Otporni na antifašizam

Ladislav Babić
Autor/ica 9.1.2015. u 16:11

Otporni na antifašizam

Članak Dragana Markovine „Koliko fašizma“ izazvao je lavinu pozitivnih, kao i negativnih reakcija čitatelja – upravo primjereno ideološkoj podjeli Hrvata (s obzirom da se uglavnom odnosi na dijelove te etnije koja je još od ratnih, devedesetih godina, uzurpirala vlast u Hercegovačko-neretvanskom kantonu-županiji i gradu Mostaru).

Piše: Ladislav Babić, magazinplus.eu

Kako je, pojednosavljeno ali dovoljno istinito, ta podjela izvršena prema ključu fašisti – antifašisti, pri čemu pozicije prvih uglavnom zauzimaju ostrašćeni hrvatski nacionalšovinisti koji su iznenada, otkrivši svoje navodno desetljećima zanijekano hrvatstvo istovremeno odbacili vlastitu ljudskost, kritike dolaze uglavnom iz njihova tabora. Markovina dodatno denuncira i razgolićuje fašizam hrvatske nacionalšovinističke elite u tekstu „Bljeskovi anonimne potjernice“, argumentirajući svoje tvrdnje neporecivim činjenicama. Dok je prvi tekst iniciran verbalnim napadom na novinare portala Tacno.net – mada mu nikakv konkretni povod ni nije bio potreban – drugi je odgovor na anonimni, ad hominem napad na autora od strane portala bljesak.info. Markovinini kritičari ponajviše mu zamjeraju rečenice:

„Sve nas to dovodi do trećeg bitnog elementa ove priče, a riječ je o naglašenom katolicizmu tamošnjeg miljea i duhovnom djelovanju same crkve u Mostaru. To je, naime institucija koja ima neupitni autoritet, pa čak i ideološki monopol nad društvenim procesima, a u konačnici proizvodi ljude koji ne nalaze nikakav problem u činjenici da ljude u sred grada nazivaju balijama. Duhovna bijeda tog naroda je čak gora od intelektualne, jer moraš biti posebna vrsta amoralnog, bešćutnog gada da takvo što ikad izrekneš, a posebno nakon iskustava posljednjeg rata.“

Evo reakcije na taj navod, s portala bljesak.info:

„Kad pročitate kako se u tekstu jedan narod naziva intelektualno i duhovno bijednim te kako ispucava teze o tome „kako prepoznati fašistu“, ne ostaje vam ništa drugo nego da se duboko zamislite…“

Čovjek može protumačiti komentare čitatelja upravo manjkavošću njihova obrazovanja koje im onemogućava shvatiti neku tvrdnju u kontekstu cjeline, no to je već malo teže (mada ne i nemoguće) s anonimnim autorom poslijednjeg citata, izdvojenog iz članka „Koliko mržnje“. Iza njegovog neshvaćanja stoji virus nacionalizma koji oboljelima sasvim ispire mozak od bilo kakvog logičkog rezona. Markovinin citat se sasvim jasno odnosi na taj narod, značenje pokazne zamjenice koje je prethodnim rečenicama jasno određeno. Kako vrli kritičar(i) pojma nema(ju) o svim mogućim značenjima odrednice narod, navedimo ih:

  1. ukupnost ljudi povezanih osjećajem istovjetnosti u povijesti, tradiciji, vjerskoj pripadnosti, jeziku itd.

2.a. osnovni sloj, najširi društveni sloj koji čuva izvorne običaje; puk, stanovništvo b. pren. socijalno najbrojniji, i politički ili gospodarski obespravljen dio pučanstva [tlačiti narod]

  1. ljudi u mnoštvu ili u velikom broju; svijet
  1. cjelokupno stanovništvo jedne države, ukupnost građana

Zašto se kritičari više prave, negoli što jesu blesavi, tumačeći riječ narod u smislu beziznimne etničke sveukupnosti svih ljudi (konkretno, Hrvata)? Is posve prozaičnog razloga: jer bi im kolektivitet, na koji nastoje beziznimno proširiti značenje Markovininih tvrdnji, trebao osigurati vlastitu nedodirljivost. Karakteristična odlika svih nitkova koji traže podršku skrivanjem iza gomile, svoje tvrdnje identificirajući s njenim navodno jedinstvenim stavom, ili kritiku pojava u nekim njenim segmentima proširujući na cijeli skup, kako bi se lakše obračunali s njom. Već sama ideološka podjela Hrvata implicira da Markovinina tvrdnja nije sveobuhvatna, jer se jasno odnosi na posve određeni dio hrvatskog naroda. Samu sveobuhvatnost demantira i njegova jasno izrečena izjava:

„Što nas konačno dovodi do pitanja zašto ja sve ovo pišem? Pa naprosto zato jer sam Hrvat i jer me je iskreno sram zbog toga što je netko uradio u moje ime i ni na koji način se nije odrekao te politike.“

Daklem bi se u idealnom slučaju po kritičare, njegove tvrdnje mogle odnositi samo na „sve Hrvate minus Markovina“, pa oduzmete li od pretpostavljenog skupa na koji ih oni primjenjuju još i Šteficu Galić, pa Slavka Kukića, pa Predraga Matvejevića, pa… – očito je da se u kritiziranom odlomku ne govori o svim Hrvatima, nego onim ustašoidima koji vlastiti svjetonazor nastoje prikazati vlasništvom cijelog hrvatskog korpusa beziznimno. A kad osjete da im to ne uspijeva, ne libe se odreći etničku pripadnost svakom Hrvatu koji se ne slaže sa njima. Uostalom, nismo mi počinili sve one zločine tijekom proteklog rata, niti ulice antifašističkih zamijenili fašističkim nazivljem, devastirali partizansko groblje, itd.

        Iza kritike decidiranih Markovininin stavova (činjenica!), a napose napadom na osobu – koji nije ništa drugo doli kvazicivilizarano zakrinkan nastavak bezočnog ataka na Šteficu Galić i Amera Bahtijara – krije se sav jad civiliziranom čovjeku neprihvatljivih stavova koji se nastoje dići do nivoa općeg svjetonazora. I to ne svih ljudi (sic!), već samoproglašeno izvornih Hrvata. Već sama ta činjenica, neovisno o zločinačkim elementima koje Markovina spominje – a koji se lukavim prešućivanjem od strane njegovih kritičara nastoje ne dovesti u pitanje – svjedoči o antihumanizmu takvih pogleda i otklonu njegovih nositelja od humane suštine ljudskog bića. Još i više, rušitelji i djelitelji grada po etničkoj liniji drznu se upravo onoga tko prokazuje takvu podjelu, ustajući protiv nje u prilog jedinstvenog staništa njegovih stanovnika i iskrenog suživota, optužiti za proizvod vlastita pošemerenog uma: „Dragan tako brutalno dijeli grad i kida „bolesno od zdravog tkiva“,…“! Bolje uputnice psihijatru autora navedene rečenice teško je naći – ljudski ekvivalent neizlječive bolesti optužuje zdravi organizam koji se bori za izlječenje! Vjerujmo da će ipak, napokon pronaći odgovarajuće cjepivo.

Ladislav Babić
Autor/ica 9.1.2015. u 16:11