OKTOBARSKA EVOLUCIJA?

Kristijan Ivelić
Autor 4.3.2018. u 09:40

Izdvajamo

  • Ako se, zasigurno, neće dogoditi neka nova Oktobarska revolucija, bilo bi,konačno, poželjno da ovogodišnji listopadski izbori u povijesti BiH ostanu upamćeni kao – oktobarska evolucija. Za taj proces i ishod političke evolucije, u omjerima prekratkih ljudskih života, 27 godina je više no dovoljno.

Povezani članci

OKTOBARSKA EVOLUCIJA?

Foto: Samir Yordamoviç – Anadolu Agency

Na fotografijama s Junckerom je ono kleto trojstvo ničega i nikoga, poznato i kao Predsjedništvo BiH: tri kreature- demokrature.

Je li ovaj trojac bez ikakva dara, podkapacitiran i za vođenje kućnog savjeta- personifikacija „politike“ iz vremena feudalne svjetine prije Francuske revolucije- uistinu nesvladiva zapreka između horrora od sadašnjosti BiH i budućnosti kao konačna buđenja iz košmara?

Živimo u morbidnim, muzealnim tamnicama za restauriranje i reanimiranje svjetova fašistoidnih  utvara i zombijske truleži. Istodobno se te svakodnevne-sotonističke, nekrofilne i ratnohuškačke – rituale, nastoji upristojiti.

Škrope ih obredni magovi toaletnom vodicom i deodorantima demokracijepolitičke korektnosti  te uljuđenog (?), građanskog antifašizma.

BOŽJI BOZONI & NAŠI MORONI

Po tko zna koji put, trebalo je imati želudac za izdržati sve one istinite laži, izgovorene i neizgovorene, viđene i neviđene, prigodom posjeta  predsjednika Europske komisije J.C. Junckera. Abnormalnost i besmisao daytonskog rastrojstva BiH, razvidna je i u najbanalnijoj, birokratskoj činjenici. Dok je drugima, u prosjeku, trebalo pet, ovdašnjim je genijalcima za odgovore na 3242 pitanja Upitnika Europske komisije, bilo potrebno četrnaest mjeseci da dovrše domaću zadaću. I s tim se Heraklovim izazovima i kušnjama junački hrvalo nevjerojatnih 1300 osoba u- udahnite duboko – 35 radnih skupina!

I je li možda ova armada genija napokon otkrila Božju česticu iliti Higgsov bozon, za razliku od silnih, tupavih nerdova uz hadronski akcelerator u švicarskom CERN-u?

No, premda smo svi mi već odavna vidjeli svoga Boga, u svakom smislu, u odgovorima tih genijalčina ipak nema niti traga – Božjim bozonima.

Ali je vrhunaravno, Božje čudo da je popunjeni Upitnik najzad predan J.C.Junckeru.

TRI KREATURE – DEMOKRATURE

Teško je ustvrditi od čega je čovjeku gore, ako već mora gledati i slušati čudovišne primjerke iz rodova političke faune: bahate europske birokrate i ovdašnje, grdobne nacionalpsihopate. Osobno, više rigam na domaće štetnike i bijednike.

Domaće je najgore!

Monsieur & Herr Jean Claude Juncker potječe iz Luksemburga i uživa, kako sam veli, u tomu što je „Luksemburžanin i Europljanin“. Luksemburški je jezik mješavina francuskog i njemačkog. Uz njega se, od vrtića do fakulteta, uče standardni francuski, njemački i engleski jezik. Cijeli Luksemburg ima manje od pola milijuna stanovnika, od toga više od petine, nešto preko 110 tisuća, živi u istoimenom, glavnom gradu države. Čak – obratite pozornost! – 62% luksemburške prijestolnice čine- stranci. Nema, međutim, mržnje, etničkih sukoba, ksenofobije.

Nekako nisu skloni međusobnu iskorjenjivanju tamošnji Francuzi, Nijemci, Portugalci, Talijani, Belgijanci, a niti onaj manji broj luksemburških Britanaca, Nizozemaca i Španjolaca.

U Luksemburgu živi i dvije i pol tisuće pripadnika jenske nacionalne manjine, s podjednakim pravima; ne tretiraju ih rasistički, kao nekakve romske Sejdiće i židovske Fincije. Dapače, iako u jenskoj manjini svi imaju različita državljanstva i govore više nesrodnih i nesličnih jezika, niti među njima nema jezičnih, kulturnih ili sličnih fašistodinih prijepora.

Ako ćemo pak o administrativnom ustroju ove, i za opskurne postjugoslavenske državice sićušne države, Luksemburg je, priznajemo – podijeljen. Ali, tek administrativno – na 3 distrikta, 12 kantona, 116 općina. Više od polovice stanovništva na cijelom teritoriju Luksemburga čine stranci, a oko 140 tisuća luksemburških radnika živi u susjednim državama.

Čak i u vrijeme najžešćih orgijanja islamskih terorista na europskome tlu, s jedne, te islamofoba, neonacista i antisemita, s druge strane,  u Luksemburgu nije bilo fašistoida i fanatika koji bi se drznuli  ustremiti na zajednički život luksemburških katolika, protestanata, Židova i muslimana.

Usput, i jedna trivijalnost: bruto domaći proizvod po glavi stanovnika Luksemburga je na trećem mjestu svjetske ljestvice. Odmah je iza Katara i Lichtensteina, s tričavih 37 tisuća dolara. Sitnica!

Stoga, možemo mi režati na birokrate EU koliko nam drago, može nam biti gadljiva njihova bahatost, samodopadnost, njihova odvojenost od nas, drugih. Ali, nije monsieur & Herr Juncker taj koji negira genocid, ne bratimi se on s ratnim zločincima, ne daje on imena škola i ulica glavnoga grada po fašistima, istovremeno taj bivši grad pretvarajući u istanbulsko smetlište.

