HRVATSKI JE PREDSJEDNIK U PONEDJELJAK PRIMIO UMIROVLJENE GENERALE HVO-A, A MEĐU NJIMA I HAŠKOG OSUĐENIKA TIHOMIRA BLAŠKIĆA

Osuđenik na predsjedničkom dvoru

Boris Pavelić
Autor 27.4.2021. u 13:27

Izdvajamo

  • Nije, dakle, dvojbeno da se Blaškić osobno razlikuje od uobičajene predodžbe o ratnom zločincu: svakako nije poput onih koji su činili masakre po istočnoj Bosni, pa ne pripada čak ni profilu nekima od osuđenika iz njegove vlastite vojske. Svemu tome usprkos, pravomoćno je osuđen pred Haškim sudom, i to je činjenica o kojoj bi hrvatski predsjednik prije svega morao voditi računa – jer primiti nekoga pred kamerama u predsjedničkom uredu posve je nešto drugo nego izraziti mu, ako treba, ljudsko razumijevanje u vlastitome domu. Primivši Blaškića zajedno s drugim generalima HVO-a, hrvatski predsjednik poslao je, prije svega, političku poruku, koja s Blaškićem osobno nema nikakve veze. A poruka je jasna: podrška svemu što je HVO radio u ratu, pa i onome što je bilo predmet suđenja pred Haškim sudom, te odbacivanje dva desetljeća dugog puta kojim se Hrvatska, od 2000. do učlanjenja 2013. u EU, teškom mukom uklopila u europski i zapadni međunarodni poredak.

Povezani članci

Osuđenik na predsjedničkom dvoru

Foto: Ured predsjednika RH

Kakvu poruku šalje hrvatski predsjednik, kada u službeni posjet prima haškog osuđenika Blaškića? Kakvu poruku šalje žrtvama zločina? Kakvu Bošnjacima? Kakvu Hrvatima u susjednoj državi? Kakvu Hrvatskoj? Kakvu Europskoj uniji? Jednostavnu: da EU, Haški sud i ljudska prava ne vrijede ni pet para, i da svaka država može kako god joj padne na pamet, pa tko jači, taj kvači. A ako je tako, tko još ima moralno pravo da Vučiću i Dodiku prigovara kada se u njihovom ataru derneči sa zločincima?

Ne pamti se da je hrvatski predsjednik ikada službeno primio nekoga tko je pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju pravomoćno osuđen za ratne zločine. Nikada – do Zorana Milanovića. U ponedjeljak, 26. travnja, predsjednik Republike primio je umirovljene generale HVO-a, i među njima Tihomira Blaškića, ratnog zapovjednika HVO-a u srednjoj Bosni, kojega je Žalbeno vijeće Haškog suda 30. srpnja 2004. osudilo na devet godina zatvora zbog ratnih zločina nad Bošnjacima u srednjoj Bosni 1993. godine. Tim činom – službenim prijemom za haškog osuđenika – hrvatski je predsjednik poslao novu poruku neprijateljstva susjednoj zemlji i Bošnjacima, ali i, još važnije, simbolički okončao dva desetljeća dugu stratešku političku usmjerenost Hrvatske prema poštovanju UN-ova međunarodnog poretka i međunarodnog prava, koji je na području bivše Jugoslavije vehementno simbolizirao Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju. Službenim prijemom za Tihomira Blaškića – ma koliko se o presudi protiv njega moglo raspravljati – Zoran Milanović osporio je pretpostavke na temelju kojih je Hrvatska postala članica Europske unije, te poručio da zemlja odustaje od međunarodne suradnje utemeljene na jasnim pravilima osude ratnih zločina, regionalne suradnje, priznavanja svojeg dijela odgovornosti za rat, te poštovanja ljudskih prava i uzajamnog uvažavanja država, naroda i pojedinaca na području bivše Jugoslavije.

Ovako glasi priopćenje iz ureda hrvatskog predsjednika, objavljeno u ponedjeljak: “Predsjednik Republike Zoran Milanović primio je umirovljene časnike i ratne zapovjednike Hrvatskog vijeća obrane (HVO). Na sastanku u Uredu predsjednika razgovaralo se o ulozi HVO-a u obrani Hrvata u svim dijelovima Bosne i Hercegovine, kao i o doprinosu pripadnika HVO-a u obrani Republike Hrvatske tijekom Domovinskog rata. Umirovljeni časnici HVO-a zahvalili su predsjedniku Milanoviću na odlikovanjima gardijskim brigadama HVO-a i specijalnoj policiji  MUP-a HR HB, a kojima ih je Predsjednik Republike lani odlikovao povodom 25. obljetnice VRO „Oluja“. Isto tako, pozdravili su dosljednost predsjednika Milanovića u stavu o konstitutivnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini. Predsjednik Milanović zahvalio je umirovljenim časnicima HVO-a na doprinosu u obrani Republike Hrvatske te je ponovio kako će Republika Hrvatska ustrajati u zaštiti prava Hrvata u Bosni i Hercegovini kao ravnopravnog i konstitutivnog naroda. Na sastanku s predsjednikom Milanovićem sudjelovali su potpredsjednik HGZ-a umirovljeni general Ljubo Ćesić Rojs, ratni zapovjednik ZP Vitez i ratni NGS HVO-a umirovljeni general Tihomir Blaškić, umirovljeni general HVO-a i brigadni general HV-a Ivica Primorac, ratni zapovjednik ZP Bosanska Posavina umirovljeni general Đuro Matuzović, ratni zapovjednik obrane Mostara umirovljeni general HVO-a Ilija Vrlić, ratni zapovjednik zrakoplovstva HVO-a umirovljeni brigadir Nedeljko Perić, ratni zapovjednik pukovnije Posušje i 66. Pukovnije za izgradnju cesta umirovljeni brigadir Ivan Bago, ratni zapovjednik specijalne policije Livno umirovljeni pukovnik Jure Granić, zapovjednik I. Bojne ABB Livno umirovljeni bojnik Boško Barać, umirovljeni ratni načelnik saniteta ZP Tomislavgrad dr. Josip Perić i umirovljeni pomoćnik ratnog zapovjednika HVO-a Žepče Vinko Marić. Uz predsjednika Milanovića na sastanku je bio posebni savjetnik Predsjednika za veterane Domovinskog rata Marijan Mareković.” Na fotografijama objavljenim na službenoj stranici predsjedničkog ureda, Tihomir Blaškić stoji neposredno uz Zorana Milanovića, što sugerira kako je predsjednički protokol haškom osuđeniku dodijelio istaknuto, počasno mjesto uz predsjednika Republike.

Foto: Ured predsjednika RH

Zašto je hrvatski predsjednik počinio takav presedan, da službeno primi i čovjeka pravomoćno osuđenog za ratne zločine, iz ureda predsjednika nisu objasnili. U priopćenju nije objašnjen ni konkretan povod predsjedničkom prijemu za umirovljene generale HVO-a. Može se, dakle, zaključivati kako je cijeli taj događaj upriličen, među ostalim, i zato da hrvatski predsjednik pošalje poruku kako, s jedne strane, ne poštuje ni presude Haškog suda, ni tu instituciju kao takvu – takve je poruke Milanović neizravno slao i ranije – te, s druge, da rehabilitira Blaškića osobno, jer on karakterno uistinu nije profil zločinca – o tome ne dvoje ni haške presude – nego ga je do Haaga, barem djelomice, doveo i splet okolnosti.

Istina je da bi se o haškoj presudi Blaškiću moglo nadugo raspredati. Bio je to iznimno kompliciran sudski proces. Blaškić je u prvome stupnju osuđen na 45 godina zatvora, a presuda, izrečena 3. ožujka 2000., kojom je osuđen i za masakr u Ahmićima, pokrenula je val uličnih prosvjeda protiv vlasti Ivice Račana i Stjepana Mesića, koji su trajali gotovo dvije godine. Žalbeni postupak pokazao se još kompliciranijim. “Jedna od karakteristika ovog dugotrajnog žalbenog postupka jeste da je podnesena ogromna količina dodatnih dokaza. Razlog za to je, između ostalog, nedostatak saradnje Republike Hrvatske tokom suđenja i kasno otvaranje arhiva, odnosno tek nakon smrti bivšeg predsjednika Franje Tuđmana 10. decembra 1999., zbog čega strane za vrijeme suđenja nisu mogle doći do materijala sadržanih u njima”, stoji u Žalbenoj presudi Tihomiru Blaškiću.

“U samo nekoliko mjeseci tijekom 2000. prikupljeno je i pregledano više od 30 000 dokumenata. Od toga je 8000 stranica upućeno u Haag, uz ocjenu branitelja da se njima davno mogao odrediti drukčiji završetak sudskog postupka, samo da su bili dostupni”, rekonstruirala je novinarka Jasna Babić u svojoj važnoj knjizi “Urota Blaškić”. “Od siječnja 2001. do svibnja 2003., Blaškićeva je obrana Žalbenome vijeću podnijela osam tisuća stranica dokumenata koji nisu bili dostupni u prvostupanjskom suđenju, jer ih je Tuđmanova vlast zatajila”.

Odlučujući o konačnoj presudi, Žalbeno vijeće istaknulo je Blaškićeve privatne osobine: “dobar karakter”, “stvarno i iskreno kajanje”, “dobro vladanje na suđenju i u pritvoru” te “posebne okolnosti u kojima se nalazio prilikom izbijanja i za vrijeme rata.” Iz čitanja Žalbene presude, koja će biti i konačna, pomalja se profil čovjeka koji se u zločinačkom okruženju našao mimo svoje volje, inercijom vlastite profesije – rat je Blaškića zatekao na položaju srednjerangiranog oficira JNA – i činjenice da potječe iz srednje Bosne.

