Ostajte ovdje!

Petar Fehir
Autor/ica 7.2.2017. u 11:00

Ostajte ovdje!

Foto: EUskola

Stihovi zvuče smiješno svima čiji se mentalni sklop razlikuje od saborskih zastupnika koji se diče krvavim gaćama. Od Predsjenika Sabora koji umjesto novih tvornica otvara stare arhive, da bi u nacionalni tor nabacao još kostiju, kojima se hrane nesretnici, gladni povijesnih bespuća.

Stihovi Alekse Šantića, kao u naslovu, ne pripadaju ovom vremenu. Možda su imali smisla pred stotrideset godina, kada je uputio vapaj sunarodnjacima koji su pred austrougarskom čizmom bježali u Tursku.

Danas zvuče prozaično.

Kao i ”pokušaji” vlasti u Hrvatskoj da ”literarnim” sredstvima umanji štetu.

Tko god da je smislio ”taktiku”odvraćanja mladih iz Hrvatske od ideje da zalupe domovini vrata i odu van tražiti sreću, nemaštovit je i neuvjerljiv.

Svjedoci smo, ovih dana, brojnih ”plaćenih oglasa” u kojima razni dežurni blogeri, režimski novinari – uvlakači, u političkim biltenima poput Večernjeg i Jutarnjeg, pokušavaju odvratiti, pretežno mlade, da napuste zemlju. Tobože dopisnici, iz Belfasta, Toronta i Diseldorfa ”gade” i plaše emigrante novog vala.

Bombastičnim naslovima: ”Nema tamo života”, ”Nigdje nije kao doma”, ”Moraš toliko raditi da nemaš vremena za život”, ”Svaka se kuna krvavo zaradi”, ”Svi te mrko gledaju”…

Stihovi zvuče smiješno svima čiji se mentalni sklop razlikuje od saborskih zastupnika koji se diče krvavim gaćama. Od Predsjenika Sabora koji umjesto novih tvornica otvara stare arhive, da bi u nacionalni tor nabacao još kostiju, kojima se hrane nesretnici, gladni povijesnih bespuća.

Predsjednika vlade i ministara koji naoružavaju mladež i spremaju je za novi i ljepši rat. Predsjednice u čijoj se kuhinji miješa domoljubni gulaš, koja ”na poklon” od  bivših šefova, umjesto cvijeća, prima duge cijevi i borbene helikoptere. I kojoj je omiljena modna boja maskirna.

U zemlji u kojoj za naše novce grade sebi spomenike, crkve, fontane i skupe toalete. Jedino bez čega još nismo mogli. Gdje jedni druge, na svojim ”sudovima” oslobađaju progona za pljačku. Gdje žele gospodariti našim novčanikom, našim tijelom, i našom maternicom. Gdje nam kanaliziraju vjeru i ljubav.

Oni, kojiima je kalibar za sreću 7, 62.

Čija se kompetencija i vjerodostojnost mjeri brojem i frekvencijom slanja Srba u pm, pjevanju o vrbama, ”starim gradiškama” i ”jasenovcima”.

Ovi radnici, gospodo, ne idu na privremeni rad u inozemstvo. (Sjećate se floskule?)

Oni ne vjeruju u vašu obmanu, njima je jasno da život može izgledati i drugačije, njima se živo jebe za domovinu koja ih uvlači u klopku.

Jedino što žele je život dostojan čovjeka, žele moći živjeti od svog rada, sa svojom djecom, kretati se i družiti s ljudima bez ”domoljubne” tetovaže. I naputaka za sreću od političkih diletanata.

Kaže jedan što, kad se sretnemo, samo vrti glavom – da nisam otiš´o onda, sad bi.

Petar Fehir
Autor/ica 7.2.2017. u 11:00