Otpor prema majčinstvu – nepopularan, vještičji sport

Autor 29.11.2011. u 14:43

Otpor prema majčinstvu – nepopularan, vještičji sport

“Jasno mi je zašto je Rousseau vlastitu djecu mogao
 doživjeti kao smetnju, i isto tako mogao pomisliti
kako je i on smetnja njima. Ljudi, međutim, najčešće
ne misle ni o čemu. Potpuno su ispražnjeni od svega
što nisu trljanje genitalija, loši radni uvjeti, novčani
problemi i povremena slavlja vjerskih i državnih
praznika. Da nema dječjeg plača na kojem toliko
inzistiraju, stalno bi se čuo njihov. Stoga većina ljudi
poseže za potomstvom kao za lijekom protiv
 posvemašnje ispraznosti svakodnevnice, kojoj –
bez obzira koliko teška bila –
svejedno žele izložiti svoje klonove.”
Par dana nakon što sam pročitala sažetak zanimljive studije o tome kako poslodavci preferiraju žene koje u braku zadrže vlastito prezime jer se pretpostavlja da nisu obiteljski orijentirane i da im je posao na prvom mjestu, od prijateljice koja odgovara navedenom opisu – doznala sam da je dobila otkaz. Prijateljica je uspjela saznati (ali ne od poslodavca) kako je razlog što su šefovi otpustili nju – a ne nekoga s manje radnog staža i iskustva – to što ona nema djece. U trenutku kada mi je to saopćila, pao mi je mrak na oči. Ne zato što smo ispijale crni čaj s paprom (jer u tome sam uživala), već stoga što o populacijskim pokretima i uopće o ideji biološkog sata i izvrsnosti majčinskog instinkta mislim sve najgore. Ne postoji na ovom svijetu gora tiranija od tiranije nametnutog majčinstva jer čak i kad žena nije majka – djeca joj određuju život.

Ljudi, bez obzira na njihovu etničku i vjersku pripadnost, najčešće nemaju razumijevanja za žene koje ne žele biti majke. Svaki put kad sam bila prinuđena govoriti o tome zašto ne želim imati djecu, druge su me žene (one koje žele potomstvo ili ga već imaju) gledale kao da sam zamazana krvlju od glave do pete – kao da sam kužna. Ne bih rekla da su me gledale s gađenjem, ali neke od njih su sigurno pomislile kako sam luda jer majčinstvo je najbolja stvar koja se ženi može dogoditi. Nijedna žena nije potpuna dok se ne porodi, dok ne osjeti što znači rađanje, dojenje – što znači biti bezuvjetno voljena.

Meni je, međutim, dovoljno da budem uvjetno voljena. Bezuvjetna ljubav mi zvuči neuvjerljivo, čak opasno. Isto tako, sintagma „imati djecu“ ne ulijeva previše povjerenja. Imam knjige i s njima znam, ali čula sam da djeca nisu literatura. Nemoguće ih je tretirati kao predmete, što taj glagol „imati“ ne objašnjava najbolje. Djeca nemaju tvrde korice i lako ih je ozlijediti i oštetiti, o čemu bi mnogi, vrlo entuzijastični roditelji mogli malo ozbiljnije razmisliti. Djeca su, istina, popularno štivo, ali prečesto završe nepročitana – s tri prsta prašine ili u preprodaji na ulici. Mnogi roditelji imaju knjige koje nikako ne vole. Takvi su ljudi dokaz da bi coitus skoro uvijek trebao biti interruptus i da je sa mnom i mojim istomišljenicama sve u redu.

Činjenica da mnogi ljudi ne zaslužuju djecu, ne znači, naravno, da su djeca loša. Ono što je loše jest nametati majčinstvo kao ideal koji ne vodi računa o individualnim željama žena. Majčinstvo je, na svu sreću, opcionalno. Tamo gdje je ono bilo nametnuto represivnim državnim aparatom, najviše su stradale upravo žene i djeca. No bez obzira na tu činjenicu, moj je stav daleko od popularnog. Češće se sukobljavam s ljudima zbog kritiziranja prokreacije, nego zbog zagovaranja feminizma – što sve govori.

Ono što ljudi nikako ne mogu prihvatiti jest da je ne željeti djecu posve legitmna odluka koja nije uvjetovana predrasudama i strahovima, već je rezultat ozbiljnog promišljanja – za razliku od roditeljstva koje se obično „desi“. Često se nađem u situaciji da moram braniti vlastito stajalište i slušati pridike o tome kako sam još mlada i imam vremena da se predomislim, kako nikad neću osjetiti pravu ljubav, kako ću umrijeti sama – kao da djeca garantiraju sretnu starost i ispunjen život. Ljudi pri tom zaboravljaju da i djeca trebaju živjeti s nama i da prije svega treba procijeniti vlastite sposobnosti i odvagnuti vlastite probleme koji će sutra biti njihovi.

Uzmimo na primjer Rousseaua koji je svoju djecu poslao u sirotište. Francuski je filozof u nedovršenoj knjizi „Sanjarije samotnog šetača“ napisao kako nikad nije smatrao da je čovjekova sloboda u tome da radi samo ono što želi, već u tome da nikad ne radi ono što neće te da je upravo traženjem takve slobode najviše sablažnjivao svoje suvremenike.
Jasno mi je zašto je Rousseau vlastitu djecu mogao doživjeti kao smetnju, i isto tako mogao pomisliti kako je i on smetnja njima. Ljudi, međutim, najčešće ne misle ni o čemu. Potpuno su ispražnjeni od svega što nisu trljanje genitalija, loši radni uvjeti, novčani problemi i povremena slavlja vjerskih i državnih praznika. Da nema dječjeg plača na kojem toliko inzistiraju, stalno bi se čuo njihov. Stoga većina ljudi poseže za potomstvom kao za lijekom protiv posvemašnje ispraznosti svakodnevnice, kojoj – bez obzira koliko teška bila – svejedno žele izložiti svoje klonove. Naravno, ako je to ikako moguće, roditelji bi voljeli da klonovi budu muškog spola jer s djevojčicama nikad ne znaš. Mogu se lako odmetnuti, biti vještice.

Dok je Rousseau, na primjer, šetao i pisao, žene su bile spaljivane na lomačama. Da je žena vještica znalo se najbolje po tuđoj djeci – ako se neko dijete u selu razboli, djetetova majka uperi prstom u sumnjivu susjedu i stvar je riješena. Nekad isprikom, a nekada s malo vatre ili tjelesnim nasiljem. Zanimljivo je da su vještice smatrane antimajkama: dok je brižna majka svoju djecu dojila mlijekom, vještica je dojila krvlju. Ona je bila, kako Diane Purkiss kaže, s onu stranu majčinstva – djelomično zbog svojih godina, a djelomično zbog toga što je bila potpuno suprotna poželjnom majčinskom tijelu. Ukratko, čitavo je njezino tijelo bilo otrovno.

Možda se nešto od te stare odbojnosti prema vješticama koje odudaraju od majčinskog ideala prenijelo i u naše vrijeme. Možda je nepovjerenje roditelja prema ženama koje se ne prepoznaju u ulozi majke strah od buduće uloge tih žena u životu njihove djece. Ne znam, zapravo, kako bih objasnila nepovjerenje ljudi koji osjećam kad negativno govorim o roditeljstvu. Žene me obično gledaju u nevjerici, kao da ništa ne razumijem, ali one su te koje ne razumiju mene. Kao što sam već rekla – djeca nisu literatura i zbog toga me ni najmanje ne zanimaju.

Tagovi:
Autor 29.11.2011. u 14:43