A opet, nije oslobođen, nego osuđen na devet godina zatvora. Vlastitom je voljom bio vojni zapovjednik, konstatirao je sud kao otegotnu okolnost, a “mnoge žrtve zločina za koje je proglašen krivim bili su civili”. Blaškić u žalbenom postupku jest oslobođen odgovornosti za najteže zločine, poput masakra civila u Ahmićima – napad na selo jest naredio, ali je vijeće zaključilo kako je njegova zapovijed bila opravdana i nije podrazumijevala ratne zločine – ali je osuđen za to što je zatočenike slao na kopanje rovova, nije kaznio počinitelje zlostavljanja zatočenih civila, a proglašen je odgovornim i za korištenje zatočenika kao “živih štitova”, premda ljude nije osobno slao na neprijateljske puške, nego, kao zapovjednik, nije to spriječio.

Nije, dakle, dvojbeno da se Blaškić osobno razlikuje od uobičajene predodžbe o ratnom zločincu: svakako nije poput onih koji su činili masakre po istočnoj Bosni, pa ne pripada čak ni profilu nekima od osuđenika iz njegove vlastite vojske. Svemu tome usprkos, pravomoćno je osuđen pred Haškim sudom, i to je činjenica o kojoj bi hrvatski predsjednik prije svega morao voditi računa – jer primiti nekoga pred kamerama u predsjedničkom uredu posve je nešto drugo nego izraziti mu, ako treba, ljudsko razumijevanje u vlastitome domu. Primivši Blaškića zajedno s drugim generalima HVO-a, hrvatski predsjednik poslao je, prije svega, političku poruku, koja s Blaškićem osobno nema nikakve veze. A poruka je jasna: podrška svemu što je HVO radio u ratu, pa i onome što je bilo predmet suđenja pred Haškim sudom, te odbacivanje dva desetljeća dugog puta kojim se Hrvatska, od 2000. do učlanjenja 2013. u EU, teškom mukom uklopila u europski i zapadni međunarodni poredak.

“Hrvatske snage, HVO i samostalne jedinice pljačkale su i palile kuće i staje, ubijale civile bez obzira na dob i pol, klale stoku, razarale ili oštećivale džamije, hapsile civile i prebacivale ih u zatočeničke centre gdje su životni uslovi bili bijedni i gdje su bili prisiljeni da kopaju rovove i ponekad korišteni kao živi štit”, navod je iz prvostupanjske presude Haškog suda Blaškiću, čiji je činjenični dio potvrđen i u presudi Žalbenog vijeća. “Napadnuto je, kako je naveo i sam optuženi, dvadesetak sela, sva jednom te istom taktikom. Selo bi najprije bilo ‘okruženo’. Napad bi započeo artiljerijskom vatrom. Jurišne snage i snage za pretres, organizirane u grupe po pet do deset vojnika, sprovele bi ‘čišćenje’ sela. (…) Hrvatske snage djelovale su sasvim koordinirano. Opseg i jednoobraznost zločina počinjenih protiv muslimanskog stanovništva u tako kratkom roku navodi na nedvojben zaključak da je bila riječ o planiranoj akciji sa ciljem da se muslimansko stanovništvo natjera u bjekstvo.”

Pripreme za to počele su mjesecima ranije. Primjerice, na dan osnivanja Nezavisne države Hrvatske – 10. travnja 1992. – vođa Herceg-Bosne Mate Boban zabranio je bošnjačku Teritorijalnu obranu. “Hrvatski general Roso to potvrđuje naređenjem od 8. maja. Dana 11. maja Tihomir Blaškić provodi to naređenje proglasivši TO nelegalnom na području opštine Kiseljak”, navodi se u nepravomoćnoj presudi.

Napadi na Bošnjake ispoljili su “rasprostranjen, sistematičan i nasilan karakter. Oni su se uklapali u okvir politike progona muslimanskog stanovništva.“ Od siječnja do travnja 1993, “muslimansko stanovništvo bilo je izloženo sve češćim progonima od strane hrvatskih političkih i vojnih vlasti. (…)”. Opći napad počeo je 16. travnja. Tog dana u zoru, napadnuti su Ahmići.

Tihomir Blaškić bio je jedan od najvažnijih vojnih zapovjednika HVO-a u srednjoj Bosni, gdje su svi ti zločini počinjeni. Za neke od njih, pravomoćno je osuđen pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju, institucijom koja je s dosad najvećom minucioznošću istražila ratne zločine u svim ratovima devedesetih, i bez koje bi slika tih ratova ostala potpuno skrivena. Pa kakvu dakle poruku šalje hrvatski predsjednik, kada u službeni posjet prima haškog osuđenika Blaškića? Kakvu poruku šalje žrtvama zločina? Kakvu Bošnjacima? Kakvu Hrvatima u susjednoj državi? Kakvu Hrvatskoj? Kakvu Europskoj uniji? Jednostavnu: da EU, Haški sud i ljudska prava ne vrijede ni pet para, i da svaka država može kako god joj padne na pamet, pa tko jači, taj kvači. A ako je tako, tko još ima moralno pravo da Vučiću i Dodiku prigovara kada se u njihovom ataru derneči sa zločincima?

Boris Pavelić
Autor 27.4.2021. u 13:27

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija