Olga Lalić-Krowicka: Sjećam se…(1)

tačno.net
Autor 10.1.2014. u 08:49

Olga Lalić-Krowicka: Sjećam se…(1)

Foto: Flickr

Sjećam se najviše pogrdnih stvari u životu koje je najbolje izostaviti i živjeti za one vesele, koje često služe kao komadić neba.

Piše: Olga Lalić-Krowicka

Sjećam se djetinjstva u SFRJ, provedenog sa djedom uz veliko gledanje partizanskih filmova svake nedjelje i u „kršu“ sa stadom koza, gdje je djeda svirao frulu. I do danas ih gledam kad me uhvati nostalgija za mirnim djetinjstvom prije rata. I kada smo se svi okupljali i jeli iz jedne zdjelice “pulu i skutu” sa “kapulom”. Sjećam se i „Kalendara“, dokumentarnog programa na hrvatskoj televiziji kojeg sam uporno pratila sa djedom skoro svaki dan. I ujutro i reprizu poslijepodne. Sjećam se mojih hrvatskih i srpskih prijatelja i igara sa djecom u našem malom selu. I kad su dolazili njemački turisti, pa kad smo nailazili na njihovo smeće poviše sela i čudili se što tako šarene stvari bacaju u smeće. I kada smo zvali Omladinski radio u Šibeniku i informisali da je poviše našeg sela otvoren Duty Free Shop. Oni su nas imali preko glave. I kada sam mislila da sam Hrvatica iz Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, jer svi su tada ćutali. Sjećam se tatinih odlazaka u Irak i Sibir. Pa kad nam je donio violnu bez gudala. Kasnije je tvrdio da ne znamo svirati. Sjećam se ćilima sa džamijom koji je visio u našoj kući na zidu i kada ga je tata donio iz Iraka. I tatinog članstva u komunističkoj partiji i kad se vraćao sa sastanaka, pa me ja glava boljela što tako dosadno priča o komunistima. I kada mi je rekao da pročitam „Na Drini ćuprija“ kada sam imala osam godina i da neću morati više u srednjoj školi čitati. Ionako sam je pročitala u srednjoj školi, ali na poljskom jeziku. I “Družbe Pere Kvržice” i ” Orlovi rano lete”. I kada sam sanjala da će biti silovane žene u različitim narodnim nošnjama. I Titovih slika po kućama koje smo kasnije prikupljali po koševima i vadili okvire. I kako su neki govorili da je moja mama Ustaškinja, jer je poljska katolkinja. I pravoslavnog popa koji je izbjegavao našu kuću na dan slave svetoga Nikole i kada sam ga iščekivala da mu recitiram Očenaš, jer me je djed tada naučio. Sjećam se direktora naše osnovne škole i naše učiteljice, koja je znala da nas malo udari po dlanu, kada ne bismo znali nabrojati hrvatske otoke. Nakon jedne šibe naučila sam sve važnije otoke napamet i do dan danas ih pamtim: Pag, Hvar, Dugi otok, Palagruža, Krk, Mali i Veliki Lošinj, Cres, Brač, Korčula, Kornatsko otočje i mnogi drugi, a o ovim „maćima“ pored Šibenika da ne spominjem. I svih hrvatskih i srpskih učitelja koji su nas učili do prve bombe. I nekih hrvatskih učitelja koji su nas učili da im se obraćamo na gospodine i kasnije srpskog učitelja u selu pored Knina koji mi je rekao da se treba obraćati sa druže, a ne gospodine. I popisa stanovništva kada sam tvrdila da sam Jugoslavenka. I kada ranije nisam znala uopšte, gdje leži taj Knin i ko u njemu živi. I prvog pravoslavnog krstića i kada sam ga nosila oko vrata i kada me je moj hrvatski drugar napao u školi i pokušavao skinuti, vičući da to nije ništa za razliku od šahovnice koju je nosio na majici. I moje prve hrvatske simpatije i kada mi je rekao da sam lijepa i da me voli, ali ne može biti sa mnom, jer sam srpska Četnikuša. I kada sam mu rekla: Ma bježi Šime u krš! I kada su bili protjerivani srpski radnici iz hrvatskih firmi. Sjećam se kada je počeo rat i kada smo prikupljali čahure od oružja. To nam je bio glavni hobi u to vrijeme. Čahure se nisu mogle smjestiti ispod stepeništa. I Jugoslavenske Narodne Armije kada je ušla u naše selo. Mislila sam da su to partizani, jer su bili obučeni u zelene uniforme i imali su petorkake na kapama. I kada sam kasnije shvatila da to nisu partizani već sluge onoga dosadnog Miloševića koji mi je oduvijek djelovao na živce. I kada sam gledala kroz prozor kako neki nepoznati nam Srbi žele upucati moga tatu, jer nije htio ići paliti hrvatska sela.

        Sjećam se i Franje Tuđmana kada je lagao na radiju u prvi dan „Oluje“ da nam neće biti ništa i da ostanemo u svojim kućama. I kada smo služili kao sredstvo političarima i svugdje bili nepoželjni, pa i do dan danas. Sjećam se kada sam u novinama pročitala da Bil Klinton hvali i kupuje srpski krompir na pijaci u Vašigtonu. Sjećam se UNPROFOR-a i onih „Afrikanaca“, kada su usred proljeća u Dalmaciji hodali u kaputima i kada su nam davali banane i slatkiše. I kada je moj djeda od njih tražio rižu, a oni nisu znali šta mu to znači, iako im je nabrojao naziv na srpskom, hrvatskom, talijanskom, ruskom; eto djeda nije stigao da nauči engleski ili neki afrički dijalekt. I kada je tata osnovao sa prijateljima Crveni Krst u selu. I kad su pomagali srpskim i hrvatskim civilima jednako. I kada su Hrvati pucali na konvoj, kad su vozili pomoć hrvatskim civilima. I kad su ih te hrvatske starice htjele ljubiti po stopama, jer su bile prestrašene od nekih srpskih bandita. I kada je tata plakao i govorio da to ne rade, jer su one njegove tetke. Sjećam se kad je Crvena Zvezda pobjedila i kada se slavilo iz tenkova i haubica. I čokoladice „Mali leteći medvjedi“ koju smo jeli, iako joj je istekao rok trajanja. I kada smo gledali dječije programe na hrvatskoj televiziji u vrijeme rata. Na onoj kninskoj televiziji nikad nije bilo ništa interesantnog za gledanje. Sjećam se i takozvane SAO-Krajine i onih naivnih pobunjenika. I onih ponekih krajiških Srba kako su nama iz okolice Šibenika prvo davali utočište, a kasnije nas tjerali iz kuća. I kako me jedan krajišnik udarao batinom, kada sam se vraćala iz škole, jer nas je tjerao iz kuće svoga zeta. I nekih krajišnika koji su prodavali pomoć iz Crvenog Krsta po dućanima. I kada su Hrvati granatirali i kada sam na patikama napisala „Stop the war in Croatia“, pa su se neki čudili što sad spominjema na patikama Hrvatsku i to u podrumu. To mi je bila najdraža pjesma Tomislava Ivčića. Sjećam se svih srpskih i hrvatskih nacionalističkih pjesma. Pjevala sam i igrala samo uz one koje su imale prema meni najbolju melodiju. Sjećam se tandrkanja na radio Kninu pjesama Baje Maloga Knindže. I kad ga nisam volila slušati, jer mi je djelovao nekako jadno. A i ono nikakvo njegovo hopa-cupa uz oružje nije bilo dobro za ples. I Čavoglava od Tompsona, pjesmu koju smo preradili na svoju verziju i pjevali često, mi, djeca, kad bi Hrvati granatirali: Nećete u naše selo, niste ni prije… I kada smo imitirali glas Tompsona uz njegovu pjesmu “Zmija me za srce ugrizla”. Sjećam se i „Tijane“ Bebeka, i Prljavaca s „Lupi petama i reci, evo sve za Hrvatsku“. Mi smo je ionako preradili na svoju verziju. Sjećam se kad mi je tata pričao viceve u podrumu i onoga učitelja matematike koji je uporno tvrdio na časovima da je Rusija naša mater, pa kad su nas granatirali pitali smo ga u školskom podrumu: Gdje je ta naša mater? Šta ne dođe kod nas? I neke kninske djece kada su se ismijavali na račun izbjeglica iz okolnih sela. I kada sam gledala sa brda kako Hrvati bombardiraju Knin.

        Sjećam se i onog kruha što je mama stigla ispeći ispod peke, kada smo bježali u vrijeme „Oluje“. I kad smo ga jeli ja, mama, tata, brat i sestra, sedam dana uz jednu konzervu. I plača dječice u traktoru. I trudnica i starih ljudi koji su umirali u koloni. I velikih kiša, prženja sunca i nestašice vode. I vojske koja je bježala. I jedne Židovkinje pored Banja Luke koja nam je pomagala. I kad smo ušli u Srbiju i kad nas je Milošević bacio na Kosovo. I Srpkinja koje su nam pomagale u Vojvodini. I one paštete sa nacrtanom svinjskom glavom koju je jedna žena iz izbjeglištva pokušavala prodati Albancima na pijaci u Kosovskoj Mitrovici, i kada su se sakupili oko nje i čudili. A žena je tvrdila da nema bolje paštete. Sjećam se mojih srpskih, muslimanskih i albanskih prijatelja. I kada mi je moj muslimanski školski drugar pokazivao da treba skinuti cipele i krst kada se ulazi u džamiju i tvrdio da nije za sve siguran, jer je ateista. I kada sam prikupljala dokumente na albanskom i srpskom i pokušavala da naučim nešto albanski sa dvojezičnih tablica u Kosovskoj Mitrovici. I kada su albanski teroristi izvršili napad na izbjegličke logore. Sjećam se i mog odlazka u Poljsku. I kada su nas neki pokušavali prekrstiti na katolicizam. I to više puta. I kada su nas bacili u barake, jer smo Srbi pravoslavni, prema mnogima najveći zločinci na Balkanu. I onih patoloških susjeda što su nam pogrdno govorili Jugoli. I kada su nam isključivali struju i kada je tata slušao radio Slobodnu Evropu na baterije. Sjećam se i jedne slavistkinje koja je govorila da sam njena srpska ćerka. I kada su mi poljski učitelji branili da polažem maturu, jer nisam ranije išla u njihovu školu. I kada su svi đaci bili pripremani za maturu, a ja i još neko izostavljani. I kada sam sama pročitala više od petsto knjiga na poljskom jeziku uz pomoć rječnika. I kada sam je položila i jedina od svih bila primljena na najprestižniji univerzitet. I kada su mi zavidli. Sjećam se kad je tata donosio punu torbu jabuka od gospođe Vande, koje su nam često služile kao glavna ishrana. I onih šljiva iz parka. I onih drva koje je tata donosio u sumraku u ruksaku iz šume. Sjećam se žestoke antisrpske propagande u Poljskoj i mučeničkog hrvatskog naroda i jadnih bosanskih Muslimana i nesretnih kosovskih Albanaca. I kada smo slavili Dan Republike u mojoj studentskoj sobi i kada je moja prijateljica donijela na žurku poljsko-albanski rječnik. I mojih bosanskih prijatelja. I antinatovskih plakata u Krakovu u vrijeme bombardovanja Srbije koje su neki kačili po banderama. Sjećam se kada je Kusta došao u Krakovu na premijeru filma „Crna mačka bijeli mačor“ i kada se dr Nele smijao, jer sam mu se obratila sa gospodine i zamolila za autograf. I kada smo sjedili u kafiću sa Goranom Paskaljevićem nakon premijere filma “Bure baruta” u Krakovu. Sjećam se i bolnice i kad sam se u nju često vraćala. I onih bolesnika što su u njoj zauvijek ostali. I kada sam bila uvjerena da će me odlazak u Hrvatsku nakon sedam godina izliječiti. I kada sam u Krakovu jedne nedjelje posjećivala pravoslavnu, a druge katoličku crkvu i tako redom. I kada sam upoznala mog anđela. I jedne slavistkinje u Krakovu koja me je napala kada sam rekla da pričam srpsko-hrvatskim ili hrvatsko-srpskim i da taj jezik uopšte ne postoji. I jednog poljskog slaviste koji se smijao tome kako Srbijanci ismijavaju izbjeglice iz Hrvatske i (i)jekavicu. I kada sam dobila prvu stipendiju iz poljskog Ministarstva Kulture. I kada je Poljska nakon nekog vremena priznala nezavisnost Kosova i kada su se neki poljski historičari bunili tome. I kada sam slušala u hrvatskoj crkvi kako se vjernici mole Stepincu.

        Sjećam se najviše pogrdnih stvari u životu koje je najbolje izostaviti i živjeti za one vesele, koje često služe kao komadić neba. Mnogih stvari ne želim uopšte da se sjećam, i ako mi ih neko pokuša spomenuti uz đavolsku pomoć i ja ću njega uz božju, jer mnogi ljudi znaju biti dobrovoljne sluge vražje, bez obzira kojoj naciji pripadaju.

 

 

 

 

tačno.net
Autor 10.1.2014. u 08:49

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija