Ovi nisu u stanju ni marendu osigurat

 VEDRAN SRŠEN
Autor 6.1.2018. u 14:13

Ovi nisu u stanju ni marendu osigurat

Foto: bloger_.bloger.hr

„Hej ljudi, deset je uri, očemo li na marendu?“, pjevala je klapa, Ansambl „Dalmacija“ te 1963. godine na Splitskom festivalu skladbu Nikice Kalogjere, Arsena Dedića i Marija Nardellia. Marenda, bevanda i pjesma od pamtivjeka su simboli Dalmacije. Gotovo kultni status marende je proizlazio iz činjenice da je ona u Dalmaciji puno više od obroka ili jela između doručka i ručka, nego u drugim krajevima, primjerice poput onoga što je gablec u Zagorju. Obožavanje marende nije inspirirano kulinarskim već društvenim potrebama. Jer marenda je oduvijek bila vezana uz društvo, ekipu koja će, bude li trebalo i zapjevati, a uz to ona je bila i svojevrsna tribina gdje se raspravljalo o važnim i nevažnim temama i te su rasprave bile začinjene dozom sarkazma i humora, uvijek na granici između vica i ozbiljnosti. To su bile i prilike skresati u brk direktoru ili šefu sve što ste inače mislili, ali se niste usudili reći. Jer ono što je za marende rečeno, nije se za zlo uzimalo.

One, marende su bile i „Ćakule, što mogu ćakule“, ali marenda je bila prvenstveno stil života. Neki su samo radi marende s veseljem išli na posao.

Tako je to bilo nekada i u našemu gradu, kada bi u vrijeme marende iz brojnih poduzeća i ureda put restorana i gostionica krenula kolona špeditera, tokara i poštara, službenika i inspektora, dokera, bankara i carinika, policajaca i željezničara, profesura i drugih marendaša u onih nekoliko gostionica, tako da se gotovo uvijek znalo tko će s kim, gdje i što marendati.

U jesen te 1970. godine, moj prijatelj Mario je desetogodišnji dječak kada njegov otac, kojega su svi u našem gradu poznavali po nadimku Cvrčak, otvara jedan od prvih restorana na Jadranskoj magistrali – „ Mediteran“, donoseći i šireći ideje kapitalističke privatne incijative u socijalističkom društvu koje se sve više otvara i demokratizira, pokazujući snagu i vitalnost zajednice koja je sposobna „praštati“ i pružiti novu šansu i priliku pojedincima koji su nekada, dok je to isto društvo imalo obilježja totalitarističkog uređenja, bili proglašeni „grešnicima“, kao i Mariov otac koji je pola godine proveo kao zatočenik na Golom otoku, nakon što je bio prokazan i neistinito optužen od osobe s kojom je bio u sukobu, u neprijateljstvu koje nije imalo nikakvu ideološku, a kamo li staljinističku podlogu.

„Moj otac, uz sve te nepravde i poniženja koja su mu nanijeta, nikada nije izgubio vjeru u ono za što se kao partizan borio, za oslobođenje Hrvatske i Jugoslavije i smatrao je da je ono što je njemu napravljeno, njegova osobna tragedija“, kaže Mario. Zbog svega je toga Mariovo djetinjstvo i izrastanje ipak bilo obilježeno tom činjenicom.

U to vrijeme, početkom 60-tih, ceste su još uvijek bile makadamske. Od Dubrovnika do Splita, tih 200 kilometara i nešto više, kolima koja su posjedovale samo poneke institucije se prelazilo za 12 sati. Brod je u Dalmaciji bio glavno prijevozno sredstvo, a „Njegoš“ od Ploča do Splita vozio je 6 sati, a toliko je vremena trebalo i autobusu do Splita.

No, tih 60-tih Hrvatska i Jugoslavija se mijenjaju. Josip Broz organizira I. summit nesvrstanih zemalja i kao čelnik pokreta koji je okupljao više od sto država svijeta postaje svjetski lider bez koga se u Ujedinjenim Nacijama ne može donijeti niti jedna odluka. Rastom njegovog ugleda rastao je i ugled zajednice koju je predstavljao. Hrvatska i Jugoslavija su se mijenjale na bolje, demokratiziraju se. Današnja Hrvatska, na žalost, nema političara koji bi svojim ugledom pomogao, otvorio i pokrenuo Hrvatsku.

Privrednom reformom iz 1965. godine u gospodarstvo se uvode tržišni elementi, Jugoslavija postaje bliža Zapadu nego Istoku, sve više Zapadna a sve manje Istočna. Hrvatska i Jugoslavija gotovo da više i nisu komunističke, one ni po čemu ne sliče zemljama komunističkog Istoka. Jugoslavija ima svoj vlastiti put, put socijalističkog samoupravljanja. Zemlja bilježi neslućeni privredni rast, stope rasta DBP su dvoznamenkaste i do 15 % godišnje. Jugoslavija, a posebno Hrvatska, su među najbrže rastućim ekonomijama svijeta, zemljom se širi optimizam.

Gradi se Jadranska magistrala, godina je 1965., stiže turizam, podiže se na tisuće hotela, škola i bolnica, mostova i tvornica, otvaraju se nova poduzeća, stalno raste broj zaposlenih. Hrvatska i Jugoslavija postaju zemlje koje svojim stanovnicima daju šansu.

Mnogi, kao i naš Cvrčak se odlučuju prihvatiti pruženu priliku i krenuti u privatne poduzetničke vode, otvaraju se prvi privatni restorani na Jadranskoj magistrali, te 1968. godine počinje s radom kultni restoran „Teta Olga“, zatim Mediteran, Venera i Fulin, te Pećina 1975. godine.

„U nas je na marendi“, priča Mario „svaki dan bilo najmanje 150 ljudi, od radnika do direktora. Šnicli u saftu i tripice, lešo junetina i pečena teletina, a petkom obavezno brudet, bakalar i crni rižot. Je bio komunizam, ali su se tradicija i vjera poštovale“.

Svi ti gulaši, paprikaši i rižoti financirani su u ta samoupravljačka vremena iz posebnog dodatka na plaću koji su dobijali svi radnici, iz toplog obroka. I zato danas, kada iz ove otužne stvarnosti jedne opustošene i opljačkane zemlje pogledamo put magistrale i vidimo kako se zatvaraju jedna gostionica za drugom, iz tih vremena još je otvorena jedino „Teta Olga“, marenda sve više postaje, barem u našem gradu i simbol socijalizma, a ne samo Dalmacije.

Ono što je nekada stvarano, danas se razgrađuje. Dobro je prisjetiti se tih vremena jer sjećanje na te dane budi nadu i za jedno bolje sutra, iako je naša stvarnost turobna. Jer, što je manje radnih mjesta, manje je i marendi. Sve se rjeđe čuje: „Hej ljudi, deset je uri, hoćemo li na marendu?“

Ovi nisu u stanju ni marendu osigurat!

                                                     

 VEDRAN SRŠEN
Autor 6.1.2018. u 14:13

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija