Slavo Kukić: Ova bi predizborna kampanja mogla biti prljavija od svih dosadašnjih

tačno.net
Autor 11.8.2014. u 10:13

Slavo Kukić: Ova bi predizborna kampanja mogla biti prljavija od svih dosadašnjih

Prema podacima Svjetske banke BiH je, pročitah, po BDP-u po stanovniku daleko iza svih drugih zemalja jugoistočne Evrope. Ti se pokazatelji, u nekoj drugoj zemlji dakako, izbjeći ne bi mogli ni kao jedno od središnjih pitanja predizbornog nadmetanja. A ovdje? Neće me začuditi ako u javnom prostoru budu apsolutno ignorirani. Jer, ovdje su, ako dobro razumijem, od pitanja realnog života puno važnija neka druga, iracionalna – za etnicitete tobož’ sudbonosna. A rasprava o njima, u stvari, samo je novi kamenčić u procesu daljeg obaranja BDP-a i daljeg zaostajanja BiH za svima ostalima. Jednom u nizu takvih posvetiti se želim i ovom zgodom.

Piše: prof.dr. Slavo Kukić

Prije koji dan, naime, zamoljen sam za sud o predizbornoj kampanji koja predstoji. Hoće li, pitaju me, ova biti uljudnija od dosadašnjih ili ususret idemo još jednom neukusnom političkom cirkusu? Ta vrsta projekcija je, priznajem, u pravilu nabijena rizicima. Ako je, pak, temeljem detalja suditi, kultiviranje predizborne kampanje očekivati bi nerealno bilo i tijekom ovog ljeta i jeseni. Dapače. U prilog tome, uostalom, govori i najpovršniji uvid u aktualno stanje stvari – i njegova usporedba s predizbornim vremenima prethodnih desetljeća.

Vrijeme prvih dvadesetak i više godina „demokracije“, ako bi ga se već htjelo secirati, bitno karakteriziraju dvije značajke. U pitanju je, prije svega, političko djelovanje koje bosanskohercegovačke građane uporno želi predstaviti isključivo kao sastavnice nacionalnih kolektiviteta – i istodobno ih potpuno poništiti kao ljude sa svojim potrebama i interesima. Cilj je, među inim, nepotrebnim, čak štetnim, prikazati postojanje i građanskih političkih partija. U pitanju je, s druge strane, političko djelovanje s ciljem izazivanja nacionalne homogenizacije oko stranaka koje su, k’o biva, ekskluzivni tumači i branitelji nacionalnih interesa. A sve to se, i to sve ove godine, činilo na identičan način – izazivanjem strahova od onih drugih i pričom kako je nacionalna homogenizacija oko „stožerne“ stranke jedina slamka spasa kako bi se kolektivnu tragediju uopće moglo i pokušati izbjeći.

A što imamo danas? Sve to, što se iskusilo prethodnih četvrt stoljeća, i dalje je aktualno. Ali, na obzoru su, već sada je jasno, i novine koje sve prethodne godine nisu bitno određivale političke procese. Prvi put bi, naime, na površinu mogli isplivati sukobi i unutar istih političkih grupacija – kako onih koji zbore u ime etnokolektiviteta, tako i onih koji nastupaju u ime čovjeka i njegovih potreba i interesa. I prvi put bi mogli imati posla s „neprijateljima“ u vlastitim redovima – što je pravilnost evidentna i u etnokolektivističkim, ali i u građanskim političkim filozofijama.

Pogledajmo, primjerice, političku scenu Republike Srpske. SDS je tamo desetljećima prepoznavan kao personifikacija „obrane“ srpstva. A onda je, nakon četvrt stoljeća svoje srpske „neupitnosti“, prisiljen odgovarati na optužbe baš toga predznaka. Danas mu se – istina, ne samo njemu nego i svima koji mu se pridružiše – tovari izdaja te iste vrijednosti. SDS se, primjerice, optužuje kao probosansku, a to, u podtekstu, znači „antisrpsku“, kao stranku zagledanu u Sarajevo – a trebala bi, poruka je, biti u Beograd, on je, prema tome, osnovna prepreka na putu svesrpskog jedinstva i novog pokušaja realizacije ideje barem male velike Srbije.

Otkuda takve optužbe? Tko je njihov tvorac? Šešeljevi radikali? Ma kakvi! Izdajnici su, zamislite, i radikali sami – barem jedna njihova verzija. A tko je, onda, na svjetioniku „obrane“ srpstva? Vjerovali ili ne, „socijaldemokrati“, oni Dodikovi dakako. Isti oni, hoću reći, koji su, koliko jučer, tukli po velikosrpskoj ideji, Miloševiću i četništvu kao „Maksim po diviziji“. I kako da se normalan ljudski um u svemu tome snađe? Što se mene tiče – vrlo teško.

Pogledajte, potom, gotovo pa kopernikanski obrat kod „branitelja“ hrvatskih nacionalnih interesa. Četvrt stoljeća suplemenike se plašilo Srbima i Bošnjacima. I strankama, dakako, koje nastupaju u njihovo ime – bilo da su organizirane kao nacionalne, bilo da se predstavljaju kao građanske. Imenitelj im je, poručivano je, svima isti – u prvoj fazi Hrvate pretvoriti u nacionalnu manjinu, a u konačnici potrati i samo ime hrvatsko.

Postoji li „hrvatski“ odgovor takvim ambicijama? Postoji – hrvatsko „jedinstvo“. A što znači ono? Najjednostavnije, bezuvjetno svrstavanje pod kišobran „stožera“ hrvatskog okupljanja. A tko je stožer? Zna se – HDZ, i to onaj pod dirigentskom palicom Dragana Čovića. Što, međutim, ne pristane li se na logiku njegova ultimatuma? E, u tom vas slučaju čeka sudbina, koju je danas prinuđena iskusiti druga verzija HDZ-a, ona oko Martina Raguža – a i siroti Martin personalno – sudbina nacionalnog izdajnika. Ili još konkretnije – što god da se Hrvatima dogodi, a isključiti ne treba baš ništa, povijesnu odgovornost za to će, zbog „kvislinške filozofije izdaje“, snositi neposlušni dio HDZ-a, onaj oko Martina Raguža. Zašto? Pa, jer je, Bože moj, izmakao kontroli poglavnika – a to vam ga, braćo Hrvati, dođe kao izdaja i hrvatstva samog.

Izdaja u vlastitim redovima, međutim, nije novi izum samo etnopolitičkih filozofija. Izdajom, hoću reći, počinju operirati i „promotori“ ideje socijaldemokratizma. Među njih, istina, Dodikove više ni ne svrstavam – jer oni, opredjeljujući se isključivo za obranu srpstva, tu ideju i formalno napustiše. Ali, terminom izdaja sve intenzivnije, što otvoreno, što još uvijek u podtekstu, operira i vrh SDP-a.

A tko je „izdajnik“? Čovjek koji je, koliko jučer, bio drugi u partijskoj vertikali. Zašto izdajnik? Najkraće, jer nije klepnuo ušima pred „socijaldemokratskim“ prostituiranjem s etnofilozofijama, a time i pred otvaranjem vrata definitivnoj podjeli BiH. I jer se, iz istih razloga dakako, odlučio na formiranje nove stranke – koja bi ideju socijaldemokracije, i to onu koja počiva na socijaldemokratskoj tradiciji a ne konceptu „trećeg puta“, i dalje nastavila njegovati. I koja tome ima zahvaliti meteorski rast unutar biračkog tijela. Sva istraživanja u zadnjih mjesec-dva, naime, poručuju isto – Demokratska fronta Željka Komšića je po utjecaju već danas najjača politička partija, na prostoru Federacije za nekoliko koraka i ispred prve iza sebe, o ostalima da se i ne govori.

A zašto bi bili izdajnici? Pa, zato jer njihova potpora u biračkom tijelu ima i svoju drugu stranu – radikalan pad političkog utjecaja SDP-a. Ako je istraživanjima vjerovati, SDP je tamo gdje sam još prije dvije godine i sam predviđao – da sa skoro 300.000 glasova na izborima 2010. godine pane ispod magične granice od 100.000. Gdje su ti glasovi? Eno ih, dragi moji, kod Demokratske fronte Željka Komšića. Zašto? Zato što, oni koji prije četiri godine dadoše glas SDP-u, u Komšiću i stranci koju personificira prepoznaju posljednje uporište obrane evropske BiH. I zato su, što se vrha SDP-a tiče, Komšić i DF i glavni problem – ne samo otpadnici, nego i izdajnici. I odgovorni za sve što bi se, koliko sutra, moglo događati – čak i za treći entitet kojeg sami guraše.

Sve to, da zaključim, sugerira sud kako bi predstojeća predizborna kampanja mogla biti prljavija nego sve dosadašnje. I mogla bi imati silnice koje u novijoj povijesti bosanskohercegovačkoga višestranačja nisu zabilježene. Bože daj da promašim. Ali, ono što na sonu imamo već sada, mogućnost pogreške srozava na razinu bukvalno gole statistike. Uostalom, strpimo se – stvari će se odvijati brzinom koja je gotovo pa fascinirajuća

tačno.net
Autor 11.8.2014. u 10:13

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija