Organizirani nedostatak ljubavi

Izdvajamo

• Devedesetih smo naglo svjedočili svoj poplavi deklariranja, provedeni su referendumi na kojim su se dojučerašnji ateisti deklarirali kao vjernici. Taj oblik „vjerništva" bio je dakako zasnovan na strahu, strahu od progona, strahu od obilježavanja, strahu od stigmatiziranja i na koncu strahu za egzistenciju koja je jasno tražila pravovjerno, papirnato ovjerene dokaze da ste ispravni, vjerni i da imate sve sakramente. Ubrzano su provedeni tečaji, krizmane i pričesne sakramentalno – obredske seanse u kojima su se ljudi u poznim godinama škropili vodom da bi zaslužili cetifikat, papir u kojem je biljegom Crkve stajalo da su pravovjerni i ispravni. Takav oblik vjere zasnivao se prema strahu, a ne ljubavi prema Bogu.

Povezani članci

• Štap i čekić
• BROJAČ NOVCA METAFORA JE MOĆI I NEDODIRLJIVOSTI
• Priča iz nekih davnih vremena
• Noam Chomsky, Naomi Klein i desetine najvećih svjetskih intelektualaca podržalo demonstrante u BiH
• Bilježnica Robija K.: Orban bajram
• Mitovi i legende Barbadosa i Grenade

Na ovim prostorima sve se svede na nakaradu, ustvrdio je Miroslav Krleža, i nije pojedinac u sustavu odbacujući svoju dosadašnju vjeru pristupao nikakvom sekularnom niti demokratskom društvu, već je jednu vjeru mijenjao drugom. Taj podanički mentalitet za koji mnogi drže da je u genima na ovim prostorima još od doba Turaka, prihvatit će istom mjerom i istim „aršinom“ i religijske, kao i parareligijske nomenklature, a tih paradoksa posebno nisu bili imuni oni koji su obnašali funkcije u svećenstvu.

U osnovi svakog nacionalizma, svakog fašizma, leži duboko ukorijenjena mržnja. Mržnja je stvar pojedinca i  akutno je osobna, mržnja kada prelazi na kolektiv postaje doktrina, doktrina koja nadilazi osobne frustracije, osobna nezadovoljstva i osobne namjere. Mržnja kada postane doktrina lišava osobe osobnih nedostataka, u slučaju doktrine stvari postaju kolektivne, kao uostalom i kolektivna krivica koja je posljedica mržnje.

Naše sadašnje ekonomsko, društveno i kulturno uređenje temelji se u velikoj mjeri na organiziranom nedostatku ljubavi. „Bog ne prisiljava nikog, jer ljubav ne može prisiljavati, i stoga je Božja služba stvar savršene slobode“, rekao je Hans Denk opominjući današnji kler da odstupa od temeljne doktrine Crkve, a nastupa doktrinom mržnje koja se provodi u ime milosrđa. Milosrđa koje po svojoj vokaciji ne može biti prisila. Milosrđe je autoritet sam po sebi, milosrđe je put kojim se brani, štiti, hrani, pomaže.

Dođi kraljevstvo tvoje je temelj katoličkog vjerovanja, zaglavni kamen koji su mnogi zaboravili, a svakodnevno ga spominju sa oltara. Kraljevstvo koje spominje Isus Krist izgovarajući molitvu svom Ocu, kraljevstvo je u čovjeku. Samo oni koji su nadišli osobne interese, samo oni koji su se odrekli pristranosti, odrekli ovozemaljskih doktrina, granica, nacija, mogu biti istinski reformatori, istinski u službi riječi, one koja zaziva kraljevstvo nebesko među narodima. Radikalni odmak od tih osnovnih, fundamentalnih načela Kristove Crkve možete jasno vidjeti ovih dana u Hrvatskoj.

Perenijalna filozofija, samoponištavanje, postiže se kod ljudi koji su izabrali taj put, put služenja, mortifikacijom, odnosno pokorom. Kada se živi u religiji, a nije na ispravnom putu molitve i drugih potpuno osobnih pitanja između Boga i čovjeka, tada čovjekova priroda postaje mnogo gora nego što bi ikada bila da je čovjek koji je izabrao taj put izabrao neki drugi, svjetovni. Ponos i samoljublje, strah od progona, briga za egzistenciju postaju tako prepreke ka istini, u konačnici i prepreke ka Bogu. Svoj poziv, plemeniti poziv služenja velika većina klera u Hrvatskoj je pretpostavila ovoj drugoj, strašnoj i svjetovnoj implementiranosti u društvo za koji jednostavno nije sposobna, svojim skučenim svjetonazorom. I tu dolazi do rasula, rasula čvrstih granica između služenja i između nametanja, između pokore i između ukora, između života u religiji i života u čvrstom, betonski armiranom svijetu.

Jednom je mladi svećenik Cuang Ce upitao svog učitelja Konfucija u čemu se sastoji post srca o kojem mu je propovijedao učitelj. Konfucije mu je odgovorio da se post srca sastoji u jedinstvu. Gaji jedinstvo među svojom braćom, a mržnju ostavi van srca. Jedinstvo u vjeri koja vas spaja, ono u što se ne razumiješ ostavi sa strane, živi svoj život protkan vjerom, ne osuđuj i u svoje srce ne puštaj mržnju, pogotovo onu koju ne razumiješ od kuda je i kako je došla.

Savez komunista krajem osamdesetih godina paradoksalno je zatirući vjeru i religiju od svoje organizacije napravio para – religijski pokret koji je imao sve subjekte potrebne da to i postane. Imao je jakog vođu, mesiju, ideologiju koja je u svojoj naravi bila poštena, ljudska i pravedna i imao je mase do kojih su te poruke dolazile, bile one odaslane sa oltara ili sa partijskih bina. Na ovim prostorima sve se svede na nakaradu, ustvrdio je Miroslav Krleža, i nije pojedinac u sustavu odbacujući svoju dosadašnju vjeru pristupao nikakvom sekularnom niti demokratskom društvu, već je jednu vjeru mijenjao drugom. Taj podanički mentalitet za koji mnogi drže da je u genima na ovim prostorima još od doba Turaka, prihvatit će istom mjerom i istim „aršinom“ i religijske, kao i parareligijske nomenklature, a tih paradoksa posebno nisu bili imuni oni koji su obnašali funkcije u svećenstvu.

Sam sistem se transformirao, iz struktura u čijim je rukama bila moć u kombinaciji vlasti i ideologije. Na taj način sam je sistem sačuvao konzervativnu strukturu „slijepo vjerničkog!“ mentaliteta. Sve komponente ispraznosti ostale su i do dana današnjega, kolektivizam, podaništvo, vjerovanje iz straha, prazni ritualizam, obveza javnog deklariranja vjere kao i obveza da mašete njom pri svakoj prozivki države. Pedeset godina prozivao vas je komunizam, da bi vas idućih pedeset prozivao klerikalizam, da se izjasnite, da se svrstate, da se ukrdite, da se katolizirate.

Devedesetih smo naglo svjedočili svoj poplavi deklariranja, provedeni su referendumi na kojim su se dojučerašnji ateisti deklarirali kao vjernici.

Taj oblik „vjerništva” bio je dakako zasnovan na strahu, strahu od progona, strahu od obilježavanja, strahu od stigmatiziranja i na koncu strahu za egzistenciju koja je jasno tražila pravovjerno, papirnato ovjerene dokaze da ste ispravni, vjerni i da imate sve sakramente. Ubrzano su provedeni tečaji, krizmane i pričesne sakramentalno – obredske seanse u kojima su se ljudi u poznim godinama škropili vodom da bi zaslužili cetifikat, papir u kojem je biljegom Crkve stajalo da su pravovjerni i ispravni.

Takav oblik vjere zasnivao se prema strahu, a ne ljubavi prema Bogu.

Kada su ti i takvi preuzeli funkcioniranje države, klera, vjerskih zajednica, dakle ljudi kojima je sama vjera bila stran pojam i kojima je duboka ljubav koju ona propagira bila samo riječ na papiru, ne ono što su imali u kostima odrastajući sa njom dogodio se posvemašnji otklon od samog poimanja vjere, njenih načela koja su ljubav.

Novopečeni vjernici, mahom na najvećim funkcijama na koje su navikli u svakom sistemu i koji su im predodređeni, zamijenili su načela vjere svojim poimanjem vjere, dakle državom, jakom nacijom, domoljubljem i zadiranjem u svjetovno, u sekularnu državu koja nikada to nije postala u stvarnosti.

Naše sadašnje ekonomsko, društveno i kulturno uređenje temelji se u velikoj mjeri na organiziranom nedostatku ljubavi. „Bog ne prisiljava nikog, jer ljubav ne može prisiljavati, i stoga je Božja služba stvar savršene slobode“, rekao je Hans Denk opominjući današnji kler da odstupa od temeljne doktrine Crkve, a nastupa doktrinom mržnje koja se provodi u ime milosrđa. Milosrđa koje po svojoj vokaciji ne može biti prisila. Milosrđe je autoritet sam po sebi, milosrđe je put kojim se brani, štiti, hrani, pomaže.

U konačnici smo dobili slijepu fanatičnu interpretaciju vjere, a izgubili temeljna načela one istinske.

Naše vrijeme i naša država, temelji se i počiva na organiziranom nedostatku ljubavi.

Nedostatku ljubavi koji je u konačnici izjednačio stvari. Svećenici su postali isti  kao oni od kojih su se najviše grozili.

Indoktrinirani komunisti.