Ovo malo kulture i bosaurin

Povezani članci

• Politički marginalci – tko će koga, nego svoj svoga
• Mate Parlov još 1967. je nazvan Clay iz Pule
• U katedrali Notre-Dame u Parizu hodočasnici i turisti – teško zajedno
• Pravda za Davida: Policija prijavljuje, sud oslobađa
• Bitka na Menhetnu
• Sahrana Milorada Barašina bit će u podnedjeljak

Jesen u Sarajevu nije počela banalno: primijećeno je da u ulici Bistrik sa iste strane  na udaljenosti od stotinjak metara dvije stare kuće – imaju isti ulični broj – 82. Na jednom je frekventno prenoćište, a na drugom poznata bistrička liječnička  familija. Kako poštar rješava tu zavrzlamu, uzme bosaurin? 

Jedan od najistaknutijih umjetnika Grada, koji, kao što se zna, dok svi u klin on udara u ploču, ruži uposlenike nekadašnje institucije Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine što više nisu zaljubljeni u neplaćeni rad na crno u tvz. državnoj instituciji (koji bi mu lijek pomogao da mu se razbistri, pa da shvati da je beznadežna  zaljubljenost u nepostojećeg poslodavca – bolest?) Prpošni i još zadugo maloljetnji BaletFest se udao (da li iz interesa?) za stari MESS.  Pozorišna zavjesa je podignuta.

BaletFest je počeo dobro. Predstava Slovenskog narodnog gledališča iz Maribora (europska prijestolnica kulture 2012!) «Radio i Juliet» koreografa i redatelja Edwarda Cluga je odlična. Maštovita, nesvakidašnja i dobro odigrana.

Imala sam prigodu pogledati još samo Gala koncert solista baleta Državnog akademskog teatra Opere i Baleta Ekaterinburg iz Rusije. Balet je umjetnost koja me oplemenjuje i oduvijek ushićuje više nego druge. Ovaj put me umorio, isto kao Dubrovnik 2011. sa instant kruzer ratnicima. Koncert je trajao 2 sata i 40 minuta. Program je bio sastavljen od solo i skupnih tačaka, dijelova iz poznatih baletnih predstava. Na sceni su se smjenjivali baletni plesači neuporedivo uvježbaniji i izražajniji nego oni koje imamo prigodu vidjeti. Mi ionako skoro ništa i ne vidimo, jer je Narodno pozorište jedina kulturno (-obrazovna) institucija u državi  koja njeguje i balet, ali mu prijeti slična sudbina kao i Umjetničkoj galeriji BiH. Pa jeste, koliko novčanica toliko i muzike: ne znam ko je šta osmišljavao, ali se taj neko možda u najboljoj namjeri – zaigrao. Dva sata i 40 minuta onih desetak plesača je teško izdržalo, jedan je pao, drugi se okliznuo. Ja ih potpuno razumijem. Smjenjivali su se kao na fabričkoj traci, jedni za drugima, potpuno mokri. Koga li se željelo impresionirati? Publika nije u stanju ni pljeskati nakon svake tačke  koje su sve ukupno trajale 2 sata i 40 minuta, a ne ruski baletani odraditi kvalitetno svoj posao.

Nekima u publici uopće nije bilo ni stalo do baleta. Jedan poznati sugrađanin je prežvakao predstavu (njega svakako treba upitati šta troši pa ima toliko nepotrebne energije), a u ustima je osim žvake imao i mikrofon – bio je vrlo glasan. Nekoliko mjesta je bilo prazno – podijeljene karte nisu bile na čast?

Ostajem pri ideji: za takve predstave, kao što je Gala koncert ruskih solista baleta cijena karte treba biti najmanje pet-šest-sedam puta viša nego je bila ovaj put: 20 KM.  I cijena karte je škola, da se razumijemo. (‘Nema Festivala bez obrazovane publike’, rekao je Direktor MESSa). Tako bi bilo makar u nečemu malo bolje: ne bi bilo podijeljenih karata koje nisu počastvovane, jer ozbiljna institucija ne bi htjela niti bi si mogla dozvoliti da gubi novac. Oni koje bi počastila kartama bi se jako potrudili da se pohvale – da su zaradili takav tretman. Utisak o praznim sjedištima u prvim redovima je vrlo slab, a gubitak – nesamjeriv. I sumnjam da bi iko onako žvakao kao onaj čovo u jednom od prvih rafova, jer ne bi ni tehnički mogao. Svakom bi stao dah, a žvaku bi progutao, što od cijene koju bi platio novcem iz vlastitog džepa, što od kvaliteta baleta. A koncert sigurno ne bi trajao 2 sata i 40 minuta, jer bismo ulažući i vrijeme i novac u umjetnost odškolovali kako treba barem jednog baletnog stručnjaka koji bi znao da iz više razloga (ovdje zdrava pamet ne pomaže) gala koncert solista baleta ne može trajati toliko dugo. I ne smije se zaboraviti: nikada kvanitet na uštrb kvaliteta. Ne znam kako baletani ne skapaše: ono nije bio gala koncert nego smotra. A meni su ruke – odpale.

A onda je došao na red MESS sa onim motom o obrazovanju. ‘Nema Festivala bez obrazovane publike». Da bi dobri, stari MESS dijelio takve preporuke, moramo opet od početka, šta je starije, koka ili jaje? MESS to zna, nego je lukav i slatkorječiv. Da bi publika bila obrazovana, prvo mora ‘učitelj’ biti dobar, i imati uspješnu strategiju i odličnu organizaciju. Godinama kupujem komplete karata koji koštaju oko 200 KM. U tome sam se ugledala na boljeg od sebe: to sam naučila od Vesne Mašić, koja je na slavnom MESSu dva puta dobila Zlatni lovorov vijenac. Vesna Mašić, čiji je matični Kamerni teatar 55 i rodna kuća MESSa, svake godine za sebe i svog muža, Josipa Pejakovića, kupi dva kompleta karata, i tako decenijama. Ja sam ove godine bila na godišnjem u nezgodno vrijeme, baš kad je MESS otvorio blagajnu. Karata za kupiti nema ni za lijeka. A šta uraditi sa očajnikom iz Čajniča, koji je potegnuo odtamo: namjerio se obrazovati uz MESS, a ne uz rad  i ‘poljubio blagajnu’ kao i ja? «Sve je planulo, a podijelili smo i sponzorima», rekla mi je službena osoba U.B. To ukazuje da je organizacija nedovoljno dobra, da budem blaga. A da se MESS preseli u veće sale (onaj fantastični njemački Hamlet je bio u Zetri, npr.), i da napravi posebnu predstavu za sponzore?  Pa pusti narod, koji uredno plaća karte i hoće da mu (životna) škola bude MESS – da ide u pozorište i postane bolji čovjek? I to je jedan od načina da MESS dođe do novca, o kojem tako gordo – ali praznih džepova govori. A ako predstava nema nego jednom, jer nema novaca – ne razumijem o čemu se radi. Od fame se ne živi dugo. I kome uopće služe predstave – kojih nema? Nema para, nema predstava i – ‘nema više’.

A sponzoru MESSa– svaka čast. Sreli smo se. Na ulazu na predstavu koja je otvorila MESS dobila sam kutijicu, malo veću od one za karmin. U žurbi i uzbuđenju (oko mene sve same face: nonšalantni i razdragani strani umjetnici, freh oskarovac i njegova svita, SFF-ovci, dekan Sarajevo Film Akademije, profesor Nenad Dizdarević koji se uljudno ponudio da mi ustupi kartu – eto kako se obrazuje publika, to je pravi profesor i pedagoška gesta, ovom prigodom mu se zahvaljujem; pa Emina Ganić) nisam pošteno ni otvorila dar na kojem je pisalo ime sponzora. Malo sam zavirila i učinio mi se durbin. Aaaaah, to se u pozorištima koristi kad se daleko sjedi i gleda balet! Mudar sponzor i savršeno apdejtirana reklama: BaletFest se udao za MESS, super! Ali – požurila sam.

Direktor MESSa je održao govor, ukazao, nagradio, pohvalio, kritikovao, požalio se i pozvao publiku da u našem kulturnom mraku – upali svjetlo i otvori Festival. Meškoljenje u sali i meni se upali: potražila sam brzo u mojoj ogromnoj torbi – sponzorsku lampicu, a ne durbin. Zaiskrila je još pokoja lampica i radost, nesumnjiva radost što je MESS otvoren, u nekulturi i besparici, ali – gordo i originalno.

Ali skoro sve naše predstave, i prave i krive su, kao po pravilu, mimo svega očekivanog – e to je MESS: na bini Narodnog pozorišta je sjedio orkestar Sarajevske filharmonije. Mislila sam, naivno: sad će himna!  Nema države, ali ima himne! Na scenu je izašao dirigent kojeg nisam nikad vidjela i elegantno počeo dirigirati, a poslije i recitirati na italijanskom. Na zidu u pozadini se pojavio prijevod. Iz orkestra je kasnije izvirio čovo koji mu je replicirao, a onda i zapjevao skupa s dirigentom! Kritika suvremenog globalnog trenutka: euro, obveznice, bijela smrt, igra i prazne riječi. A naš orkestar je svirao – sve u šesn’est! Tako je neočekivano počela i jednako avangardno završila maestralna predstava «Sconcerto – teatro di musica» Ujedinjenih teatara iz Napulja. Jedinstvena predstava i doživljaj. Publika, ona neuka publika je dugo, dugo pljeskala.

Ja nisam ni baletni ni pozorišni stručnjak. Vjerujem da umjetnost ni ne postoji radi stručnjaka. Ne mogu sa sigurnošću tvrditi šta je dobro ni šta nije. Samo znam šta me ushićuje i šta mi otvara vidike. Ponešto znam i o tome šta je red i zdrava pamet, ali ne mogu se uvijek u to pouzdati. Rekla bih ovako: do dobre baletne organizacije i predstave Sarajevo će još pričekati, a MESS je čudo. Ono očito počiva – kao i svugdje gdje se nered odomaćio i vladaju neškolovani i neobrazovani duhovni siromasi sve dubljihih džepova – na izuzeteno dobrim pojedincima. Taj problem u Sarajevu i u Bosni i Hercegovini za sada ne može riješiti ni Bosnalijekov lopril, jer on samo snižava pritisak, ni Bosnalijekov bosaurin, koji samo smiruje. Bosnalijek je odličan gospodarstvenik i sponzor, ali će nam pod hitno trebati ili neki drugi lijekovi, ili skalpel. Umjetnost u Bosni i Hercegovini ne može zavisiti samo od naizgled neumornih pojedinaca i jednog odličnog proizvođača lijekova. Vjerujem da svi lijekovi MESSovog sponzora nisu dovoljni da se izliječi bolest zvana Dayton acuta. Od bolesnog papira se na smrt razboljeli korisnici.

Dok publika ne bude dovoljno obrazovana, to jest osvješćena i shvati da (u zbilji zvanoj IZBORI) sama sebe pravi budalom, moraćemo odgledati još mnogo MESSovih predstava. To – da nas MESS uči i obrazuje – velika je sreća, jer ima i drugačijih ‘igrokaza’, a zovu se što hladni, što krvavi rat.

A onda ćemo jednom morati, volens nolens, i sami zaigrati glavnu ulogu na sceni zvanoj URADI SAM ZA BOLJI ŽIVOT. Do tada će, bojim se, sponzor morati proizvesti puno loprila i bosaurina., ali nam to neće pomoći.