Ne ide taj bahati Luksemburžanin i Europljanin Juncker  po vlastitu pamet u Zagreb, Ankaru, Rijad, Moskvu, Beograd. Ne sprema on ovu preostalu, najveću europsku sirotinju, u novi rat do istrebljenja; nije, u konačnici, Juncker ovu zemlju srozao do jedne od planetarnih crnih rupa beznađa i nestajanja.

Na fotografijama s Junckerom je ono kleto trojstvo ničega i nikoga, poznato i kao Predsjedništvo BiH: tri kreature demokrature. Je li ovaj trojac bez ikakva dara, podkapacitiran i za vođenje kućnog savjeta – personifikacija „politike“ iz vremena feudalne svjetine prije Francuske revolucije – uistinu nesvladiva zapreka između horora od sadašnjosti BiH i budućnosti kao konačna buđenja iz košmara?

EVANĐELJE PO MANDELI

Neusporedivo veće, organiziranije i moćnije zlo aparthejda svladao je afrički i svjetski čudesnik Nelson Mandela, jedan od onih moralnih autoriteta čovječanstva koji je pokazao koja je i kolika, moguća veličina – beskompromisne ljudske etičke okomice.

Dvadeset i sedam godina robijanja, i potom djelovanje pred kojim sve ono nevjerojatno i nemoguće postaje jedinom mogućom zbiljom ispunjenog sna.

Dvadeset i sedam godina traje ropstvo uniženog, ubijanog, obmanutog, iskorištenog, opljačkanog, i nametnutim i lažnim razdiobama atomiziranog bh. naroda.

U listopadu su, iznova, izbori. Ako se, zasigurno, i neće dogoditi neka nova Oktobarska revolucija, bilo bi, konačno, poželjno da se učinci ovih izbora u povijesti BiH pamte kao – oktobarska evolucija.

Za taj  proces i ishod političke evolucije, u omjerima prekratkih ljudskih života, 27 godina više je no dovoljno.

Na ovom mjestu, prepustimo riječ Nelsonu Mandeli: „Naučio sam da hrabrost nije puko odsustvo straha, već tvoja pobjeda nad njim. Nije hrabar čovjek onaj koji se ne boji, nego onaj koji svlada svoj strah… Da bi postao slobodan, čovjeku nije dovoljno odbaciti samo vlastite lance, on mora živjeti na način kojim će poštivati i uvećavati slobode drugih… Nigdje ne postoji jednostavna šetnja do slobode. Mnogi među nama će morati opet i iznova kročiti dolinom sjena i smrti, prije no stignemo na vrh gorja ispunjenja naših želja.“

Ovi Mandelini izričaji nisu prigodničarske frazetine, niti slatkorječiva demagogija domaćih političkih nitkova, ništica i nikogovića, koje im po kabinetima pišu, u formi nebuloznih govora, udvorice iz krda i čopora opskurnog intelektualnog polusvijeta tuzemnih, smrdljivih varošica, čaršija i palanki. Do gorostasa slobode, Mandela je rastao kao uznik, dulje od četvrt stoljeća izvrgnut zlostavljanju, poniženjima, najgoroj rasističkoj opresiji bjelačkog južnoafričkog režima. Do himalajske etičke veličine dosljednosti i nepotkupljivosti, Mandela je uzrastao odbijajući odmazdu, osvetu, perpetuiranje nasilja, mržnje i zla, unatoč krvavom homicidnom teroru i represalijama rasističke tiranije. Ostalo je – kako to vole reći originalni i  lucidni novinari – povijest.

A oni koji su i nakon ovakvih 27 godina voljni i dalje živjeti u ropstvu, svest će sebe na gnomsku političku, intelektualnu i moralnu veličinu, oličenu u onom trojcu do Junckera, spodobama zalutalim iz feudalnih tmina s početka 18. stoljeća. Iza trojca i njihovih retrogradnih pokreta u bezdanu i beznadnu prošlost, stoje rat, zločini, bratoubilaštvo, genocid, rasizam, tribalizacija, neofašizacija, klerofašizam; kulturna, politička i gospodarska regresija i entropija.

Iza troglave kreature Predsjedništva, pomalja se još bezbroj glava nemani, poput Hidre: pošast i posljedice terora partitokracije i mafiokracije, kleptokracije i kakistokracije, nepotizma i korupcije; najrigidnije restauracije predmodernih  formatiranja zajednica i totalitarni model revizije povijesti kao njezina poništenja. U listopadu bi, ukoliko se dogodi oktobarska evolucija, mogao započeti proces suočavanja s uzrocima, razmjerama i posljedicama kataklizme koja je trajala skoro tri desetljeća – mnogi bi trebali crvenjeti pred sobom i  pred djecom kojoj je sve ovo ostavljeno u nasljedstvo. Pred takvim sablasnim legatom opustošenja i  totalizirajuće destrukcije, oni koji u toj pošasti nisu sudjelovali, trebali bi se zapitati: kako i zašto smo im to dopustili i prepustili? A ne dogodi li se konačna, radikalna promjena na listopadskim izborima u BiH, bit će to, moguće, i odsudni korak unatrag, oktobarska involucija kao nepovratni trijumf natražnjaka. Preostali, vrijedni budućnosti i nade, crvenjet će u sramoti konačnog poraza.

Kako god, čini se da će to biti neki novi crveni oktobar pobijeđenih i poraženih. Budu li kreature demokrature iznova osvojile svevlast, to će značiti samo jedno – da su ovdje budućnost i nada izgubljene neopozivo i zauvijek.

Kristijan Ivelić
Autor 4.3.2018. u 09:40

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija