Odnos prema Titu na točki “tranzicijskoga” prijeloma – IV dio

Izdvajamo

• Nije Kardelj izumio samoupravljanje, pa nije bio ni prvi ni jedini njegov zagovornik. Ideja samoupravljanja se uspostavila u europskoj duhovnoj baštini poimanja čovjeka kao subjekta. O njoj su veliki filozofi raspravljali i raspravljaju još uvijek diljem svijeta.

Povezani članci

• Dan antifašističke borbe u Hrvatskoj
• KO VOLI AMERIKU?
• Zajednička poruka Amerike i Evrope: Niko ne smije negirati genocid u Srebrenici!
• Što nas ima, mašala
• Demokrate izneverile demokratiju
• Bele trake

Moralna načela su ono po čemu bi se Crkva trebala odnositi prema drugome. To bi trebao biti temelj njezina političkog angažmana. Međutim, umjesto da s tih općih ljudskih vrijednosti pristupe zbilji u svrhu nadilaženja onoga što obescjenjuje čovjekovu opstojnost, nije malo crkvenih dostojnika, biskupa, koji se priklanjaju, kao agitatori političkih opcija, snagama upravljenih, u biti, protiv kršćanskih postulata. Dok je u latinoameričkom svijetu Crkva orijentirana na emancipaciju proletera, odnosno na prevladavanje klasnih odnosa, u teologiji revolucije (oslobođenja) – u nas, njezin priličan dio nije daleko od preferiranja nacionalnoga fundamentalizma, kao ideologije potvrde nečijih privilegija. Dio tih snaga u Crkvi postavlja se pritom nasuprot onima na čijoj bi strani trebala biti crkvena institucija s obzirom na svoje bitne zahtjeve. Antikomunistička bjesomučnost nekih crkvenih dostojnika svjedoči o tome kako oni nisu spremni najprije rastumačiti što jest pojam komunizma i kakva je njegova korelacija s kršćanstvom na koje su se pozivale i pozivaju se autoritarne političke snage. Poistovjećivanje komunizma s njegovom negacijom, naime, s najgorim oblicima staljinističke pragmatike logično polučuje to da se kršćanstvo poistovjeti s inkvizicijom i klerofašizmom. Je li moguće odnos između kršćanstva i komunizma poimati s onu stranu tih određenja, naime, po onome što je na njihovoj visini do koje se može doprijeti primjerenim definiranjem? Također to vrijedi, da se razaberu proturječnosti, za odnos građanskoga društva i kapitalizma, demokracije i socijalizma (samoupravljanja) da ne dođe do paroksizma kako se netko zdušno zalaže za formalne pretpostavke, a da je izrijekom protiv njezinih za čovjeka dostojnih konzekvencija. Nije li to bitan uvjet u razumijevanju historijskih kretanja?

IV

Nije li historijska tragedija svih naroda, na ovom području, što su se njihovi proletarijati, kojih je povijesni interes načelno jednak: raditi i živjeti od svojega rada u solidarnosti s drugima – sukobili u ratu i ostavili povijesno nezacjeljive rane?

67. Ima honorabilnih tvrdnji kako je Katolička crkva u Hrvatskoj bila u “doba komunizma” opozicija tadašnjem “komunističkom režimu”. Nije li to ono što kompromitira Katoličku crkvu? Kakva je ona i po čemu mogla biti opozicija? Njezina hijerarhijska struktura i dogmatika govore o tome kako je u koliziji s pretpostavkama modernoga građanskoga svijeta.

Antikomunistička upravljenost, dapače, postavljena kao dobro samo po sebi, pri čemu se sukladno današnjim naklapanjima misli da je komunizam iskonsko zlo, proturječna je kršćanskom nauku, jer je korijen komunizma, štoviše, u nakanama prvotnih kršćana (rimskih proletera).

Kristov zahtjev za jednakošću svih ljudi u Bogu, koji se podudara sa Senekinom tvrdnjom da nijedan čovjek po prirodi nije rob (u novom vijeku Spinozina identičnost Boga i prirode), jer se kršćanstvo profiliralo u duhu stoicizma – jest, u biti, komunistički postulat.

NB Kristov zahtjev bi se mogao shvatiti “totalitaristički” ako bi se pod Bogom podrazumijevala nivelacija svih ljudi odnosno podvrgavanje “principu”, međutim, u Kristovu nauku je riječ o tome da nije bitno kojeg je podrijetla čovjek, nego to kakav je on s onu stranu posebnih (socijalnih, etničkih,…) određenja, dakle, sam po sebi, po svojoj savjesti.

U tom se sklopu nadilazi “nepomirljivost” između ateizma i teizma te i agnosticizam kao “kompromisno” rješenje. Ne podrazumijeva ateizam odalečenost od Crkve, ni teizam prisutnost u “istinskoj” zajednici. Nije ni agnosticizam “ideologija ‘centrumaške’ neutralnosti”. Sve su to ravnopravne kategorije između kojih se uspostavlja i potvrđuje čovjekovo bivstvovanje. Čovjek je ateist zbog toga što je proturječna istovjetnost čovjeka i Boga, koji je – kako je Kant istaknuo – postulat, u čovjekovu nadilaženju, u težnji za “apsolutnim”, dakle, čovjek je u tome aspektu teist. Teizam i ateizam su komplementarni.

68. Nije li pretenciozno suprotstavljati komunizam i kršćanstvo gledom tvrdnje Jeana Yvesa Calveza da je iskonskom kršćanstvu blizak istinski komunizam i da su simetrični “dogmatsko kršćanstvo” i “dogmatski komunizam” (staljinizam)?

69. Ne bi li Katolička crkva u Hrvata bila bliže istinskom kršćanstvu kada bi se ugledala na latinskoameričku teologiju revolucije (oslobođenja), pri čemu bi, u funkciji socijalnih potreba (hrvatskoga) naroda, doista bila smislena opozicija, a ne da bude servis vladajuće klase u potvrdi njezinih klasnih privilegija i sama jedna od takvih institucija zbiljski suprotstavljena osiromašenom narodu?

70. Ukorijenjeno mišljenje o nepomirljivoj suprotnosti kršćanstva i komunizma reflektiralo se u političkim odnosima Crkve i Partije. Često su bili na najnižoj razini, kadšto i u težnji međusobnoga potiranja. Nastojanje da se pronađe konsenzus s obzirom na ono što ih povezuje i što su, dapače, njihovo podrijetlo i svrha, nije dolazilo do potrebnoga izražaja.

I u svjetskim razmjerima je politička kultura dijaloga u odnosu između kršćanstva i komunizma došla do izražaja tek nakon Drugoga vatikanskog koncila (1962. – 1965.). Bez nje ne bi bio moguć ni “povijesni sporazum” demokršćana i komunista u Italiji sedamdesetih godina. Nije li to bilo strukturalno podudarno (neformalnom) odnosu u Hrvatskoj između lijevoga krila Hrvatske seljačke stranke i Komunističke partije Hrvatske/Jugoslavije uoči Drugoga svjetskog rata?

Prijepor između kršćanstva i komunizma do iracionalnosti i odgovarajućih pogubnih posljedica u političkom artikuliranju doveden je zbog prizemnog i tendencioznog shvaćanja sekularizacije, koja, kao konzekevencija građanskoga individualizma (subjektivizma), podrazumijeva to da Crkva nije bitno iznad društva, nego u njemu, u jednakoj blizini svakoga subjekta. Zbog toga dokrajčivanje kršćanstva i Crkve nije smisao sekularizacije, nego, štoviše, samopreispitivanje i vraćanje vlastitom iskonu: Kristovoj jednakosti svih ljudi u Bogu.

Nasuprot ideji Aurelija svetoga Augustina da samo promoviranje moralnih načela, kao supstancije kršćanstva, legitimira Crkvu, ona je institucionaliziranjem hijerarhije stoljećima funkcionirala kao ideološki bastion feudalnog društva.

Francuska revolucija je prihvatila pravo na vjeroispovijest, međutim, logikom svojih povijesnih nakana dokinula je privilegij Crkve. Oktobarska revolucija je bila njezina svojevrsna “repriza” u ruskim okolnostima i okolnostima svjetskog imperijalističkoga rata, pa je Crkva vidjela u komunizmu glavnoga neprijatelja.

NB Komunizam nije isto što i boljševizam, ali, ni boljševizam nije isto što i staljinizam.

Političke snage ustoličene nakon spomenutih revolucija vidjele su u Crkvi, asocijacijom i na kršćanstvo, svojega neprijatelja. Odnosi između Crkve (bilo koje provenijencije) i socijalističke države bili su u popriličnoj mjeri određeni tom hipotekom.

Nije li se prijepor između kršćanstva i komunizma, odnosno Crkve i Partije vodio u prividu i kršćanstva i komunizma, i Crkve i Partije, pa je to udaljavanje od istine, umjesto međusobnoga približavanja, izazivalo i podupiralo sukobe čak vrlo tragičnih razmjera?

71. Propast austrougarskog, njemačkog, ruskog i turskog carstva u Prvom svjetskom ratu bio je tektonski poremećaj u temelju četiriju velikih religija i odgovarajućih crkvi: katolicizma, protestantizma, pravoslavlja i islama.

Crkva je u novim uvjetima nastojala pronaći mogućnosti vlastite opstojnosti, ali u tradicionalnom obliku, u namještanju na čelno mjesto u društvenoj hijerarhiji, pa su uporišta u njoj imali autoritativni pokreti i režimi.

Reducirano shvaćanje sekularizacije u novoprosvjetiteljskoj tendenciji društva jugoslavenskih naroda radi (industrijske) modernizacije i to što su nacionalfundamentalistički režimi, koji su paktirali s osovinskim silama, u stanovitim crkvenim krugovima imali svoja uporišta, bili su razlozi, nakon proklamiranja socijalizma, egzistiranja religija diljem Jugoslavije i odgovarajućih crkvi gotovo na rubu matice društveno-političkih zbivanja.

Nije li i sama Crkva odgovorna za tu svoju situaciju, jer, čini se, poslovično je (bila) sklonija pounutrenju mučeništva, nego kritičkom samopročišćavanju iako je taj obred u njezinoj biti?

Sljubljivanje nacije i religije na južnoslavenskom području prirodna je reakcija budući da je religijska pripadnost bila jedan od elemenata nacionalnoga konstituiranja. Što bi trebalo učiniti da Crkva ne bude utvrda nacionalnoga fundamentalizma i antikomunističkoga egzorcizma, nego da se upravi na ono što je njezino osnovno poslanje, na ljubav, nadu, oprost, utjehu,… da sukladno tome teži k potvrdi prava i dostojanstva svakoga čovjeka, na čemu je, uostalom, moguća (ekumenska) potvrda specifičnosti vlastita naroda u svjetskoj zajednici?

72. Misao Rose Luxemburg da nema demokracije bez socijalizma ni socijalizma bez demokracije putokaz je do istine i demokracije i socijalizma. Budući da pojmovi demokracija i socijalizam ne mogu imati najbliži rodni pojam po kojemu bi se prelazilo iz jednoga u drugo, nije li fraza “tranzicija iz socijalizma u demokraciju”, stoga, besmislena?

Pod demokracijom se podrazumijeva političko funkcioniranje društva; pod socijalizmom njegovo konstituiranje u kojem je demokracija ratio essendi (razlog da socijalizam uopće može biti). Socijalizam je ratio cognoscendi demokracije (razlog po kojem se demokracija potvrđuje i može biti spoznatljiva).

Ta novokantovska mogućnost sinteze formalnog zahtjeva (realiziranja demokracije) i onoga u čemu bi se on trebao ispuniti analogni su Kantovoj misli o tome da je sloboda bitan uvjet opstojnosti moralnoga zakona po kojem ona može doći do izražaja.

Obično se poimanju socijalizma, u kontrapoziciji s kapitalizmom, prilazi “površinski”. Poistovjećivanje s režimima nominalno socijalističkih zemalja još ništa ne svjedoči o tome je li pritom riječ o biti socijalizma ili o njegovu poslovičnom odstupanju budući da svaki pojam u vlastitoj realizaciji dospijeva u antinomije. Pogrešno je isto tako suditi o kapitalizmu prema potrošačkome glamuru zapadnih zemalja te njihovoj gospodarskoj i vojnopolitičkoj moći.

Pojam građansko društvo ne bi se nipošto smio, kako se običava u publicistici, poistovjetiti s “optimalnim” funkcioniranjem društava u zemljama europskoga sjeverozapada i Sjeverne Amerike, nego s onim što je promaknula, od Spinoze i Lockea do Hegela i Marxa, plejada europskih mislitelja čovjeka kao (građanskoga) subjekta.

Građansko društvo omogućilo je kapitalizam, ali je pritom dospjelo u antinomije sa samim sobom zbog dvojbenosti kapitalizma.

Građansko društvo je proklamiralo individualizam, slobodu i rad kao bitne kategorije čovjekova opstanka, međutim, kapitalizam je, u diskrepanciji vlasništva i rada, u tendenciji za profitom (prisvajanjem viška vrijednosti) interpolirao u mogućnost načelno ravnopravne komunikacije među slobodnim pojedincima (građanskim subjektima) klasnu suprotnost.

Kapitalizam je ekspandirao proizvodne snage i uspostavio svjetsko tržište, međutim, unatoč tim pozitivnim karakteristikama eksplicirao je i to što je na njegovu pomolu otkrio Hobbes u Leviathanu postavivši zahtjev za društvenom solidarnošću koja bi trebala zajamčiti svakome čovjeku ono što je u idealu građanskoga društva.

Nije li to jedno od žarišta u kojemu se, u baštini do Marxova Kapitala, postavlja pitanje o dosegu kapitalizma i mogućnosti njegova nadilaženja, u društvenome ugovoru (socijalizmu odnosno komunizmu)?

Nije li smisao Marxove kritike političke ekonomije u tome da profit, kao determinanta kapitala (kapitalizma), ne bude princip u funkciji kojega je čovjek budući da je svaki čovjek prema građanskim načelima subjekt u oblikovanju društva?

Zašto se “konkretnost” kapitalizma ne bi oslikavala u pokretanju svjetskih ratova i današnjih “regionalnih”, u kolonijalizmu, ekološkoj krizi, u koncentriranju financijskoga kapitala i kreditnim manipulacijama, sve u svemu, u očitoj klasnoj polarizaciji, u zemlji i među pojedinim blokovima zemalja?

Zbog toga je besmisleno razliku između kapitalizma i socijalizma (komunizma) kojima je upitno i postojanje najbližega rodnoga pojma “dokazivati” razlikama između Južne i Sjeverne Koreje, Zapadne i Istočne Njemačke,…

Mišljenje Rose Luxemburg se temelji na tome da bi demokracija, u kojoj je, u oblikovanju i funkcioniranju društva, svaki čovjek subjekt, trebala potvrditi svoju identičnost zbog antinomija u koje čovjek dospijeva u “realnom svijetu” (kapitalizam kao ilustracija).

Formalna demokracija koja je nazočna u suvremenom svijetu u rascjepu je između mogućnosti istine i zbiljski upitne istine (neistine).

Do kakvog izražaja dolaze osobna prava, kao bitna komponenta demokracije, ako je sudbina radnika ovisna isključivo o onome kojem prodaje svoju radnu snagu i pritom nema nikakvih upliva u raspolaganju rezultatima vlastita rada (čak ni da dobije najamninu)?

Do kakvog izražaja dolaze politička prava, u okretanju čovjeka od sebe prema drugome, ako čovjek svojim glasom periodički potvrđuje političke elite ponajčešće kao servise vlasnika proizvodnih snaga?

Nije li Rosa Luxemburg denuncirala prijepornost formalne demokracije u kritici njemačke socijaldemokracije koja je glasovala za ratne kredite, pri čemu je izbilo na vidjelo da, u osnovi, njemački proletarijat, odnosno njegovo vodstvo, “demokratski” potvrđuje volju i interese buržoazije vlastite nacije protiv proletarijata drugih nacija? Nije li to prisutno i danas u “demokratskom” svijetu?

Konstatacija Rose Luxemburg o međusobnoj uvjetovanosti demokracije i socijalizma govori o tome da formalna demokracija, koja, štoviše, može zatomiti i opravdati ono što je suprotno njezinim bitnim nakanama, do istine može dospjeti nadilaženjem proturječnosti građanskoga društva koje je kapitalizam proizveo u težnji za profitom u klasnoj polarizaciji.

73. Obescjenjujući samoupravljanje kao “jugoslavensku izmišljotinu”, jedna je hrvatska perjanica “nove demokracije” izjavila da tu ideju neukoga čovjeka, pri čemu je mislila na Edvarda Kardelja, treba odstraniti radi napretka hrvatskoga društva.

Nije Kardelj izumio samoupravljanje, pa nije bio ni prvi ni jedini njegov zagovornik. Ideja samoupravljanja se uspostavila u europskoj duhovnoj baštini poimanja čovjeka kao subjekta. O njoj su veliki filozofi raspravljali i raspravljaju još uvijek diljem svijeta.

Nije li razlog ozloglašavanja samoupravljanja u tome da se radnicima i formalno oduzmu sva prava koja su stekli u povijesti radničkoga pokreta? Nije li tim dezavuiranjem “jugokomunističkog nasljeđa” izazvan pad u kojem su gravitacijskom silom kinetičku energiju umnožili mnogi nedostaci prethodnoga režima?

Nije li tragikomično da radnice “Kamenskog” ili radnici željezare u Splitu jadikuju kako ih je preuzeo ovaj, a ne onaj, umjesto da razbiju Kolumbovo jaje pitanjem: što nisu preuzeli sami sebe (da upravljaju vrijednošću vlastita rada)? Ili, pak, zašto su se otuđili od samih sebe, od prava na autonomiju i životnu sigurnost?

Višestranaštvo koje je prije više od dvadesetpet godina uvedeno kao panaceja za razrješavanje svih političkih problema pokazalo je svoja ograničenja u tome što je “naddeterminirano” privatiziranjem društvenoga bogatstva, odnosno klasnim polariziranjem.

Vlasnička elita suprotstavila se masi radnika lišenoj upravljanja rezultatima vlastita rada pa i samoga rada.

Svedeni na puki objekt radnici iluziju svoje samobitnosti potvrđuju pseudokritičkim zazivanjem heteronomnih sila da razriješe njihove probleme, među kojim činima je, štoviše, periodično izlaženje na (parlamentarne) izbore.

Nije bez razloga to što anarhisti vide u njima abdikaciju svakoga građanina u korist “izbornoga plemstva” koje je u funkciji onih koji upravljaju kapitalom? Nije li proturječno i apsurdno žigosati konzekvencije demokracije (samoupravljanje) u zauzimanju za njezine principe?

NB Kardelj je potkraj pedesetih godina napisao knjigu Socijalizam i rat, u kojoj je, u kritici kineskih (nominalnih) komunista, istaknuo da socijalizam isključuje rat kao sredstvo vlastitoga ostvarivanja. U skladu s time se može zaključiti da rat u početku devedesetih godina, u koji su ugnuti proletarijati jugoslavenskih naroda, nije proizišao iz socijalizma, nego je, dapače, bio upravljen protiv njega.

74. Bilo je zanesenjaka koji su tumačili da je europsko “restrukturiranje” potkraj osamdesetih godina svojevrsno “vječno vraćanje jednakoga” povodom dvjestote obljetnice Francuske revolucije. Međutim, potonji su događaji pokazali da je bila u mnogo čemu riječ o prividu građanske revolucije. Istočnoeuropska događanja bilo je čišćenje terena za ulaganje viška svjetskoga (zapadnoga) kapitala u zemlje njegovoga manjka.

Kapital je naišao na plodno tlo vlastite reprodukcije u tim sirovinom i energijom bogatim zemljama. Susprezanje određenih građanskih prava u širokim slojevima i težnje vladajućih krugova da svoju vlast utemelje na svojem (kapitalističkom) vlasništvu bio je potencijal politike iskazane frazom “tranzicija iz socijalizma u demokraciju” premda socijalizam u biti pretpostavlja demokraciju kao svoj temelj. Novouspostavljena vladajuća klasa u “tranzicijskim” zemljama prometnula se u “transmisiju” svjetskoga kapitala.

Budući da je Jugoslavija bila osebujan državni koncern, u borbi za većinsko vlasništvo u poduzećima, kao bitan uzrok rata početkom devedesetih godina, velikosrpski nacionalni fundamentalizam se ispostavio kao ideologija nacionalne birokracije da se etablira kao politička i, stoga, vlasnička elita na području najbrojnijega i najrasprostranjenijeg naroda.

Taj samo prividan motiv emancipacije srpskoga naroda pokazao se u svojoj suprotnosti, u pomasovljenju naroda, u obezličavanju pojedinaca. Srpski narod je bio samo u funkciji svoje nacionalne birokracije u prisvajanju najvećega postotka jugoslavenskih dionica.

Kojih je drugih motiva bilo u hrvatskom narodu? U kakvoj su međusobnoj funkciji bili Domovinski rat, ako je bio obrambeni rat, i privatiziranje društvenoga bogatstva kojeg je rezultat to što je većina ljudi proletarizirana nasuprot kojima su vlasnici svojim egocentrizmom lišili Hrvatsku mnogih proizvodnih potencijala i doveli je u dužničko ropstvo?

Nije li historijska tragedija svih naroda, na ovom području, što su se njihovi proletarijati, kojih je povijesni interes načelno jednak: raditi i živjeti od svojega rada u solidarnosti s drugima – sukobili u ratu i ostavili povijesno nezacjeljive rane?

Koje biste – gospodine Letica – iznijeli argumente i kontraargumente za stav da okupacija Vukovara 1991. godine jest, odnosno nije, u kontinuitetu Titove politike? Nije li taj barbarski čin diskontinuitet Titove politike i protivan njoj? Koja je koncepcija nacionalnog imanentna Titovoj politici i po čemu bi se ona razlikovala u odnosu na pojedine nacije?

(Iduće srijede V dio)

Odnos prema Titu na točki “tranzicijskoga” prijeloma – I dio 

Odnos prema Titu na točki “tranzicijskoga” prijeloma – II dio 

Odnos prema Titu na točki “tranzicijskoga” prijeloma – III dio