Ozren Kebo: Križni put Slave Kukića

Autor 22.6.2011. u 06:34

Ozren Kebo: Križni put Slave Kukića

Šta god ko mislio o njemu, ipak je Slavo Kukić najozbiljniji od svih predloženih kandidata za mandatara Vijeća ministara. I čovjek je ozbiljno pokušao odraditi svoj posao. Kineski zidovi na koje je udario svjedoče u kakvoj i koliko neozbiljnoj zemlji živimo: Bosna i Hercegovina već je više od 260 dana bez vlasti, a SNSD i skup stranaka koji baštini skraćenicu HDZ odlučno su odbili i samu pomisao da popričaju s čovjekom.

BIJEDNA PROVOKACIJA

Slavo Kukić ne sviđa se ni Stranci za BiH, što nas dovodi do (ne)očekivanih političkih obrata – došli smo u situaciju u kojoj, bar formalno-pravno, više državotvorne svijesti i diplomatske uljuđenosti demonstrira, recimo, PDP, nego SBiH.

Kukićeva – svi su izgledi – neuspjela diplomatska ofanziva, pokazuje zastrašujuću kompleksnost političkih antagonizama kojima smo izloženi i akutnu uzaludnost bilo kakvih integrativnih zahvata u Bosni i Hercegovini. Pokazuje i još nešto, kako se usamljen, ostavljen od svih, nađe neko ko se na ovdašnjoj političkoj sceni usudi prakticirati uljuđenost. Kandidat za mandatara prošle je sedmice bio izložen seriji opskurnih uvreda. Vrhunac tog primitivluka ipak pripada Miloradu Dodiku, koji je prevazišao samog sebe izjavivši da Kukić „može biti predsjednik samo svojoj mami i tati“. Eto kakve početničke i neukusne ispade proizvodi čovjek kada za savjetnika, umjesto ozbiljnih profesionalaca, uzima izrazito nazadne grafičke i ine radnike. Sva sreća da je Kukić jedna pristojna i odmjerena osoba i da je naučio elementarno pravilo bosanskohercegovačke politike: ostani pribran i pred najtežim uvredama. Njegov odgovor na Dodikovu bijednu provokaciju bio je praktična lekcija iz političke elegancije: „To nije moj način komuniciranja“, poručio je Kukić Dodiku. „Moji roditelji su mrtvi i to je uvreda pokojnika.“

Ako ništa drugo, bilo bi lijepo imati ovako otmjenog premijera. Kakvih je sve čudesnih likova prodefiliralo na toj poziciji, čovjek koji ovako uzvraća bio bi pravo osvježenje. Jer imao je Slavo Kukić na raspolaganju pravi arsenal adekvatnih, što će reći otrovnih i duhovitih dosjetki na račun popularnog Miće. Mogao mu je, evo uzmimo samo jedan primjer, uzvratiti ovako: „Nek ne dira moje roditelje neko ko je najbolji predsjednik samo svojoj djeci. Kćerku je po skraćenoj proceduri zaposlio, a sinu je, u sklopu široke i pretežno humane akcije RECI DROZI NE, dao milionski kredit za nekakav voćnjak. I, u redu – prihvatam, Milorad Dodik je eventualno predsjednik i Emiru Kusturici. Emir se također može nadati višemilionskoj hediji, što ne znači da po automatizmu i on ima problema s narkoticima.“

Tako bi otprilike mogao da izgleda politički dijalog po pravilima Milorada Dodika. Ali Kukić je odbio svaku mogućnost da politiku spušta na ovaj nivo. On je dokazao da je, sad ostavimo sve drugo po strani, pristojan i otmjen čovjek, a takvi ovdje nemaju često šansu. Do sada je u javnosti, osim ove uvrede, bio diskvalificiran po više osnova: u Sarajevu što je Hercegovac, u Hercegovini što je Hercegovac sklon Sarajevu i Bosni, a potom što je SDP-ovac i protivnik HDZ-a, što u prevodu znači – izdajnik… Po važećim bh. mjerilima Kukić je vjerovatno loš Hrvat, takoreći Hrvat bez certifikata, ali sve ovo u čemu sada grcamo napravili su nam dobri Bošnjaci, dobri Srbi i dobri Hrvati.

HUMORISTIČKE ARGUMENTACIJE

Zanimljiva je i očekivana činjenica da Slavo nije uspio da realizira svoje i naše pravo na dijalog. To odbijanje razgovora došlo nam je u tjednu u kojem smo imali jedno znakovito razmišljanje posvećeno toj nezamjenjivoj disciplini ljudske komunikacije. Govoreći na sesiji Kruga 99, episkop zahumsko-hercegovački i primorski, vladika Grigorije poručio je da je „dijalog nasušna potreba današnje BiH.“ Ostavimo sad po strani šta bi na to rekao Trebinjac Blažo Stevović, vladika kao da je na sesiju stigao direktno iz kabineta Slave Kukića. Koji pokušava dijalogom izmiriti nepomirljive interese i argumente ovdašnjih političkih grupacija.

Međunarodna zajednica, odnosno Evropska unija, odbija mogućnost aktivnog i efikasnog uplitanja u bosanskohercegovačku političku džunglu, pravdajući to demagoškim izgovorom da „o svemu treba da se dogovore domaći političari“. Ali kako da se dogovore kad neće ni da govore? Ovdje je stanje takvo da, zbog dobro poznatih razloga, svako ima nekoga na koga je smrtno ljut i s kim zauvijek neće da razgovara. Ako propadnu Kukićeva nastojanja, pa sljedeći kandidat ili kandidatkinja bude po volji Draganu Čoviću i Miloradu Dodiku, da li to znači da Zlatko Lagumdžija i Sulejman Tihić neće prihvatiti razgovor s tom osobom, koristeći istu onu humorističku argumentaciju („To za nas nije ozbiljan kandidat; „Na putu smo“; „Nikad čuli za tu osobu“…) kojom su nas ovih dana obasipali iz HDZ-a i SNSD-a?

Jedna od ključnih riječi u petnaestogodišnjoj postratnoj politici Bosne i Hercegovine je – opstrukcija. Za izvođače tog nezahtjevnog političkog manevra često se s dozom ničim utemeljenog strahopoštovanja ovdje kaže – majstori opstrukcije. Istina je da za opstrukciju ne treba nikakav majstorluk – dovoljno je reći neću i odbijam, ili ne prihvatiti poziv na dijalog. Majstor je kreativna kvalifikacija koja ide uz građenje, rad, konstrukciju i takvih je ljudi u našoj politici malo. U trenutku kada nastaje ovaj tekst, Slavo Kukić tvrdi da ima prostu većinu, ali mu nedostaje entitetska saglasnost. I tu projekt pada. Bosna i Hercegovina nije prosta politička tvorevina, nego zbir entiteta. I još gore, Bosna i Hercegovina je zbir dijametralnih volja naših političkih moćnika i kao takva može hibernirati još stoljećima.

Ostaje samo jedno pitanje, kako se Grčka onako spektakularno uruši, a ovo čudo od države, prepušteno „majstorima opstrukcije, destrukcije i korupcije“, još na neki volšeban način postoji i napreduje u stagnaciji, disciplini kojoj nikakav napredak nikada nije bio imanentan…

(zurnal.info)

Autor 22.6.2011. u 06:34

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija