Ono čega se nisu htjeli (ili smjeli) sjetiti

Tomislav Jakić
Autor 22.9.2022. u 10:48

Izdvajamo

  • Od trenutka objave njegove smrti, u večernjim satima 4. svibnja/maja 1980. pa do pokopa u Beogradu, pet dana kasnije, Jugoslavija je bila poprište upravo svega onoga što je nakon Kraljičine smrti u Velikoj Britaniji proglašavano jedinstvenim i nikada viđenim. I ništa od toga nije bilo režirano, one koji će godinama kasnije pričati kako su otvarali šampanjac i slavili smrt tiranina, nije se ni vidjelo, ni čulo. Ono što se vidjelo i o čemu su tada bez zadrške izvještavali mnogi zapadni novinari (pa i Pierre Sallinger, nekadašnji predstavnik za novinstvo američkog predsjednika Johna Kennedya), to je bila iskrena žalost, nepodijeljeno osjećanje što je zahvatilo zemlju koja će se samo deset godina nakon toga raspasti u krvi i plamenu. A ipak, treba ponoviti, to je osjećanje tada bilo potpuno iskreno. Dovoljno je pogledati fotografije iz onih dana i vidjeti izraze lica ljudi. O svemu se tome – tada – izvještavalo. I sve to postoji zabilježeno i arhivirano. I sve je to sada bilo zaboravljeno.

Povezani članci

Ono čega se nisu htjeli (ili smjeli) sjetiti

Foto: screenshot Today show

Ovo je tekst koji jest i koji mora biti osobno obojen, jer počiva (i) na osobnim sjećanjima. Dovoljno sam star da se sjećam mnogih stvari. Nisam još toliko star da bih ih počeo zaboravljati, barem one bitne. I s obzirom da se sjećam i da sam siguran da ima još mnogo ljudi koji se također sjećaju, pitam se što se to s tim mnogim ljudima (među njima i političarima i novinarima) događa, pa da se prave kao da su zaboravili. Pitam se, dakle, nisu li se jednostavno, iz razloga političkog oportuniteta, htjeli sjetiti, ili se pak, iz razloga egzistencijalne ucijenjenosti, nisu smjeli sjetiti.

A čega to? Evo da objasnim. U vrijeme smrti, odavanje počasti i pokopa britanske kraljice nisam bio u Hrvatskoj. Bio sam, dakle, upućen primarno na britanske, njemačke i austrijske medije, u prvome redu one elektronske. Događaj mi je, kao nekome tko je najveći dio radnoga vijeka proveo kao vanjsko-politički novinar, a koji se međunarodnom scenom bavio i kao savjetnik za vanjsku politiku predsjednika Republike Hrvatske, bio i više nego zanimljiv. Kraljica je bila svojevrsni fenomen. Monarh koji je bio najdulje na prijestolju u povijesti Ujedinjenog kraljevstva, osoba koja je susrela vjerojatno neponovljiv broj ličnosti iz politike i javnog života širom svijeta, vladarica koja nije vladala, nego simbolizirala, služeći time – tako je ona shvaćala svoju poziciju – i državi i narodu, osoba koja je – kažu – imala izvanredno pamćenje i sposobnost slušanja sugovornika i kojoj je, mada formalno na čelu države, bilo zabranjeno javno iznositi svoje mišljenje o bilo čemu, dok bi u nastupima u parlamentu bila svedena na ulogu spikerice koja čita tekst što ga je dobila od vlade, odnosno premijera.

Očekivano, smrt jedne od sve manjeg broja okrunjenih glava u svijetu, žene koja je kao pripadnica oružanih snaga aktivno sudjelovala u Drugom svjetskom ratu (mada ne na fronti) i koja je počela svojih dugih sedam desetljeća na prijestolju još u vrijeme mandata legendarnog Winstona Churchilla, privukla je pozornost i političara i medija. I tu počinje moja priča o sjećanju, odnosno o zaboravu. Naslušao sam se tih dana komentara o nikada viđenim kolonama građana koji su satima čekali da bi se poklonili mrtvoj Kraljici, o pokopu bez presedana u britanskoj povijesti (neki su rekli i u novijoj svjetskoj povijesti), o izravnom televizijskom prijenosu praktično u cijelome svijetu, o nezabilježenom broju državnika koji su došli u London da bi se poklonili pred lijesom s kraljičinim tijelom, izloženom u najstarijem krilu britanskog parlamenta i potom prisustvovali vjerskom obredu u Westminsterskoj opatiji (uključujući aktualnog hrvatskog Predsjednika koji je, ako je vjerovati medijima, ‘suptilno’ najavio da odlazi u London ‘iz osjećaja pristojnosti’, mada Britanci, rekao je, nisu pokazali takvu pristojnost kada je umro prvi predsjednik neovisne Hrvatske.

Dakle: nezabilježeno, nikada viđeno, bez presedana, jedinstveno. Zar zaista? Zar se nitko nije htio, ili nije smio sjetiti jednog drugog pokopa, u Evropi, prije ‘samo’ 42 godine?

Tada, u svibnju/maju 1980. umro je prvi i jedini (doživotni) predsjednik Jugoslavije, Josip Broz Tito. Riječ je o čovjeku koji je još za života postao legenda, najprije kao vođa jedinstvenog i najsnažnijeg pokreta otpora u okupiranoj Evropi u Drugom svjetskom ratu, potom kao uvjereni komunist koji se usudio suprotstaviti moćnom sovjetskom lideri Staljinu, vodeći svoju zemlju u ‘socijalizam s ljudskim likom’ i – napokon – kao svjetski priznati i uvažavani državnik, čelna figura Pokreta nesvrstanih što je u doba konfrontacije blokova odigrao nezamjenjivu ulogu u popuštanju napetosti u svijetu. Titovoj smrti prethodila je višemjesečna agonija u Kliničkom bolničkom centru u Ljubljani.

Od trenutka objave njegove smrti, u večernjim satima 4. svibnja/maja 1980. pa do pokopa u Beogradu, pet dana kasnije, Jugoslavija je bila poprište upravo svega onoga što je nakon Kraljičine smrti u Velikoj Britaniji proglašavano jedinstvenim i nikada viđenim. I ništa od toga nije bilo režirano, one koji će godinama kasnije pričati kako su otvarali šampanjac i slavili smrt tiranina, nije se ni vidjelo, ni čulo. Ono što se vidjelo i o čemu su tada bez zadrške izvještavali mnogi zapadni novinari (pa i Pierre Salinger, nekadašnji predstavnik za novinstvo američkog predsjednika Johna Kennedya), to je bila iskrena žalost, nepodijeljeno osjećanje što je zahvatilo zemlju koja će se samo deset godina nakon toga raspasti u krvi i plamenu. A ipak, treba ponoviti, to je osjećanje tada bilo potpuno iskreno. Dovoljno je pogledati fotografije iz onih dana i vidjeti izraze lica ljudi. O svemu se tome – tada – izvještavalo. I sve to postoji zabilježeno i arhivirano. I sve je to sada bilo zaboravljeno.

Počast, poštovanje, osjećaj neizmernog gubitka? O da, itekako!

‘Ako se za tren učinilo da je mnoge pritisnula tuga poput kamena – da se s ljudskih lica ne briše ta tvrdokorna nevjerica: zar je moguće da Tito više nije među nama – istoga se časa javljaju iskre novoga samopouzdanja i odlučnosti, čak i nekog samo našeg prkosa, svojstvenog ovom podneblju’ (Vjesnik, Večernji list).

Rijeke ljudi koji satima u tišini čekaju da bi se poklonili pred lijesom čovjeka za kojega se ne bez razloga govorilo da je ‘tvorac druge Jugoslavije’? O da, itekako!

‘Od jučer Beogradom, gradom na obali Dunava i Save, treća rijeka teče. Rijeka ljudi, Beograđana, rijeka Jugoslavena koji su došli iz svih krajeva zemlje da odaju posljednju počast Josipu Brozu Titu… Teško je reći koliko je stotina tisuća ljudi dosad prošlo ispred Titova odra… Rijeka poštovanja koja teče Beogradom ne presahnjuje. Ni noću, a kamoli danju’ (Večernji list)

Strani državnici, i to iz svih krajeva svijeta, uključujući i one koji nisu bili daleko od toga da se tretiraju kao otvoreni neprijatelji (američki potpredsjednik koji je prošao pored sovjetskog šefa države i partije kao da ga ne vidi). O da, svakako!

Pokopu jugoslavenskog Predsjednika prisustvovala su četiri suverena-kralja, šest prinčeva iz kraljevskih obitelji, 31 predsjednik Republike, 10 potpredsjednika Republike, 11 predsjednika nacionalnih parlamenata, 22 premijera, 12 zamjenika predsjednika vlade, 47 ministara vanjskih poslova i veći broj članova vlada, kao i 68 izaslanstava političkih stranaka i 9 delegacija međunarodnih organizacija. Prisustvovali su državnici Zapada i Istoka, Sjevera i Juga. A u New Yorku Opća skupština Ujedinjenih Naroda održala je komemorativnu sjednicu. Nikada prije i nikada nakon toga.

Stotine posebnih izvjestitelja svjetskih medija, naslovnice novina širom svijeta samo s jednom fotografijom i jednom rečenicom: ‘Umro je Tito’, izravni televizijski prijenos pokopa u nizu zemalja (satelitskih veza, poput ovih današnjih tada nije bilo, a i broj ljudi koji su imali televizore u globalnim razmjerima bio je, naravno, znatno manji od današnjega). Je li i toga bilo? Ma naravno da je bilo!

U Beogradu se toga svibnja/maja 1980. našao 791 predstavnik ‘sedme sile’ iz 58 zemalja sa svih kontinenata (od toga iz SR Njemačke – 99, iz SAD – 83, iz Francuske – 55, a Japana – 54). Posebne ekipe poslalo je šezdesetak televizijskih organizacija iz 44 zemlje. Ceremoniju pokopa izravno su prenosile televizije Perua, Cipra, Meksika, Francuske (na dva glavna kanala), Sjedinjenih Američkih Država (NBC, ABC, CBS), Alžira, Rumunjske, Savezne Republike Njemačke, Španjolske, Libije, Belgije (na oba kanala, flamanskom i francuskom). Posebne izvještaje, često u trajanju od jednoga sata, da i ne spominjem.

I sve je to – moram ponoviti – dokumentirano, sve je to zabilježeno, snimci postoje, izvještaji postoje. Bilo je to prije ‘samo’ 42 godine. Dovoljno da bude potpuno zaboravljeno? Da se u tome velikom svijetu koji je tada poslao, naglasit ću još jednom – 791 posebnog izvjestitelja, ama baš nitko ne sjeti?

Na temu tog i takvog zaborava razgovarao sam s više razumnih ljudi, onih za koje znam da se sjećaju i koji se ne srame reći da pamte – jer pamte ono što je bilo. Na pitanje jesu li i njega mučila ista pitanja kao i mene u danima oproštaja od britanske kraljice i treba li na tu temu nešto napisati, od dobrog prijatelja, kolege – novinara i bivšeg diplomate iz Sarajeva dobio sam odgovor koji mi se čini najprikladnijim da završi ova razmišljanja: ‘Apsolutno mi je sve to padalo na pamet, od same smrti kraljice pa evo sve do danas. Nije u pitanju njihovo neznanje, naravno, već najstrašniji ‘narcisoidno-imperijalni’ bezobrazluk, a onda i konačna legalizacija narativa, prakse i strategije prema kojima fakti više ništa ne znače kada se pomnože sa ciljem ekskluzivnih kreatora planetarne stvarnosti; pranjem uma onih koji misle drugačije i pri tome vjeruju svojim očima i svojoj pameti. Dakle, u tom planetarnom bezobrazluku evo sam i sam navučen na odustajanje od uljudnosti i tolerancije. Treba im, naravno, brutalno poturiti pod nos te činjenice, jer nismo ih mi stvarali. Titova sahrana, onakva kakva je bila, planetarna je činjenica i saldo jednog života i djela. Prizivanje tih činjenica ovim povodom nije nikakav pasjaluk, već stvar očuvanja i vlastitog i kolektivnog uma kao elementa koji nas odvaja od ostatka prirode. Eto tako, na prvu loptu, razmišljam o tome. Dakle, mirne savjesti i čista obraza, ne protiv nekoga – već u korist istine, a protiv manipulacije. Tekst bi trebalo napisati, a temu su nametnuli oni, a ne Ti.’

Poslušao sam mojeg prijatelja i napisao tekst. Pa se možda netko ipak sjeti, a netko od mladih i nešto sazna, nešto čega se ‘gospodari medijske scene’ koji sve agresivnije nastoje postati gospodarima ljudskih umova, nisu htjeli, ili nisu smjeli sjetiti.

Tomislav Jakić
Autor 22.9.2022. u 10:48