Olga Lalić-Krowicka Sjećam se… (zadnji dio)

tačno.net
Autor 14.1.2014. u 17:20

Olga Lalić-Krowicka  Sjećam se… (zadnji dio)

Foto: Flickr

Sjećam se…..

Piše:  Olga Lalić-Krowicka

Sjećam se kada sam našoj školskoj bibliotekarki iz Šibenika često donosila ljubičice i brala ih ponekad sa djedom. Bilo mi je neugodno što tako često posuđujem knjige. I jednog Uskrsa kada smo u dječijem društvu tvrdili da su Isusa  ubili Njemci u Aušvicu ili Ustaše u Jasenovcu, i pustili ga svezanog na krstu niz Savu. I kada sam plakala na dan Titove smrti i kada je školski drugar od toga pukao od smjeha i kada ga je naša srpska učiteljica istjerala iz učionice. I kada sam je 1990-te htjela prisjetiti, jer cijelo jutro ništa o tome nije spominjala: „Drugarice, hoćemo li i danas održati minutu šutnje?“. I kada mi je dida rekao da imamo crnogorsko porijeklo. I Raškovića. I Mupovaca. I kada sam mješala pojmove teorija a teritorija. I kada sam mome hrvatskom učitelju iz glazbenog odgoja rekla: „Gospodine, ja bih htjela odgovarati iz teritorije“. I kada se smijao tome i govorio: Ma vidi vraga, i ti bi se djelila”. I kada sam to shvatila zaozbiljno i odgovorila: “Ne bih, gospodine”. I nekih hrvatskih vojnika obučenih u crne uniforme i kada su držali uperene puške prema nama iz teretnog vozila. I kada su Hrvati bježali i rastajali se sa nama. I kada smo, i mi i oni, plakali. I našeg zeke Bubija kada smo ga pripitomili, i kada je trčao za loptom ili ležao u kući u fotelji, i kada su ga kasnije sebi za večeru pojeli neki srpski takozvani vojnici. I kada je JNA granatirala Šibenik. I kada sam se pitala: “Šta će biti sa našim hrvatskim prijateljima?  I da ne sruše most! I hoću li ikada više vidjeti ušće rijeke Krke?” I kada smo slušali u ratu, i kasnije u Poljskoj, Pomorsku večer ponedjeljkom na radio Zagrebu. I dolazila u selo kad bi bilo potpisano primirje i sjedala kasno uveče na stepenice i osjećala miris Jadrana iz daleka. I jednog krajišnika kada me je htio udariti, dok sam pjevala „Stop the war in Croatia“. I kada sam u vrijeme rata ustajala u četiri ujutro i hodala dva kilometra pješice sa tupom „pošadom“ u ruci po mraku na autobusku stanicu, da bih potom mogla doputovati do škole. I onog jednog autobusa uvijek prepunog đaka. I one mladeži u ratu kada je posmatrala ko nosi orginalne tenisice, i ako ih neko ne nosi onda je zasigurno gori od njih. I balkanskog ljigavog materijalizma. I onih krpenih patika kada sam ih nosila usred zime. I momaka što su gazili po minama. I kada sam prolazila često pored spaljenih kuća naših hrvatskih školskih drugara. A oni kasnije pored naših. I onih arkanovaca kako su pijani hodali po ulicama. I kada su na silu ušli u našu kuću i u njoj noćili i svađali se između sebe, i pokrali nam neke stvari. I naše tetke kada je poginula od hrvatske granate. I dječice iz okolnih sela otkuda su izbjegli i kada sam im crtala bebe na papiru. I kada su stajali u redu ispred  “moje“ sobe. I te iste dječice kasnije kada su se bojala i plakala u traktoru u koloni.

   Sjećam se kada nas je, kako kažu, Milošević prodao. I kada su nam bosanski Srbi u Prijedoru pomagali. I Srpskog Crvenog Krsta. I kada sam se nakon izlaska iz kolone prvi put okupala i skidala uši sa glave i tijela. I vojvođanske mladeži što se družila sa nama i podržavala. I kada su se srpski muškarci iz Hrvatske odmah nakon “Oluje” skrivali po Srbiji, jer su ih neki htjeli prisilno poslati nazad u Hrvatsku da se bore. I kada su arkanovci tri dana tukli jednog momka već nekoliko puta ranjenog u ratu. I ostale. Sjećam se kada je dida govorio kako su ga Hrvati ispitivali na otoku o vojsci koja je ratovala. I kada im je  odgovorio: „Sinko, kada bi me pitao čije su vojske prolazile u prošlom ratu, rekao bi ti, ali za ove ne znam i neću da čujem“. I kada je zvao jednu djevojku na otoku mojim imenom, jer je mislio da sam to ja. I kada mi je donio iz Hrvatskog Crvenog Križa čarape u Kosovsku Mitrovicu. I kada smo šetali uz rijeku Ibar i posmatrali kako plivaju mrtve krave i svinje po njoj, dok su se u blizini kupala Romska djeca. I kada sam u ranom djetinjstvu mislila da mora da je to vrlo lijepa rijeka, kada bi baka recitirala pjesme o Marku Kraljeviću i konju Vrancu. I Albanki i Srpkinja što su radile u menzi. I kako su mnogi što su ostali, u „Oluji“ bili ranjeni, tučeni i ginuli na drastičan način.  Sjećam se jedne Albanke koja se bojala ići u srpsku školu i da je zbog toga mogu Albanci ubiti, niti u albansko podzemlje nije ulazila, a htjela je mnogo toga da nauči. I muslimanskog učitelja srpske književnosti. I kada sam mu se divila, što tako lijepo uči srpsku književnost i jezik u to ludo vrijeme, za razliku od onih Srba i Muslimana što su se ubijali međusobno u Bosni. I velikih Balkandžija. I švercanja. I kada mi je naš stariji susjed pričao kako mu je jedan hrvatski  bandit  poslije „Oluje“ naredio da klekne i pišao u usta.

        Sjećam se se kada mi je jedna poljska koleginica često znala reći da mi jako zavidi što sam doživjela rat, jer ona nema nikakvog teškog iskustva u životu. I kada sam joj jednom odgovorila: „Još se ratuje.“ I kada je radnica iz Crvenog Krsta u jednom mjestu u Poljskoj rekla mami: “Vaš muž je Srbin, mi ne surađujemo sa Jugoslavijom”. I neprestanog laveža beskućnih pasa u skloništu blizu “naše” barake. I one Jolante Kvašnjevske, žene bivšeg predsjednika Poljske, vlasnice fondacije “Sporazum bez barijere”, i kada je samo odgovorila na pismo i kada ni od toga nikada ništa nije bilo. I kada sam kasnije dobila krstić od Patrijarha Bartolomeja I iz Carigrada za vrijeme njegove posjete Krakovu. I kada smo sa poljskom koleginicom iščekivale na krakovskim Blonjama Papu Jovana Pavla II, od četiri do deset sati ujutro na travi na kiši.  I kada smo prepravljali napise na kutijama od čokoladnih keksića za žurku na Dan Republike: „Crni Markez“, „Vranci“, „Kraljevićeve poslastice“, „Markovi kolačići“ itd. I kada mi je tata svirao cintare u glavnoj ulici u Krakovu, kada sam izašla iz bolnice. I kada smo nakon toga prvi put bili zajedno u pravoslavnoj crkvi i kada se čudio i govorio da zašto ljubim „pod“. I poljskog djede kada nije htio priznati da imamo židovsko porijeklo. I poljskog antisemitizma. I poljske mržnje prema Rusima. I kada ponekad onako pomislim da opet živim na nekom poligonu, između istoka i zapada i da je sve više raketa u blizini. I ruske bratije, koja zna nabacivati svoju politiku i stavove. I kada me glava zaboli od porijekla i narodnosti. Sjećam se kada sam naivno prišla jednom pravoslavnom popu i rekla mu da posjećujem i katoličku crkvu, i pomislila da će se obradovati i da je dobro što pokušavam biti malo ekumenična. I kada je krenuo vikati na mene i nabrajati razlike u dogmama. I kada sam slušala kako neki Poljaci tvrde da je “sveti” Stepinac bio velika žrtva komunističkog sistema. I potom ih pitala: Znate li gospodo, čije su žrtve bili nevini Srbi? I kada sam i dalje pored svega naivno vjerovala da ekumenizam postoji i napisala dramu za mladež i osobe sa invadilitetom o papi Poljaku na osnovu njegove poezije. I kada smo za to dobili pismo i blagoslov od Benedikta XVI iz Vatikana. I kada sam kasnije shvatila da ekumenizam nije moguć, i da je to samo uzaludno trošenje vremena, i divila se i divim i dalje „iskrenim” pojedinicima što se za to pokušavaju izboriti. I kada sam pomislila  da nikada nije bio ispunjen Hristov san o pravom i iskrenom kršćanstvu, bez međusobne mržnje i podijela, i da zasigurno nikada neće biti. I kada mi Poljaci tvrde da se hrišćanstvo podijelilo zbog “istočne šizme” i kada ih ispravljam da je zbog “zapadne”. I kada nekima govorim da su i Hrvati i Česi bili panslavisti, i potom se čude. I kada sam spoznala da Bog više voli iskrenog ateistu, nego nekog okićenog vjernika punog zlobe ili prećutkivanja.

   Sjećam se kada sam odlazila u Dolinu smrti gdje se vodila duklansko-karpatska bitka. I kada sam mislila o tim vojnicima koji su tamo poginuli: Slovacima, Česima, Poljacima, Ukrajinicima i ostalima, i kada se sjetim didovih priča o našim partizanima i pomislim da se oni nisu borili i ginuli za ovakvu budućnost koju ne znamo izgraditi. I da živimo od rata do rata, ne znajući nikada iskoristiti ono malo slobode na ljudski način. I da nam Zapad nije za sve kriv, nego naša mentalnost. I nekih slavenskih naroda koji ne znaju šta je to dijalog, niti opraštati i već dugo vremena žive duboko prošlošću, gubeći uvijek sa horizonta bolju budućnost. I misle „jadno“ da su centar svijeta.

    I sad, kada stanujem u regiji gdje zajedno žive Poljaci, Slovaci, Ukrajinci i Rusini (i katolici i pravoslavci i grkokatolici), i u mnogim selima i gradovima već dugo vremena se nalaze dvojezične tablice, i na latinici i na ćirilici, i niko ih ne uništava. I kada tek nakon toliko godina ponekad čujem na poljskom radiju: “…sve žrtve zaraćenih strana balkanskog konflikta…”. Pa pomislim: “Ne morate ni sad”.

     I kada sam shvatila da u životu uvijek treba biti iznad svega onoga što je najgore.

 

 

tačno.net
Autor 14.1.2014. u 17:20

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija