Ova zemlja neće biti normalna sve dok su likovi poput Ježića po bilo čemu bitni

Autor 23.3.2012. u 21:14

Ova zemlja neće biti normalna sve dok su likovi poput Ježića po bilo čemu bitni

Dogovarajući današnju temu počeo sam razmišljati o ljudima koji su se tijekom godina neovisnosti prometnuli u ugledne gospodarstvenike i preplavio me osjećaj kao da se nalazim u snu koji su sanjali Adam Smith i Vito Corleone.

Kutle, Gucić, Todorić, Petrač, Ježić, Novalić…….Jesam li samo ja toliko nazadan kako nam neki dan svima tepa Radimir Čačić i nisam spoznao kako se nalazim u tržišnoj ekonomiji? Ne, nije ovo tekst o teoriji tržišne ekonomije, tada bih morao obrazlagati Smithove stavove, teoriju tržišta, ulogu države i slično i tekst bi bio prepun svakojakih i meni slabo razumljivih izraza. Ma, nije ovo tekst ni o Robertu Ježiću, ovo je tekst o nama, jer “krivi smo mi” rekao bi Balašević. Krivi smo što smo im puštali.

Robert Ježić tipični je primjerak onoga što smo u Hrvatskoj od osamostaljenja smatrali uspješnim. U početku uspješni kvarnerski skiper, po završetku Pravnoga fakulteta zastupnik nekih stranih firmi involviranih u petrokemijsku industriju, potom nakon osamostaljenja vlasnik Diokija, Novoga lista i NK Rijeke. Pripremajući se za kolumnu konzultirao sam insajdera kvarnerskoga političkog života koji o Ježiću govori prilično hladne glave. Naziva ga Čarobnjakom iz Oza, čovjekom koji se iz čamca pojavio te kupio sve te ugledne tvrtke održavajući se iznad površine vode komplotirajući s lijevima i desnima te puneći kampanje jednih i drugih uz blagoslov Slavka Linića. Posebna su priča, kaže, apologije Ježiću u čast koje su se pojavile u uvodnicima Novoga lista neposredno pred pregovore o prodaji dionica malih dioničara ovom poslovnjaku. Navodno, zbog tih tekstova, dionice nisu baš postigle visoku cijenu. 

Jesam li upao u vremenski stroj ili je to fatamorgana? O kome to pišem? O Glembajevima, o SAD-u na prijelazu iz 19. u 20. st. Ili pak o hrvatskoj stvarnosti? Svi smo svjedoci kud je otišao ovaj kapitalizam na hrvatski način, jedan je novinar portala Advance naš sustav nazvao kleptokapitalizmom, i u tom divljem sustavu svašta je bilo moguće pa i to da jedan skiper, bez ikakve želje za integracijom u  kulturni korpus,  postane vlasnikom petrokemijskog giganta u regionalnim razmjerima. U međuvremenu je i Robert Ježić  napredovao, sprijateljio se sa, tada, svemoćnim Ivom Sanaderom. Naravno, zašto dečki ne bi i zaradili?! Stoga su se dogovorili kako prati lovu od provizije. 

No, čini se da su se malo preračunali. Naime, kapital ne bira sredstva kada ulazi na tržište, ali samim ulaskom na neko tržište očekuje uređene odnose. Poput mafijaških gradskih četvrti. Iste su sigurnije od Alcatraza. Kleptokapitalizam obično nasljeđuje korporativna stega. Počelo je čišćenjem korupcije, u zatvoru su završili i Sanader i Ježić. Brod obično prvi napuštaju štakori, a to Ježić znade iz svoje skiperske karijere, te se stoga dogovara s tužiteljstvom i postaje pokajnik, što provoditeljima korporativne stege Čačiću i Liniću,  odgovara te ga poslijednjih dana čak i nagrađuju time što će zadržati male postotke u svojim bivšim tvrtkama. Možda čovjeku treba za kavu i pljuge?! Nije sve tako jednostavno, svojim je upitnim karakterom doveo u pitanje i osudu Sanadera. Naime, kako kažu neki analitičari, jedino gdje bivšeg premijera “imaju” jest Dioki, a sasvim je sigurno kako niti jedan sud sjeverno od Tripolija neće osuditi osobu samo temeljum drukanja njegove desne ruke.

Sjećam se, ovi su nas likovi sve do nedavno učili moralu. Nemamo jer ne radimo, govorili su. Oni su, eto, sposobni jer imaju markirane novotarije. Imali su se potrebu pokazivati u javnosti kako bismo svi znali što imaju. Podsjetilo me to na Budenbrokove Thomasa Manna. Pripovijest je to o usponu jedne obitelji. Naša tajkunska scena kao da je precrtana iz Mannovih djela. I stvarno, kao da smo zapeli u Mannovu vremenu, jer dok intelektualci razvijenoga svijeta razmišljaju o tomu kako što bezbolnije zamijeniti nadživjeli kapitalizam, mi ulazimo u drugu fazu neoliberalizma u kojoj će se spasiti naši negativci kao glasnici i donositelji korporativnog kapitala u državu. Zadržat će udjele u svojim bivšim tvrtkama, a kapital će si uz pomoć države čije će snage reda obilato dotirati, stvoriti stegu i red.

Potrebno je samo još potrošiti protestni kapital naše generacije kroz proteste koji su unaprijed osuđeni na neuspjeh jer mi smo, eto, u tržišnoj ekonomiji. Tada su mirni dok ne izraste novi naraštaj onih koji nemaju što izgubiti. Mirna je i njihova prethodnica jer je novac izvučen iz Hrvatske već davno u stranim bankama te opran tako što su nam ga ti isti gulamferi posudili kroz kredite. Mirni smo i svi mi kako kaže Enghdal u nedavnom intervjuu za tjednik Forum, jer naši će glasovi utjecati na izbor upravljača koji će imati ovlasti poput kućepazitelja. 

Ne znam bih li povraćao ili umro od smijeha. Pitam se kako je moguće da rijetko tko od nas ove stvari doista vidi na pravi način. Edward Bernays u svojoj knjizi Promidžba opisuje upravo to. Kaže, moć je promidžbe u tome da ti je sve gore, a ti si sve zadovoljniji. Čovjek zna o čemu priča, upravo je on navukao muškarce na pušenje marketinškom kampanjom. Do njega pušenje se smatralo ženskim porokom, a muškarci su žvakali duhan. 

Što se mene tiče, mogu parafrazirati ono što je Leone rekao starom Glembaju: “Stari, možeš biti bogat koliko hoćeš, no nisi se odmakao mnogo dalje od tvojega pretka konjušara.” 

SEEbiz.eu

Autor 23.3.2012. u 21:14

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija