Operacija Olujić pred Sudom pravde

tačno.net
Autor/ica 18.3.2014. u 08:58

Operacija Olujić pred Sudom pravde

Što li je bivšeg državnog odvjetnika nagnalo da u novinama iznese čitav niz primjedbi na rad hrvatskog pravnog tima pred Međunarodnim sudom pravde i za koga bi bilo bolje da je Željko Olujić danas u Haagu…

Piše: Predrag Lucić

Haag će ga znati zašto se usred ovog hrvatsko-srpskog tužakanja za uzajamne genocide pred Međunarodnim sudom pravde Željko Olujić osjetio pozvanim da i on kaže koju neizostavnu. Da nam, recimo, otkrije kako je Hrvatska tužeći Srbiju sudskom tijelu Ujedinjenih naroda implicitno tužila i same Ujedinjene narode, budući da Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju genocida obavezuje sve potpisnice da genocid spriječe, pa bi – po Olujiću – »presuda protiv Srbije u isto vrijeme osudila i UN«, odnosno da bi »prihvaćanje tužbe značilo priznanje UN-a da je supočinitelj toga genocida jer ga nije spriječio«, te da stoga »već u ovoj fazi dokaznog postupka možemo tvrditi da tužba Republike Hrvatske neće uspjeti«.

Haag će ga znati zašto se baš Željko Olujić potrudio da nam kao silan problem predstavi i to što je Hrvatska »propustila odustati od tužbe protiv Kosova« kojemu je u međuvremenu priznala nezavisnost, premda nikome do sada – čak ni u srpskom pravnom timu – nije palo na um da Pravnoj Našoj prigovori da je tužeći Srbiju tužila i Kosovo. Ili da nas, nadalje, upravo on – državni odvjetnik Republike Hrvatske u vrijeme predmetnoga genocida koji za svojega mandata nije podigao nikakvu tužbu protiv Srbije za to kazneno djelo – upozori kako je pravni tim koji zastupa hrvatsku tužbu toliko nekompetentan da pokazuje »potpuno nerazumijevanje toga što kazneno djelo genocida uopće jest«.

Srećom po teoriju i praksu genocida te njegova sprječavanja, Željko Olujić je u Večernjem listu – kad mu to već nije bilo omogućeno pred Međunarodnim sudom pravde – pokazao svoje razumijevanje toga što kazneno djelo genocida uopće nije. Pa tako sad znamo da »ako protupravno ubijete 100 zarobljenih vojnika, to je strašan ratni zločin, ali nije genocid«. A znamo i to da je hrvatski tim dodatno uprskao stvar »pogrešno inzistirajući na mučenjima i ubijanjima Hrvata u logorima Srbije«, jer – po Olujiću – ni to »nije genocid, nego težak ratni zločin«.

Ako se genocid ne dokazuje mučenjima i ubijanjima, čime ga se pobogu može dokazati? Željko Olujić misli da se odgovor krije u povijesti i ideologiji, pa stoga veli kako se »nakon podnošenja tužbe trebalo više usredotočiti na povijesna i ideologijska pitanja velikosrpstva i jugoslavenstva kao vječnih generatora genocida nad Hrvatima«. No, budući da pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu – barem u hrvatskom timu – nema odvjetnika s mentalnim sklopom nalik Olujićevu, neće biti ni pozivanja sudskog vještaka za povijest i ideologiju, za Van de Graaffove generatore i Kaplanove turbine, koji bi utvrdio utemeljenost implicirane inkriminacije da su genocid nad Hrvatima ideološki generirali i biskup đakovačko-bosanski i srijemski Josip Juraj Strossmayer i pravaši Ante Trumbić i Frano Supilo, a o jugoslavenskom generalu Franji Tuđmanu da i ne govorimo…

Srećom po Željka Olujića i po državu-tužiteljicu koja ga je nekoć plaćala za posao državnog odvjetnika, u hrvatskom pravnom timu u Haagu do sada nije primijećen nikakav Željko Olujić. Štoviše, nitko se pred Međunarodnim sudom pravde u ova dva tjedna nije ni sjetio da takva persona uopće postoji, pa tako ni ona družina koja tamo zastupa optuženu Srbiju. A baš njoj bi Željko Olujić došao kao naručen, da je podsjeti na dvojicu hrvatskih uglednika koji su pred hrvatskim pravosuđem još prije deset godina zagovarali tezu da se »srpska pobuna u RH mora gledati kao građanski rat u RH, a kao takva nikako se ne može tretirati niti kao rat, niti kao oružani sukob, niti kao okupacija«, te naglašavali i podvlačili tvrdnju da je »u Gospiću 1991. trajao građanski rat«.

Nitko u Haagu ne zna – ili se pravi da ne zna – da su potpisnici tog pravnog svođenja svetog Domovinskog rata na profani građanski bili Bosiljko Mišetić, bivši ministar pravosuđa, i nekadašnji državni odvjetnik Republike Hrvatske po imenu Željko Olujić. Nitko u Haagu ne zna – ili se pravi da ne zna – da su Mišetić i Olujić pravno pobijali sveprisutnu priču o srpskoj okupaciji trećine hrvatskog teritorija, i to skoro pet godina nakon što je Hrvatska Međunarodnom sudu pravde tužila tadašnju Saveznu Republiku Jugoslaviju za kazneno djelo genocida, te da su to napisali i potpisali kao privatni odvjetnici u žalbi na presudu Županijskog suda u Rijeci kojom je njihov branjenik Tihomir Orešković osuđen na 15 godina zatvora zbog ratnog zločina.

Nitko u Haagu ne zna – ili se pravi da ne zna – da je Željko Olujić tada, u lipnju 2004. godine, gorljivo objašnjavao kako »u Hrvatskoj 1991. nije bilo okupacije jer Republika Hrvatska nije bila priznata« i da je hladno izjavljivao: »Moje je da obranim klijenta, a konzekvence su drugi par rukava.« Nitko stoga i ne zna – ili se pravi da ne želi znati – je li se »ugledni zagrebački odvjetnik«, kako nam ga predstavlja Večernji list, javio baš sada i upravo zato da bi Međunarodni sud pravde u Haagu uradio ono što nije htio napraviti Županijski sud u Rijeci, je li se oglasio zato da bi se pred nekim sudom na ovom svijetu najzad vidio i taj drugi par rukava i da bi se Hrvatska napokon suočila sa svim konzekvencama Olujićeve borbe za pravosudnu verifikaciju onoga što je honorarno nazvao »građanskim ratom«.

novilist.hr

tačno.net
Autor/ica 18.3.2014. u 08:58