Oliver Frljić: Nasilje koje smo vidjeli je legitiman odgovor na strukturalno nasilje u Bosni i Hercegovini

tačno.net
Autor 27.2.2014. u 10:51

Oliver Frljić: Nasilje koje smo vidjeli je legitiman odgovor na strukturalno nasilje u Bosni i Hercegovini

Oliver Frljić, politički najprovokativniji kazališni redatelj u regiji, autor hitova kao što su “Turbofolk”, “Proklet bio izdajica svoje domovine”, “Kukavičluk”, “Otac na službenom putu”, “Pismo iz 1920.”, “Leksikon YU mitologije”, “Mrzim istinu!” i “Zoran Đinđić” te dobitnik čak 20 stručnih nagrada, upravo u ZKM-u priprema Shakespeareova “Hamleta”, a nakon toga juri u Rijeku, gdje će postaviti autorski projekt “Aleksandra Zec”.

Oba projekta očekuju se s velikim zanimanjem. Javnost je naučila da od Frljića uvijek očekuje nešto drsko i provokativno, neki obračun s prošlošću, vlašću, licemjerjem, kojekakvim ideologijama ili lažima, neku šamarčinu kojom opako secira našu društvenu stvarnost i govori o onome o čemu se u kazalištu nitko drugi ne usuđuje govoriti. Recimo, o odgovornosti za zločine u Domovinskom ratu, šovinizmu. A nerijetko biva praćeno pobunom, cenzurom ili čak zabranom, kao što je bio slučaj s poljskom predstavom “Nebožanska komedija”, koja se trebala baviti ulogom Poljaka u holokaustu.

A u slučaju “Hamleta” u ZKM-u riječ je o uzurpaciji vlasti, dok će u “Aleksandri Zec” u liberalnijoj Rijeci tema biti nesankcionirani zločin. Dovoljno intrigantno?

Razgovarala: Nina Ožegović forum.tm

Zašto ste odlučiti raditi “Hamleta”? Naime, publika vas poznaje po zanimanju za noviju povijest i po preispitivanju negativnog nasljeđa.

“Hamleta” nisam odlučio raditi zbog domicilne političke truleži koja već dvadeset godina izjeda društveno tkivo. Zanimala me prije svega Shakespeareova analiza uzurpacije vlasti, ali kao jedan apstraktni model. Neponovljivu transpoziciju “Hamleta” iz danske u hrvatsku trulež napravio je Ivo Brešan i tu se nema što ni dodati ni oduzeti.

Hoćete li u predstavi preispitivati trulost hrvatske Danske, njezin rastući šovinizam i netoleranciju prema drukčijem u Hrvatskoj?

Šovinizam i netolerancija nisu tu od jučer. Riječ je o konstanti, onome na čemu je utemeljena ova država. Pogledajte, što je u jednom tekstu već pokazao Viktor Ivančić, Ustav Republike Hrvatske. Ona se “ustanovljuje kao nacionalna država hrvatskog naroda i država pripadnika autohtonih nacionalnih manjina”, “kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava”. Dakle, Hrvatska je utemeljena na neravnopravnosti većinskog naroda i drugih građana koji onda, velikodušnošću većinskog naroda, ista ta prava dobivaju. Međutim, i tako dobivena prava, kojima se sankcionira inicijalna neravnopravnost, prevedena u hrvatsku realnost, pretvaraju se u ono što i jesu – ‘svojevolju’ većinskog naroda koji će određivati kada će se nominalna ravnopravnost primjenivati, a kada ne. Vukovarska čekić-revolucija, koja je za novo vrijeme prekovala stare forme nacionalne gluposti, najzornije pokazuje kako ravnopravnost funkcionira kada je određuje većinski narod.

Kako ste zamislili Hamleta? Hoće li on postaviti pitanje “pobuniti se ili trpjeti i dalje?” i kakvog uopće smisla ima danas njegova dilema?

Hamleta postavljam u situaciju u kojoj politički sistem pokušava proizvesti njegovo ludilo kako bi dobio legitimaciju da ga ukloni kao jedinog legitimnog pretendenta na vlast. To ludilo proizvodi se  hiperteatralizacijom u kojoj svi igraju staru dramu, ali u novom, bitno promijenjenom kontekstu. Hamlet gleda i ono što mu po tekstu gledati nije dano. A uz to novostečeno znanje, znanje o neizbježnosti vlastite smrti i političkim mehanizmima koji joj utabavaju stazu, Hamletu ostaje stari tekst, neadekvatan da iskaže tu novu spoznaju. I upravo u toj diskrepanciji između onoga što zna i onoga što može reći događa se drama, a konačno i tragedija današnjeg Hamleta.

Odmah nakon premijere “Hamleta” idete raditi autorski projekt “Aleksandra Zec”, koji ste zbog povlačenja plakata za predstavu “Fine, mrtve djevojke” u Gavelli preselili u Rijeku. Na čemu će se temeljiti projekt, jeste li kontaktirali Dušana Zeca, sina ubijenih?

Projekt “Aleksandra Zec” temelji se na različitoj dokumentarnoj građi, kao i medijskoj recepciji cijelog slučaja. Pokušavam dogovoriti sastanak s Gordanom i Dušanom Zec prije početka proba.

Jeste li svjesni da će projekt o ubojstvu obitelji Zec izazvati žestoke reakcije s obzirom na to da slučaj nikad nije završen i da su počinitelji, unatoč dokazima i njihovu priznanju, pušteni na slobodu?

Ovaj projekt radim upravo zato što oni koji su ubili članove obitelji Zec nisu nikad osuđeni za počinjeni zločin. Prve reakcije na samu njegovu najavu pokazale su da u ovoj zemlji ima još puno ljudi kojima ne smeta da ubojice njihovih sugrađana slobodno šeću. Ta žalosna situacija u kojoj javni spomen imena Aleksandre Zec u pravilu rezultira protupitanjem: “A što je s našim žrtvama?”, pokazuje realno stanje ovog društva. Ni smrt ne može izbrisati nacionalne kategorije koje normiraju hrvatsku stvarnost posljednjih dvadesetak godina. Kao što pokazuje Sofoklova “Antigona”, postoje mrtvi koji dobivaju adekvatan ispraćaj i postaju dio službene viktimologije, kao i oni nad kojima se radi konstanti memoricid. Taj memoricid, započet sramotnom oslobađajućom presudom petorke odgovorne za smrt tri člana obitelji Zec, dovršen je isplatom jednokratne novčane pomoći njezinim preživjelim članovima. Tako je hrvatska država, radeći sve što je mogla da ne preuzme nikakvu moralnu odgovornost za taj gnjusni zločin, nakon fizičke likvidacije, obitelj Zec likvidirala i simbolički, preventivno je izbrisala iz i dalje nenapisane historiografije zločina počinjenih pod visokim državnim pokroviteljstvom.

Hoće li “Aleksandra Zec” biti vaš svojevrsni obračun s hrvatskim društvom i ratom jednako kao što su predstave “Turbofolk”, “Proklet bio izdajica…”,  “Pismo iz 1920″ i “Zoran Đinđić” bile obračuni s tim sredinama?

Hrvatsko bi se društvo trebalo obračunati samo sa sobom, s vlastitom iskrivljenom sviješću koja se materijalizirala jednako u nacionalnoj mitologiji, kao i službenoj povijesti. Reprodukcija te i takve ideološke matrice kroz različite institucije – a kazalište nije zadnja od njih, naročito u svojoj hrvatsko-narodnoj inačici – određuje stvarnost u kojoj živimo. Zašto djeca u školama na satu povijesti ne uče o zločinima koje je Hrvatska vojska napravila u prethodnom ratu? Zato jer je simplifikacija novije povijesti, temeljito očišćene od svega što bi moglo dovesti u pitanje službenu autoviktimizaciju, postala pretpostavka i za daljnje historijske revizije. Tomislav Karamarko je tražio da se iz preambule Ustava izbaci antifašizam. Josip Jurčević je ustvrdio da su vlasti u NDH počinile 0,13 posto zločina. “TV-kalendar” Hrvatske televizije je Juru Francetića vidio kao nacionalnog junaka…

Jesmo li kao društvo zreli za kazališnu predstavu o obitelji Zec?  Naime, imamo više od 360 tisuća nezaposlenih, održan je referendum o braku, desničarenje i homofobija su u zamahu, na portalima se mogu pročitati šovinistički komentari…

Zašto predstava o obitelji Zec nije napravljena u prvoj polovici devedesetih? Zašto nije napravljena u drugoj polovici devedesetih? Zašto nije napravljena 2004., kad su njezini preživjeli članovi tužili Republiku Hrvatsku? Što je hrvatsko glumište radilo sve te godine? Postrojavalo se u umjetničkoj bojni Hrvoja Hitreca, glumilo u proslavi Tuđmanova rođendana pod ravnanjem Zlatka Viteza, šetkalo se Zagrebom u maskirnim uniformama, pjevalo hrvatsku obradu “Lili Marlene”, ali nikad u polju svog javnog djelovanja nije pokazalo empatiju za sugrađane koji su zbog ovog ili onog razloga postali žrtvama državnog terorizma. Je li se čuo glas hrvatskoga glumišta kada su tijekom i nakon „Oluje“ počinjena ubojstva srpskih civila? Je li osudilo pokolj u Ahmićima? Radilo predstavu o rušenju Starog mosta u Mostaru? Za predstave koje govore o kolektivnoj odgovornosti društvene zajednice, pasivnosti i nespremnosti da se aktivnije uhvati u koštac s “našim” zločinima, društvo nikad nije zrelo.

Bliži se novi natječaj za intendanta zagrebačkog HNK. Bili ste u kombinaciji za ravnatelja Drame u slučaju izbora Velimira Viskovića, što pokazuje da imate interesa i za tu vrstu “aktivizma”. Namjeravate li se kandidirati?

Ne.

Iako su sve kazališne opcije, desne i lijeve, bile protiv usvajanja izmjena i dopuna Zakona o kazalištima u praksi, one su na kraju usvojene, što kazuje da se uopće nije poštovalo mišljenje struke. Što to govori o kulturnoj politici Hrvatske?

Usvajanje izmjena i dopuna tog zakona, bez adekvatne javne rasprave, pokazuje da se sve to nije radilo u javnom interesu. Tim se izmjenama i dopunama pokušao parcijalno riješiti jedan problem – problem imenovanja intendanta zagrebačkoga HNK, a davanje statusa nacionalnoga kazališta varaždinskom HNK-u postavlja pitanje zašto isti status nisu dobila i neka druga kazališta u Hrvatskoj. Apsurdno je, ako iza toga ne stoje neki pojedinačni interesi, da se proizvodi još jedan HNK u situaciji kada bi i postojeći trebali proći temeljitu transformaciju kao neučinkoviti modeli naslijeđeni iz 19. stoljeća.

Kako komentirate prosvjede u BiH u kojima su zapaljene zgrade kantonalne vlade u Sarajevu, sjedišta federalne vlade i Predsjedništva BiH te Arhiv? Naime, sve se više čuju izjave da je riječ o ideološki instrumentaliziranim prosvjedima…

Da, u takvoj su interpretaciji najglasnije one strane koje su najzdušnije radile na razbijanju Bosne i Hercegovine – hrvatska i srpska. Ne rade li upravo takve interpretacije, koje se svode na ponavljanje da se prosvjedi događaju isključivo u većinski bošnjačkim gradovima, također na ideološkoj instrumentalizaciji prosvjeda? U prosvjedima je postojao početni spontanitet nastao na socijalnom nezadovoljstvu. Najveći problem kritičara prosvjeda u Bosni i Hercegovini je upravo to što se pojavilo nešto što izlazi iz logike nacionalne reprezentacije. Zbog toga oni svim mogućim sredstvima ove socijalne nemire žele vratiti u nacionalnu matricu, prikazati ih kao isključivo bošnjačke. I da, prosvjede se pokušavalo diskvalificirati gotovo unisonim prenemaganjem nad uništenom društvenom i privatnom imovinom, optužbama za vandalizam… Nasilje, koje smo vidjeli u ovom slučaju legitiman je odgovor na strukturalno nasilje u Bosni i Hercegovini – institucionalizirani etnocentrizam i socijalnu nejednakost.

Kako ste doživjeli posjet hrvatskog premijera Mostaru u jeku prosvjeda, umjesto, recimo, Tuzli?

Premijer Milanović je najprije trebao otići ili u Tuzlu ili u Sarajevo. To bi bila gesta kojom bi pokazao da ova Vlada vidi i tretira Bosnu i Hercegovinu kao zemlju svih njezinih građana i da u vanjskoj politici prema toj državi nijedan narod nema ekskluzivan status. Posjet sjedištu HDZ-a BiH i susret s Draganom Čovićem to sigurno ne pokazuje.

Što mislite zašto se građani Hrvatske nisu solidarizirali s građanima BiH i pružili im podršku u prosvjedima?

Radnici su u državama nastalim raspadom bivše Jugoslavije proteklih dvadeset godina permanentno gubili svoja prava i društvenu imovinu koju su stvarali svojim radom. Njihova klasna svijest izbrisana je tobožnjom nacionalnom homogenizacijom koja je samo stvarala i produbljivala socijalne razlike. Rat je, u kombinaciji s divljim kapitalizmom, traumatizirao klasnu svijest na ovim prostorima, označio je kao relikt prošlog vremena i tako izopćio iz javnog diskursa. Ideje solidarnosti i socijalne jednakosti, klasne nasuprot nacionalnoj emancipaciji, ovdje su godinama ismijavane. Zbog toga će se hrvatski radnici još jako dugo najprije osjećati Hrvatima, a tek onda radnicima i, sukladno tome, usprkos svoj bijedi koju dijele s radnicima bivših jugoslavenskih republika, neće im se pridružiti u borbi.

Što bi se dogodilo u slučaju regionalizacija radničkog pokreta?

To bi bio moćan instrument radnika u borbi za njihova izgubljena prava. Ako su u prošlom ratu ratovali za interese drugih, radnici bivše Jugoslavije sada bi napokon mogli i trebali početi ratovati za sebe, a protiv onih koji su njihovo obespravljenje kapitalizirali.

intervju preuzet sa forum.tm

Foto: Predrag  Blagovčanin tačno.net

tačno.net
Autor 27.2.2014. u 10:51

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija