Odnos prema Titu na točki “tranzicijskoga” prijeloma – III dio

Vinko Grgurev
Autor 10.2.2016. u 10:33

Izdvajamo

  • Bitna obilježja komunizma zacrtali su Marx i Engels - u desetljeću uoči revolucije 1848. godine – u knjigama Njemačka ideologija i Manifest komunističke partije. Tvrdnja u Njemačkoj ideologiji kako je komunizam sinteza humanizma i naturalizma govori o tome da komunizam apsorbira tendencije racionalističke i empirističke filozofije. Riječ je o tome da čovjek, kao subjekt, to jest svjestan i savjestan, proizvodi svijet kao uobličavanje vlastite autonomije. Da u pojmu komunizma do najsnažnijega izražaja dolazi ideja društvenoga ugovora, kao stožerna ideja europskoga duha modernoga vremena, svjedoči epilog Manifesta komunističke partije – u konstataciji kako sloboda svakoga čovjeka jest bitan uvjet slobode društva.

Povezani članci

Odnos prema Titu na točki “tranzicijskoga” prijeloma – III dio

Nije li, naposljetku, gledom uloge Hrvata u Drugom svjetskom ratu potrebno ponoviti kako je najrealnija ocjena da je, nasuprot historijskoj natražnosti ustaštva i četništva, Titov Narodnooslobodilački pokret promaknuo elemente povijesne perspektive sudjelovanjem u međunarodnom antifašističkom pokretu? Nije li logično da su i njegovi protagonisti povijesne ličnosti, jer da nisu, po čemu bi NOP bio legitiman i međunarodno priznat? Nije li poslijeratna retorzija bitno određenje NOP-a ili je devijacija od povijesne kredibilnosti kao načela kritike? Tko bi i po čemu bi u Hrvatskoj imao povijesnu kredibilnost ako bi se ona oduzela Titovu Narodnooslobodilačkom pokretu?

Historijska znanost se ne temelji na proizvoljnostima kako sugerira tvrdnja “da povijest pišu pobjednici”. Za historiju je bitno sagledavanje pravilnosti u dinamici odnosa među činjenicama u određenom prostorno-vremenskom kontekstu.

Za racionalan pristup bitna je jasnoća i razgovijetnost pojmova (Descartesovo clare et distincte) koja se plauzibilno utvrđuje u logičnoj i povijesnoj konzistenciji.

Suodnos jednog svjetskog i jednog “lokalnog” događaja presudnih za hrvatsku državnu opstojnost neophodno je staviti u odgovarajuće logičke okvire da bi se izbjegli subjektivizmi u njihovu tumačenju.

Nakon savezničke kontraofenzive pred kojom je, između ostalog, pala Mussolinieva vlast u Italiji, pobjeda Saveznika bila je na vidiku, pa su se njihovi čelnici Churchill, Staljin i Roosevelt okupili zadnjih dana mjeseca studenoga 1943. godine u Teheranu da bi raspravili i o konstituiranju poslijeratnog “novog svijeta”.

S obzirom na odluke koje su donijeli mogao bi se, što se tiče hrvatske situacije, konstruirati silogizam: sve što je nastalo pod patronatom nacifašističkih sila, ukida se/NDH je nastala pod patronatom nacifašističkih sila//NDH se ukida.

U tom se sklopu podrazumijeva da kapitulacija Hitlerove Njemačke povlači sa sobom poništenje akta o kapitulaciji Kraljevine Jugoslavije, kojoj nije osporena ni legalnost ni legitimnost, pri čemu je otvoren put njezinoj restauraciji. Ne svjedoči li rječito o tome nastojanje Narodnooslobodilačkog pokreta da Antihitlerovskoj koaliciji dokaže kako je on jedini njezin saveznik odnosno da je Mihailovićev četnički pokret u funkciji nacizma pa se, ipak, potom tražio s izbjegličkom vladom Kraljevine Jugoslavije sporazum, poznat kao Sporazum Tito – Šubašić, o modalitetima obnovljene Jugoslavije?

Ni to ne bi bilo moguće da nije tih dana, kada je bio saveznički skup u Teheranu, održano, u Jajcu, drugo zasjedanje antifašističkih vijeća jugoslavenskih naroda u kojem je svakome od njih priznata državnost u rekonstituiranoj Jugoslaviji. Po čemu bi Hrvatska postojala da nije bilo Hrvata koji su sudjelovali u svjetskom antifašističkom pokretu? Ne bi li bila zbrisana sa zemljopisne karte? Ne bi li Hrvati, ako bi im svijet priznao pravo na ime, nosili vječnu stigmu služenja Hitleru?

Budući da se NDH priklonila sili koja je pojedinim narodima – češkom – osporila pravo na državnost pozivajući se zacijelo na utjecaj njemačkih knezova i biskupa u srednjem vijeku kada je češki (moravski) vladar Rastislav pozvao iz Bizanta Konstantina (Ćirila) i Metodija da očuvaju slavenski duh – po kojoj bi etičkoj i logičkoj, povijesnoj i političkoj, osnovi Hrvati mogli tražiti bilo čije jamstvo, makar podastrli sve akreditive “od stoljeća sedmog”, nacionalne identičnosti i za svoje državno uspostavljanje (u sklopu jugoslavenske državne zajednice) da nisu sudjelovali u međunarodnoj antifašističkoj borbi? Nije li Titova povijesna uloga u najkritičnijem povijesnom trenutku bila neupitna za opstojnost Hrvata i Hrvatske?

Što se tiče Tita nedvojbeno je kako je svaki čovjek, makar bio iznimna povijesna ličnost, ipak, kreatura historijskih silnica i kreator političke situacije koja je determinirana u njihovu kontekstu. Pitanje jest u tome gdje je linija razgraničenja između toga dvoga. Obično se misli i u raspravama sa znanstvenom pretenzijom da političke odluke ovise gotovo isključivo o volji (zlovolji) pojedinca (elitnih pojedinaca) ili pojedinih užih-širih grupa, pa se po tome mjeri demokratičnost, međutim, pritom se ne misli da društvo nije puki objekt, nego da ovisi – u sinkroniji i dijakroniji – o psihodinamici pojedinaca i socijalnoj dinamici društvenih skupina.

Nikada nije bilo tako da je jedna strana u sukobu apsolutno dobra i da je druga apsolutna zla te da nema nikakve dramatike ljudskih sudbina u njihovu sučeljavanju. Nije li značajna socijalna psihologija u objašnjavanju raspoloženja u pojedinim situacijama, osobito u ratnim zbivanjima i nakon njih, u međusobnim (osvetničkim) obračunima, kada do izražaja dolaze potisnuta sjećanja, ali i probitačnosti, u projekciji na budućnost?

Narodnooslobodilački (partizanski) pokret je imao svojih frakcija po svim linijama. Može li vodstvo usprkos vlastitoj autoritativnosti biti takvo da ovlada svime što je u području njegove načelne kontrole? O kojim činiteljima ovisi doseg nečije odluke kada ratna psihoza neminovno obuzme mase? Ne uočavaju se ničije posebnosti jer se ljudi radikaliziraju, pa do izražaja dolazi neopravdano poopćavanje u poistovjećivanju pojedinaca s određenim stereotipovima. Može li se u tim neprilikama ugasiti požar na zapaljivoj zemlji dok ne prestane sam od sebe? Nije li tako bilo nakon svakoga rata, svugdje i uvijek? To je ono što se ne može opravdati, jer bi se fatalistički izgubio svaki razlog ispitivanja mogućnosti otpora tim teškim iskušenjima, ali je neophodno razumjeti okolnosti njihova nastanka.

Treba razumjeti da su mnogi Hrvati pristupili ustaškom pokretu i završili tragično u naivnoj vjeri da su na braniku vlastita, hrvatskoga, naroda. Tako su i mnogi Srbi prihvatili četništvo vjerujući da taj pokret zaštićuje srpski narod.

Treba razumjeti tragičnu sudbinu onih koji su u tome bili puki suputnici, iako ne, ma u kojem pokretu bili, onih koji su, promišljeno, činili zlo. Razlog je da se nečija tragedija ne promovira u (politički) princip, jer bi to bio i obično biva, put u nove, promišljene, zločine.

Mnogi nisu ni bili svjesni kako su oba sukladna pokreta diskreditirala nacionalna prava njihovih naroda pošavši od politike nacionalne isključivosti u rezonanciji s nacifašističkom politikom i njihovom holokaustičnom “metodom”.

Nije li teško dokučiti ulogu i mjesto aktera pojedinih događaja u njihovoj akciji i reakciji. Goli otok je bio antiteza legitimnom otporu Rezoluciji Informbiroa. Nisu li mnogi ili, pak, svi bili zatečeni sukobom s velikim ratnim saveznikom? Nisu li mnogi zatočeni po denuncijaciji nekih koji su se htjeli domoći njihove imovine? Nije li fiksacija na neprijatelja izazivala odgovarajući psihički refleks koji je vodio do zlokobnih posljedica? Mučno je razmišljati o tome, međutim, nije pošteno mimo svake empatije gledati kako su svi ti historijski tokovi “linearni” i programirani. U tom historijskom “devetom krugu” je među ostalima život izgubio komunist Andrija Hebrang, međutim, nije li Titova sudbina, unatoč njegovoj karizmi, mogla biti jednaka Robespierrovoj? U naklapanju kako je Tito ubio Hebranga, kako je kriv za smrt Imre Nagya,… riječ je, zapravo, o opasnoj politikantskoj zlonamjernosti.

III

Ako bi se umjesto građanskoga načela da je čovjek “najviše dobro”, prihvatilo da je hrvatstvo “najviše dobro”, onda hrvatstvo ni pritom ne mimoilazi ilirstvo i jugoslavenstvo, kao najbliži rodni pojam, u kojem se specificiraju (hrvatske) nacionalne vrijednosti. Ne bi li, budući da su nacionalne i transnacionalne kategorije načelno jednake, trebalo opovrgnuti nelogičnost kako se Tito borio samo za Jugoslaviju, a ne i za Hrvatsku?

57. Ne bi li nakon Drugoga svjetskog rata (hrvatska) povijesno-politička situacija bila puno bolja nego što je bila da je sve bilo po Titovoj (nemogućoj) apsolutnoj volji? Nije li praktično nemoguće da sve ovisi o volji pojedinca i da su svi ostali ljudi puke marionete? Ako bi, pak, bile marionete, zacijelo onda ne bi bilo razloga za bilo čiji prigovor. Ali, kako to nisu, onda su dužni priupitati i sebe o vlastitoj odgovornosti.

Mnogi historičari, političari, politički analitičari, publicisti, pa i “obični” ljudi pribjegavaju simplifikacijama smatrajući da sve ovisi o stanovitim pojedincima ili da je moguće poboljšati stanje pukim prepisivanjem nečijih zakona. Ali, i za prepisivanje neophodna je vlastita svijest i vlastito znanje o onome što se prihvaća.

Stoička filozofija tumači da je čovjek slobodan, prije svega, sam u sebi. To je mogućnost i snaga svakoga pojedinca da prevlada ono po čemu je neslobodan u području vlastita zbiljskog bivstvovanja. Riječ je, dakle, o prijeporu u opstojnosti svakoga čovjeka između motiva (neslobode) i principa (slobode).

Principijelno polazište u međuljudskom komuniciranju je vlastita sloboda, kao savjest, u priznanju drugih ljudi načelno jednakima sebi. To je, uostalom, bitno stajalište europskoga duha modernoga vremena koje se iskazuje u ideji društvenoga ugovora.

Nije primarna riječ o tome kakve su okolnosti, nego o tome kako se čovjek sam odnosi u tim okolnostima.

Zbog toga je kritika umjesna samo onda ako je u njezinoj osnovi samokritika. Ne događa se često da se u kritici drugoga postavlja pitanje o sebi, naime, o tome kako bi se sami odredili u kritičnim situacijama i kako bi u njezinim meandrima bilo moguće svrhovito rješenje (samo za neke ili, pak, kako bi trebalo, za svakoga).

Psihosocijalnost nijednoga čovjeka nije takva kakva se zahtijeva u načelu jer svatko ima svojih motiva koji se ne usklađuju s motivima drugih, nego, dapače, ukrštaju i potiru. Kao što se u svakom pojedincu ispostavlja antinomija između etičkoga i psihološkoga, tako ni u društvu nije nužna harmonija. U interakciji mnogoobličnih pojedinaca uspostavlja se društveni temelj realizacije nečijih htijenja i postavlja pitanje o razmjeru njihova prinosa društvu i traženja od njega. Mogućnost realizacije socijalizma, odnosno komunizma, ovisila je najprije o tvrdoći društvene strukture i tendenciji njezina preobražaja u svjetskom političkom kontekstu između, prije svega, dvaju suprotstavljenih vojnopolitičkih blokova. Preispitivanje pojmova socijalizma i komunizma u dopiranju do njihove biti nasuprot onome što ih je udaljilo od nje i danas je prijeko potreban zadatak.

Nije opravdan osvetnički gnjev, međutim, ako je vae victis “univerzalna” pojava koja se pokazala u “prekomjernim” bombardiranjima njemačkih gradova i u bacanju atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki, u čemu se prozire promišljena nakana militarističkih krugova najjačega zapadnog saveznika da Njemačku i Japan stave pod vlastitu kontrolu, onda bi, u našim relacijama, ozbiljni historičari trebali postavljati pitanja o svim mogućim uzrocima retorzije same po sebi, umjesto da je pretenciozno pripisuju određenom čovjeku, odnosno skupini odabranih pojedinaca u njegovu pokretu.

Kako objasniti razlog što je nesmiljenog osvetničkog uzvraćanja bilo prema pripadnicima višijevskog režima u Francuskoj, u kojoj nije bila udomljena “komunistička diktatura”? Kakvih je bilo političkih razloga za retorziju ako je u njima bilo bratoubilačkih sukoba čak u doslovnom smislu riječi?

58. Nije li zlonamjerna neistinitost uzeti heterogenost Titova Narodnooslobodilačkoga pokreta kao motiv za njegovu povijesnu diskvalifikaciju? Koji su poticaji na to i koje su moguće konzekvencije te namjere? Ako je u obračunu između partizanskih i kolaboracionističkih snaga bilo bratoubilačkih elemenata, onda je logično da su u oba pokreta ljudi krenuli iz istih socijalnih slojeva. U NOP-u je bilo ljudi svih mogućih obilježja, od nacionalnih do ideoloških. Nije li u njemu bilo i prebjega iz neprijateljskih formacija koji su vidjeli da u njima nemaju više ništa tražiti?

Pojedine skupine su i na početku rata te pogotovo na njegovu kraju zbog pretrpljenih trauma imale motive koji su u svojoj izvedbi bacile sjenu na Titov Narodnooslobodilački pokret. Međutim, po čemu bi on bio obescijenjen ako bi razlučivanje povijesnih vrijednosti, radi njihove promocije, te istraživanje razloga onoga što je retrogradno u svrhu njegova nadilaženja, bio utemeljeni zahtjev nasuprot političkim i politikantskim pretencioznostima?

59. Kako je moguće pouzdano procijeniti doseg volje određenoga pojedinca – Josipa Broza Tita – unatoč njegovoj karizmi – u prijeporu psihodinamike pojedinaca i socijalne dinamike pojedinih skupina?

Kako razumjeti i profilirati tendencije tih odnosa u prijeporu između tradicionalnih vrijednosti i modernih zahtjeva (u industrijalizaciji, skolarizaciji, urbanizaciji)? Kako ih razumjeti i profilirati u klinču vojnopolitičkih blokova i njihovih neoimperijalističkih pretenzija? Kako uskladiti odnose u (jugoslavenskoj) mnogonarodnoj zajednici, u kojoj narodi nisu bili ni nacionalno konstituirani u pravom smislu riječi? Kako prevladati posljedice onoga što je u njima i među njima s obzirom na to da su neposredno prije toga bili upućeni na međusobno istrebljivanje radi interesa njihove malograđanske birokracije i njezinih patrona?

fabbea9d13

Dio članova Predsjedništva ZAVNOH-a: s lijeva na desno: Andrija Hebrang, Franjo Gaži, dr. Rade Pribišević, dr.Svetozar Ritting, Vladimir Nazor i dr. Antun Mandić, foto – arhiva 

60. Nije li državno-političko etabliranje Narodnooslobodilačkog pokreta bila historijska nužnost u tjesnacu novonastalih poslijeratnih prilika i neprilika u odnosu čak između dojučerašnjih saveznika?

Po kojoj bi to logici u Hrvatskoj, odnosno Jugoslaviji, bilo moguće stranačko sučeljavanje s onima koji su se priklonili nacifašističkom zavojevaču da bi restaurirali državu na bazi hrvatskoga nacionalnog fundamentalizma ili potvrdili svoje privilegije u obnovi rojalističke politike impregnirane nacionalizmom?

61. Nije li, naposljetku, gledom uloge Hrvata u Drugom svjetskom ratu potrebno ponoviti kako je najrealnija ocjena da je, nasuprot historijskoj natražnosti ustaštva i četništva, Titov Narodnooslobodilački pokret promaknuo elemente povijesne perspektive sudjelovanjem u međunarodnom antifašističkom pokretu? Nije li logično da su i njegovi protagonisti povijesne ličnosti, jer da nisu, po čemu bi NOP bio legitiman i međunarodno priznat? Nije li poslijeratna retorzija bitno određenje NOP-a ili je devijacija od povijesne kredibilnosti kao načela kritike? Tko bi i po čemu bi u Hrvatskoj imao povijesnu kredibilnost ako bi se ona oduzela Titovu Narodnooslobodilačkom pokretu?

62. Koji su svrha i smisao te koja je povijesna i teorijska osnova toga što ste, kao ideolog Hrvatske stranke prava – gospodine Letica – promovirali u Hrvatskom saboru 30. lipnja 2006. godine Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj od 1945. do 1990. godine, a koja jest, štoviše, potporanj svakoj današnjoj desničarskoj manifestaciji u ocjeni, prije svega, komunizma?

Sjećam se dobro kako mi je Milan Kangrga 20. ožujka 1990. godine – nakon pitanja o tome što misli o suprotnom razmjeru između bjesomučnosti protiv komunizma i onoga kako ga sam tumači i kako sam pročitao u Historisches Wörterbuch der Philosophie – odgovorio da takve publikacije pišu građani, naime, ljudi koji, ako nisu komunisti, pišu o komunizmu pošteno, prema filozofskim mjerilima.

slaven_letica_portret_sidro2_640_

Slaven Letica, foto: croatia.org

63. Zašto ne biste Vi – gospodine Letica – pa i Ivo Banac, kao eksponirani znanstvenici i publicisti, i kada je riječ o pojmu komunizma potvrdili svoj akademski habitus, pa ga nastojali definirati uključivanjem fenomenoloških metoda, naime, najprije “stavljanjem u zagrade” svih primitivnih naklapanja i kretanjem k “biti same stvari”?

U promicanju – u Saboru Republike Hrvatske – svoje deklaracije na koju se i danas pozivate naglašavanjem da je ona u putanji Rezolucije 1481 Parlamentarne Skupštine Vijeća Europe, koja je donijeta u Strasbourgu 25. siječnja 2006. godine, Vi ste – gospodine Letica – zaobišli članak “Sve sile stare Europe sjedinile su se u svetu hajku” koji su napisali Milan Kangrga i Saša Blagus u Novom listu 18. veljače 2006. godine, u kojem razotkrivaju diletantsku pretencioznost europske antikomunističke desnice koja komunizam poistovjećuje s najgorim izražajima staljinističke političke pragmatike nasuprot onome kako su Marx i Engels formulirali pojam komunizma u građanskoj tradiciji europskoga duha modernoga vremena, pri čemu je komunizam, dapače, osebujna preformulacija društvenoga ugovora?

Ne bi li bilo primjerenije da ste se Vi – gospodine Letica – prije interpelacije hrvatskoj legislativi “antikomunističkom deklaracijom”, što se tiče poimanja komunizma, obratili jednome od najboljih europskih poznavatelja klasičnoga njemačkog idealizma i marksizma, Milanu Kangrgi, koji je tada bio živ i u punoj intelektualnoj snazi, za filozofske instrukcije. Gospodine Letica, da ste htjeli znati što je komunizam, Kangrga bi Vas vrlo rado podučio, pa bi Vaša interpretacija komunizma imala smisla.

64. Poljski parlament je potkraj 2009. godine – uz privolu čelnih pojedinaca poljske vlasti Lecha i Jarosława Kaczyńskog – zabranio isticanje crvene zvijezde te srpa i čekića kao “totalitarnih komunističkih simbola”. To su učinile i vlasti u baltičkim državama i Mađarskoj. To zahtijeva i (krajnja) desnica u Hrvatskoj. Svođenje svega zla na nekadašnju sovjetsku državu i njezin režim pogubno je zbog toga što nije daleko od toga šovinizam prema ruskome narodu koji je bio i objekt toga režima. Međutim, nije ni u Poljskoj društvo bilo “homogeno” u svojoj tobožnjoj objektnosti. Koji je, u biti, doseg te odluke?

Ako se “tranzicija u demokraciju” ogleda u dijaboliziranju i kriminaliziranju “simbola komunizma”, onda se, jamačno, zahtijeva uklanjanje spomena na Rosu Luxemburg, koja je – par exellence – bila komunistkinja u teorijskom i političkom angažmanu.

Nije li time poljska vlast – gospodine Letica – dala historijsku koncesiju Auschwitzu?!

Naime, ta naturalizirana Njemica, židovskoga podrijetla, rođena u Poljskoj, upozoravala je u vrijeme prvoga svjetskog imperijalističkog rata njemačke (nacionalističke) socijaldemokrate da ne podržavaju buržoaziju vlastite nacije u osvajačkim pretenzijama i da za njezine profite ne ratuje njemački proletarijat protiv proletarijata drugih naroda?

U ime kojih bi ciljeva – gospodine Letica – trebalo ukloniti s demokratskoga horizonta inzistiranje Rose Luxemburg na proleterskom internacionalizmu (komunizmu), pri čemu je anticipirala nacizam i upozorila na njegovu opasnost?

Onaj koji je nakon njemačkoga poraza u ratu pogubio nju i Karla Liebknechta, bio je, petnaestak godina kasnije, nakon dolaska Hitlera na vlast, nagrađen pozamašnim iznosom maraka za taj antikomunistički čin. Rječita indikacija?!

Nije li poljska vlast – gospodine Letica – dala historijsku koncesiju i Katynu?!

Naime, historijska dalekovidnost Rose Luxemburg pokazala se u upozoravanju Lenjina da bi potenciranje uloge države naspram radničkih savjeta moglo izobličiti boljševičku revoluciju. To se, uostalom, dogodilo za Staljinove vlasti.

Budući da se država od Lenjinova poimanja kao sredstva proletarijata okrenula u sredstvo protiv proletarijata, ustoličenjem njezine instrumentalnosti, nasuprot revoluciji, restauriran je svojevrstan carizam. Pod tvrdnjom o “širenju revolucije” (čijih elemenata više nije ni bilo) opravdane su pretenzije i na teritorije drugih naroda.

Nije li se Katyn dogodio u tom kontekstu?

Lenjin je – uz Wilsona – u vrijeme Prvoga svjetskog rata proklamirao pravo naroda na samoopredjeljenje. Potkrepljujući tu ideju napadao je talijanske (nacionalističke) socijaliste – iz čijih je redova na pomol došao Mussolini – što podržavaju buržoaziju vlastite nacije u imperijalističkim presezanjima na Libiju i Dalmaciju (Hrvatsku).

Luxemburgova je i u toj progresivnoj ideji nacionalnoga emancipiranja uvidjela eventualnost izobličenja “istinskih nacionalnih interesa” u nacionalni fundamentalizam i imperijalizam. Ona je istaknula da bi pojam “narod” sam po sebi mogao biti poistovjećen s interesima nacionalne birokracije i upravljen protiv onih koji čine njegov temelj kada ga se ne bi sagledavalo diversificirano, prije svega, u klasnoj polarizaciji. Kako razumjeti “europske antikomunističke deklaracije” u tom sklopu i tumačiti pojam komunizma?

65. Ne bi li onoj budalaštini kako su “žrtvovani Hrvati da bi živjela Jugoslavija” trebalo suprotstaviti tvrdnju da je bitan uvjet slobode svakoga Hrvata i Hrvatske promocija građanske ideje kako je sloboda svakoga pojedinca i naroda u osnovi svakoga međunacionalnoga komuniciranja i organiziranja?

Četrdesete godine devetnaestoga stoljeća najznačajnije su za razumijevanje odnosa između hrvatstva i srpstva, Hrvata i Srba, Hrvatske i Srbije, bez sumnje, za razumijevanje smisla i dosega jugoslavenstva i za razumijevanje pojma komunizma.

Konstituiranje nacija moguće je u “eliptičnom polju”, između dva žarišta: građanina, to jest čovjeka kao subjekta, koji je bitno određen slobodnom voljom i autonomijom – i svijeta.

Naime, čovjek nije bitno određen ničim izvan sebe, nego, stoga, samim sobom.
Načelna jednakost slobodnih pojedinaca je bitno obilježje komunizma!
Načelna jednakost slobodnih naroda bitno je obilježje konstituiranja nacije.

Kako se odnos prema drugome reflektira kao odnos u samome sebi te odnos u samome sebi kao odnos prema drugome, plauzibilna nacionalna afirmacija, jamačno, u svjetskom kontekstu, podrazumijeva analogne odnose u vlastitom opsegu. Proleterski internacionalizam (komunizam) je istinski princip nacionalne afirmacije. Jer, kakvi su mogući ravnopravni odnosi među nacijama u kojima su učvršćene klasne suprotnosti?

Kako je svijest o sebi posredovana sviješću o tome da ono “izvan sebe”, zapravo, jest u samome sebi, kao mogućnost principijelnoga komuniciranja s drugima, onda je otkrivanje i proizvođenje vlastite specifičnosti moguće u opsegu i sadržaju “najbližega rodnog pojma”.

Postulat jugoslavenstva je bio neophodan u (hrvatskom) nacionalnom konstituiranju da bi se u svjetskom opsegu zacrtao najuži krug u kojem je moguće postaviti pitanje o tome po čemu je određeni narod poseban, u odnosu s najbližima.

Pankroatizam od Pavla Rittera Vitezovića do Ante Starčevića, panserbizam Vuka Stefanovića Karadžića, te i ideja jugoslavenstva Josipa Jurja Strossmayera i Jovana Skerlića kontekst je u kojem je moguće raspravljanje o međuuvjetujućem odnosu između nacionalnog i transnacionalnog. Nije li opstojnost Hrvatske u Jugoslaviji plauzibilna indikacija moguće opstojnosti Hrvatske u Europskoj uniji kao multinacionalnoj zajednici?

66. Ako bi se umjesto građanskoga načela da je čovjek “najviše dobro”, prihvatilo da je hrvatstvo “najviše dobro”, onda hrvatstvo ni pritom ne mimoilazi ilirstvo i jugoslavenstvo, kao najbliži rodni pojam, u kojem se specificiraju (hrvatske) nacionalne vrijednosti. Ne bi li, budući da su nacionalne i transnacionalne kategorije načelno jednake, trebalo opovrgnuti nelogičnost kako se Tito borio samo za Jugoslaviju, a ne i za Hrvatsku?

Usprkos porazu i teškoj kompromitaciji u prošlome svjetskom ratu, onaj koji je bio ustaša obično je i nadalje ostao privržen odgovarajućoj ideologiji, po bjelosvjetskoj zabiti, u izlaganju svakakvoj opasnosti i u očekivanju da će doći i njegovih pet minuta, kao što je, isto tako, i četnik ostao pri onome što je bio, međutim, na prijelomu osamdesetih i devedesetih godina dogodilo se nešto najneobičnije u svjetskoj povijesti vrijedno istraživanja sa stajališta socijalne psihologije.

I oni koji su se zaklinjali u komunizam promičući je kao ideju po kojoj čovjek može dosegnuti puni životni smisao u zajednici ravnopravnih pojedinaca i naroda okrenuli su se u kritičnom historijskom trenutku za stoosamdeset stupnjeva. Više nije bilo upozoravanja na nedosljednost ideji onda kada bi nečija krutost prekoračila svaku granicu, nego je uslijedio frontalni napad na tu ideju “zemaljskoga raja”, dapače, najviše od onih koji su političku karijeru izgradili i društvenu afirmaciju stekli njezinim promicanjem (i na funkcijama u Savezu komunista).

Nominalni komunisti postali su najžešći antikomunisti. Proglašeno je kako je komunizam dijabolična ideologija i da je treba dokrajčiti ognjem i mačem. Ne bi li bilo prihvatljivije zbog nekadašnjega oduševljavanja tom idejom i sadašnjega zgražavanja nad njome nastojati na tome da se u toj proturječnosti otkrije ono što je istinito?

Nije “pad komunizma” mjerodavan u tome otkrivanju, jer su oba suda hipotetički istinita i neistinita, pa se postavlja zahtjev za definiranjem komunizma. Neophodno je razgrtanjem bitnoga i nebitnoga utvrditi njegovu istovjetnost sa samim sobom.

Bitna obilježja komunizma zacrtali su Marx i Engels – u desetljeću uoči revolucije 1848. godine – u knjigama Njemačka ideologija i Manifest komunističke partije.

Tvrdnja u Njemačkoj ideologiji kako je komunizam sinteza humanizma i naturalizma govori o tome da komunizam apsorbira tendencije racionalističke i empirističke filozofije. Riječ je o tome da čovjek, kao subjekt, to jest svjestan i savjestan, proizvodi svijet kao uobličavanje vlastite autonomije.

Da u pojmu komunizma do najsnažnijega izražaja dolazi ideja društvenoga ugovora, kao stožerna ideja europskoga duha modernoga vremena, svjedoči epilog Manifesta komunističke partije – u konstataciji kako sloboda svakoga čovjeka jest bitan uvjet slobode društva.

(Iduće srijede IV dio )

Odnos prema Titu na točki “tranzicijskoga” prijeloma – I dio 

Odnos prema Titu na točki “tranzicijskoga” prijeloma – II dio 

Vinko Grgurev
Autor 10.2.2016. u 10:33

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija