danas izjavljuju da neće izaći na izbore (trenutne sondaže kazuju da će ih biti više od 20 posto), malo više od deset posto kaže da ih izbori ne zanimaju, dok je oko 45 posto onih koji kažu da nemaju za koga glasati, a malo više od 40 procenata ispitanihj polaze od toga da »ništa ne mogu promijeniti«.

Problem je teorijski navodno lako riješiti: izađite svi na izbore i bit će promjene. Praktično, zakašnjenje za takav potez ogromno je. Javno mnijenje je eutanazirano, biračko tijelo egzistencijalno ucijenjeno pripadanjem nacionalnim strankama i familijama, država potpuno u kandžama korupcije od vrha do samog dna, a poruka svima onima koji ne pripadaju tom društvu jeste – najbolje vam je da odete! Istovremeno, što bi kazali u Bosni, »k’o biber po pilavu« eto i ne tako davne naprosto fascinantne poruke Lars-Gunnar Wigemarka, šefa EU delegacije u BiH: »U Bosni i Hercegovini ima mnogo optimizma, a građanima je potrebno samo obezbijediti da žive van politike…« I o optimizmu i o tome da se ovdje može egzistirati izvan »politike«, doista može govoriti samo neko ko se apsolutno ni u putu nije sreo sa ovdašnjom realnosti. A ako u pozadini takvih izjava nije baš tolika sljepoća koja ne paše čovjeku na ovakvoj funkciji, onda se doista valja ozbiljno zapitati – a šta jeste? Nešto opako mora biti. Oni koji slušaju ovakve i slične poruke ljudi što su nam »evropski pomagači«, očigledno nisu slučajno već spakovanih kofera za bilo gdje, a na prvo mjesto razloga za definitivni i trajni odlazak ističu »potpuno uništeno dostojanstvo«. Među njima je ponajviše onih onih što treba da grade budućnost društva i države, a potpuno su zapostavljeni i zaboravljeni. Oni su naprosto višak jer samim svojim postojanjem, načinom razmišljanja i reagiranja, već postali opasnost za »elitu« čijoj se vrsti ne vidi alternativa.

Ispumpavanje elementarne državne i društvene supstance u BiH, očigledno, nije više ni slučajno ni neočekivano. Ideje i akcije na terenu depopulacije vezivali smo ne tako davno za prostore na kojima se ne može živjeti zbog siromaštva i svekolike bijede, neobrazovanja i jada. Tamo negdje daleko. Mi se nismo još ne tako davno smatrali takvima. Znali smo šta nam je identitet i imali snage da se održimo na površini uprkos raznim apetitima iznutra i još više izvana. Ti se apetiti nisu promijenili, naprotiv još su veći iz niza razloga koji mijenjaju realnost na planeti. Promijenila se naša priča. Postali smo mali i jadni, baš onako dušu dali za »optimizam« o kojem govori Wigemark.

Za početak, bilo bi sjajno kada bi se bar mogao naslutiti kraj laganjima i samozavaravanjima. Očigledno, oni kojima je laž u interesu to neće dozvoliti. Zadatak ostaje na onima što su još ovdje i nisu odlučili da idu, mada je možda i za njih kasno nakon izgubljene tri decenije šansi. A možda i nije. Ta priča mora da se desi iznutra. Izvana je niko neće pokrenuti jer vanjskim velikim igračima mi smo mali povod za njihovu sekiraciju, a mnogima od njih potrebni smo baš ovakvi kakvi smo – odlazeći. Sve do dana kada će, kako neko reče ovih povodima, u Bosni ostati samo hiljade kojekakvih »političara i parlamentaraca«, i niko više.

Novi list