Osporavanje činjenica – preziranje žrtava

Autor 5.9.2012. u 21:51

Osporavanje činjenica – preziranje žrtava

‘SABIRNO POLJE JASENOVAC’. 

Gotovo pet desetljeća stvarana je slika o najmanje 700 tisuća pobijenih u jasenovačkom logoru. U javnosti je ta brojka bila nedodirljiva. Njezino umanjivanje ili dovođenje u sumnju moglo je imati ozbiljne posljedice. Svojedobno je ozloglašena i iz prodaje povučena Enciklopedija hrvatske povijesti i kulture(Školska knjiga, Zagreb 1980) jer je u članku o koncentracijskim logorima navedeno da je u Jasenovcu ubijeno nekoliko desetaka tisuća ljudi što je izazvalo reakciju tadašnje vlasti. No, u isto vrijeme, brojka ubijenih se mogla uvećavati bez ikakvih posljedica, što su i činili uglavnom “istraživači” velikosrpske orijentacije. Uvećavanja su išla do te mjere da je rasprava s tvorcima takvih laži gubila svaki smisao. R. Bulatović navodi “preciznu” brojku od 1.110.929 samo Srba ubijenih u Jasenovcu. Takva samovolja i bezočno poigravanje s brojem žrtava jest u funkciji ozloglašavanja cijelog jednog naroda. S druge strane sustavno su prešućivane žrtve masovnih partizanskih zločina Bleiburga i Križnoga puta! 

Pod sam konac i nakon propasti komunističke vlasti, otvoren je put za nepristran historiografski pristup toj problematici. Dva respektabilna istraživača Bogoljub Kočović, Srbin iz Londona, i Vladimir Žerjavić, Hrvat iz Zagreba, neovisno jedan o drugom, došli su do gotovo istovjetnih rezultata u istraživanju demografskih gubitaka u II. svjetskom ratu na prostoru Jugoslavije, pa tako i o broju žrtava u Jasenovcu: 70.000 (Kočović), 83.000 (Žerjavić). Javna ustanova Spomen područje Jasenovac nedavno je po prvi put objavila poimenični popis stradalih (82.129 imena) razvrstanih prema nacionalnoj pripadnosti (Srbi: 46.771, Romi: 16.131, Židovi: 13.019, Hrvati: 4.210, Muslimani: 1.117, Slovenci: 264), te prema dobi i spolu. Tome broju je najbliža Žerjavićeva procjena. 

Takvi podaci falsifikatorima ne znače mnogo. Oni nastavljaju proizvoditi laži i odašiljati ih u svijet. UIstraživačkom institutu Jasenovac (Jasenovac Research Institut) u New Yorku, osnovanom 1998, iza kojeg stoje tamošnja srpska i židovska zajednica, popisu jasenovačkih žrtava (647.250 imena) beskrupulozno su pridodana i imena umrlih u zbjegovima u El Shattu i južnoj Italiji, stradalih u savezničkim bombardiranjima, četničkih žrtava, a prepisana su i imena u ratu poginulih sa svih spomenika u Dalmaciji… Žrtve su prezrene – brojke su važne! 

Iako su laži prozirne, one uspješno generiraju mržnju. U zadnjem ratu zlodjela srpske soldateske opravdavana su tobožnjim strahom od ustaških zločina. U takvom ozračju bilo bi najgore i najpogubnije sklizati u drugu krajnost – relativizaciju jasenovačkoga logora i tako s druge strane falsificirati povijest. Nedavno je u jednom intervjuu o toj temi svoje viđenje iznio pročelnik Arhiva Zagrebačke nadbiskupije dr. Stjepan Razum (Hrvatski list, 9. kolovoza 2012), ustvrdivši otvoreno da “nema dokaza za masovne ustaške zločine u Jasenovcu”. Prema njemu “logor ili sabirno polje Jasenovac” i nije neka novost u ratovanju, obrazloživši to činjenicama o “sabirnim poljima” na Kubi (1896), na filipinskom otoku Mindanao (1900), u Južnoj Africi (1900), kao i u mnogim zemljama u vrijeme I. i II. svjetskog rata – što će reći da “Jasenovac nije bio nikakva iznimka”! Na žalost, to za jasenovačke žrtve ništa ne znači! Takva “kontekstualizacija” zapravo vodi relativiziranju svega onog što se događalo u Jasenovcu. Autor osporava i broj stradalih s popisa JUSP Jasenovac, gdje se ipak danas stručno radi na prikupljanju i provjeravanju podataka. Taj broj popisanih stradalnika, po njemu, nije ništa drugo “nego čisto pogađanje”. Iako mu ta gore navedena brojka “izgleda sasvim razumna” u usporedbi s onom koju podmeću “velikosrbski ideolozi”, “ni ona nema nikakvog uporišta u stvarnosti.” 

U “sabirnom polju Jasenovac”, prema autoru, “vodila se uredna uprava”, s popisom osoba “imenom i prezimenom”, “dnevnik o svim događajima u polju”, a ta je dokumentacija u Beogradu. Autor priznaje, iako, čini se, nerado, da je u logoru bilo ponečeg “što je ponižavalo čovjeka, što je nijekalo njegovu osobnost, što je ugrožavalo njegovu tjelesnu i duhovnu cjelovitost, dakle, događala su se i ubojstva”. Na koncu zaključuje da “Jasenovac nije bio polje sustavnog uništenja, već radni i privremeni (tranzitni) logor.” 

Kad je već došao do takvog zaključka, ni na čemu utemeljenog, dobro je podsjetiti autora na izuzetno svjedočanstvo književnika Ilije Jakovljevića, Hrvata i katolika, koji je neko vrijeme bio u logoru, kako bi naslutio atmosferu života logoraša u “sabirnom polju Jasenovac”! Također nije na odmet iznova mu ukazati na popis JUSP Jasenovac na kojem se nalaze imena 19.911 djece do 14 godina, 22.767 ženskih i 38.236 muških osoba! Samo činjenica ovolikog broja stradale djece, dovoljna je da se zašuti!  

U retrovizoru

NJEGOVANJE NETOLERANCIJE. 

U ratu na prostoru bivše države, uzrokovanom velikosrpskom agresijom, na površinu su isplivali ljudi sposobni počiniti nezamislive zločine protiv čovječnosti. Djelovati drukčije, protiv struje, u nevremenu rata, pomagati slabijima, usprkos raširenoj ideološkoj zaslijepljenosti, značilo je imati i hrabrost i nepokolebiv osjećaj za život svakog čovjeka kao najvišu vrijednost. Bilo je takvih primjera zauzetosti za ugrožene u II. svjetskom ratu: švedski diplomat Raoul Wallenberg u Budimpešti spasio je desetke tisuća Židova dajući im švedske putovnice (završio u zatvoru u Moskvi gdje je najvjerojatnije ubijen 1947), ili pak njemački industrijalci Oscar Schindler i Albert Göring u Češkoj… 

U bošnjačko-hrvatskom sukobu u BiH (1993) životi onih drugih, manjinskih, našli su se na udaru progona, tako da je njihov put spasa vodio jedino u izgnanstvo. Pred bošnjačko-muslimanskom vojskom u izgnanstvo su otišli Hrvati sutješko-vareškog, bugojanskog i dijelom iz travničkog kraja (župe Guča Gora, Ovčarevo, Brajkovići…), dok je Bošnjake isto zadesilo u Prozoru, Ljubuškom, Stocu, dijelu Mostara. A i jedne i druge je prethodno zadesio progon od strane srpske vojske. U tom kaosu nasilja, gdje nitko nije bio siguran, bilo je i onih koji su sukladno svojim mogućnostima, nastojali koliko-toliko pomoći slabijima. 

U srpnju ove godine u Ljubuškom je prikazan dokumentarni film Svetlane Broz “Neđo od Ljubuškog” u kojem je Nedjeljko Galić, Ljubušak i Hrvat, predstavljen u svjetlu nesebičnog pomagača ugroženih bošnjačkih građana Ljubuškog, što je zaista vrijedno pozornosti. Međutim film je naišao na suprotstavljanje od strane nekih tamošnjih hrvatskih udruga koje su organizirale prosvjed pred dvoranom s ciljem da zapriječe njegovo prikazivanje. Mudrost nalaže da se svemu, možebitno spornom, pristupa hladne glave kako se to pristoji kultiviranim i civiliziranim ljudima! Ako nije bilo progona u Ljubuškom, ako se u filmu nešto izmišlja, podmeće i stvara iskrivljena slika, najprije se to pogleda a onda zauzima stav! Ili se to netko boji istini pogledati u oči? Toj su nelagodnoj atmosferi svoj nesumnjiv doprinos dali i autori opskurnih tekstova na portalima koji su unaprijed diskvalificirali Galića, njegovu obitelj i sam film, jer da se u njemu navodno blate tamošnji Hrvati, što je rezultiralo i fizičkim obračunom sa suprugom Nedjeljka Galića! S tako izokrenutim načinom razmišljanja i postupanja ne postiže se prijeko potrebna poratna katarza, a protagonisti takvoga stila, tobože boreći se za istinu, ne pridonose ni istini ni općem dobru – nego rade prije svega u korist vlastite štete a i šire! 

U retrovizoru

KAKO NAROD ISTRAJNE VJERE CRKVE GRADI. 

U ratu 1991-95. god. ne samo da su sa svojih ognjišta protjerivani pripadnici druge nacije i vjere, pljačkana i paljena njihova imovina kako se ne bi vratili, nego su sustavno razarani i sakralni objekti kao najupadniji simboli njihove prisutnosti. Rušenjem crkava i džamija gospodari rata su htjeli zatrti sve znakove prisutnosti drugih. U tome je neusporedivo prednjačila srpska strana u okviru plana zaposjedanja cijele BiH, ali su to “umijeće” uskoro, u vrijeme međusobnog sukoba (1993), uspješno usvojile hrvatska i bošnjačko-muslimanska strana. Sve tri strane, itekako uvažavajući razlike (srpska je u tome bila najdosljednija i najtemeljitija), iza sebe su ostavile tragove svoga rušilačkog pohoda. 

Po završetku rata uslijedila je očekivana obnova. Ali kako je vrijeme odmicalo, postajalo je vidljivo da nisu u pitanju samo vjerske potrebe, nego nešto drugo što s vjerom nema veze – obilježavanje nacionalnog teritorija. Na proslavi Ilindana, krsne slave općine Mrkonjić Grad (2. 8. 2012), predsjednik vlade srpskog entiteta M. Dodik, tom je prilikom poručio da je ponosan što je “grad obnovljen, što se u njemu slobodno živi i što se grade crkve, jer to može samo narod koji ima vjeru i koji je u njoj istrajan”. Dodikovih izjava – lažnih, nesuvislih i bahatih – kakav već on sam jest, itekako smo se naslušali, pa nije nikakva novost da progovori o narodu koji iz vjere gradi, naočigled činjenici da je ratna soldateska “naroda istrajne vjere” razorila sve tuđe sakralne objekte koji su joj bili na dohvatu. A, eto, sada taj isti narod, koji jedva preživljava svoju svakodnevicu, gradi crk­ve i tamo gdje ih nije bilo, daleko od vjernika, na tuđem imanju, u tuđem dvorištu, jer, kako je svojedobno, na posveti nove crk­ve između Doboja i Dervente, rekao derventski protojerej: gradimo da se vidi što je srpsko – a dobro mu je znano da su preko puta te crk­ve etnički očišćena hrvatska sela! Evidentno je da te nove sakralne građevine imaju ponajprije simboličku političku funkciju označavanja nacionalnog prostora a njihovu gradnju programira i ostvaruje politika, a ne narod “istrajne vjere”!

svjetlo riječi 

 

Autor 5.9.2012. u 21:51

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija