Otadžbina

Radomir Lazić
Autor 8.12.2015. u 10:28

Otadžbina

„A nedvojbena je istina da je niz visokopozicioniranih političara, među njima neki bivši i sadašnji članovi Predsjedništva BiH, prošao kroz pravosudnu golgotu, pa i zatvore, da bi zatim bili oslobođeni. Potrošena su sredstva poreskih obveznika, potrošen je mir i čast uglednih ljudi, potrošen je time ugled i autoritet samog pravosuđa“.

Dva su dominantna poetičko-tematska toka u zbirci poezije Arbena Idrizija „Zvijeri vole otadžbinu“. Prvi, koji je otvoreno politički, nosi u sebi glasove Vitmena i još više Ginzberga, predstavlja ono što bismo mogli nazvati kosovskim Urlikom i drugi koji je značajno smireniji, refleksivniji, ljubavniji i u kojem mahom odzvanjaju Rilke i pojedini italijanski pjesnici koje Idrizi prevodi. Međutim, zbirku otvaraju dvije pjesme, koje su predstavljene kao slike u ogledalu, odnosno dvije strane medalje, tačnije dva lica iste zvijeri: „među likvidiranima je bio i umobolnik“ govori o stravičnom zločinu koji su počinile srpske snage, a „među ubijenima je bila i usamljena baka“ govori o zločinu nad nevinom staricom koji su počinili Albanci dok su „čistili“ teren. Ovim činom isticanja zločina s obje strane u prvi plan, Arben Idrizi ne relativizuje, niti pokušava da kaže „svi su ubijali“ ili „bilo je logora na sve strane“, već ističe ono što je rekao već u naslovnoj metafori.

Balkanska verzija ljubavi prema otadžbini, ljubavi prema jednoj tako gnusnoj ideji koja zahtijeva tuđe ljudske žrtve nije čovječanska, već zvjerska i sa koje god strane dolazila ona nije drugačija. Ne postoji „svetija“ otadžbina, ne postoji „bolja“, sve su jednako grozne i krvave jer svaka zahtijeva da se u njeno ime ubija.

Postavivši tako okvir za svoje pjevanje, Idrizi će iz svih oružja raspaliti po aktuelnoj i svakoj vlasti koja nastaje u smutnim vremenima nakon rata, u trenucima kada se ideali zbog kojih su mnogi položili svoje živote u potpunosti iznevjeravaju. On za sebe može da kaže da je „čedo rata“, onaj koji je prevaren u miru, onaj koji sada vidi čemu je sve ono ubijanje vodilo. Čitava ta mašinerija laži i zločina, najviše prema sopstvenom narodu, biće demaskirana u najupečatljivijoj pjesmi prvog dijela knjige „navalite vi nerasti demokratije da ovladate zemljom“.

Ovi stihovi mogli su nastati, sa istom količinom bijesa i sa istom argumentacijom i u Bosni, i u Hrvatskoj, i u Srbiji i na čitavom prostoru bivše Jugoslavije na kojem se tokom ratova formirala elita koja svoje bogatstvo i moć ima da zahvali krvi nedužnih i lažnim idealima u čije su ime slali tuđu djecu u rat. Koristeći tešku i pojačanu retoriku, ponavljanja, dugačak slobodan stih koji se gotovo izjednačava sa prozom, Idrizi ne govori, ne pjeva, on urla, grmi, on djeluje kao starozavjetni prorok ili ovovremeni jurodivi prosjak koji kune svijet oko sebe. Njegov jezik je težak, pomješan sa psovkama, koristi upečatljive slike i poređenja, naizgled očišćen od onog lirskog, istančanog i nježnog. Međutim, ovaj jezik je prilagođen izrazu i efektu koji želi da postigne. Ovaj segment njegove knjige krvav je koliko i stvarnost koju opijeva. Pjesnik je nemilosrdan prema onima koje napada, a ironičan prema sebi i onima koji su mu slični.

Vrhunac društvenog optimizma kod Arbena Idrizija donosi nenaslovljena pjesma na 94. strani. „Još uvijek sam, i danas, ubijeđen da će biti više razumijevanja među ljudima“. Ali, to je infantilna vjera, puka investicija nade. Očinji vid osvjedočava i „da nas vjera uči da se smrtno mrzimo“, „da svaka rasa želi da dominira drugim rasama“ a da vlade ubijaju u ime progresa i spasenja. Jedini realan kontrapunkt za Idrizija ovakvoj postavci realnosti jeste očekivanje čuda;

„da me vole, da volim

da se ne razbolim

 da ne poludim“.

Pjesma se ipak završava trijumfom skepticizma;

„sve što može da se desi u međuvremenu

jeste dolazak nekakvog novog kraljevstva

koje će nam prodavati vazduh“.

Pripremio: Radomir Lazić

Radomir Lazić
Autor 8.12.2015. u 10:28