Ozren Kebo: Mirno spavajte, nama je ionako svako ljeto – sarajevsko

Povezani članci

• Mančić: Treba rešavati problem, a ne baviti se Milanovićem i Vučićem
• Kemal Mahić: Kongres SDA – sijelo „La Famiglia“
• Ante Lešaja: ŠVERCANJE FALSIFIKATA (četvrti dio)
• Heni Erceg: Nova hrvatska kultura
• J. Habermas : Čemu još filozofija !?
• Njemačka donirala brze testove na koronavirus ukupne vrijednosti od 151.000 eura

Odluka Emira Suljagića, kantonalnog ministra obrazovanja i nauke, da se od ove školske godine vjeronauka u osnovnim i srednjim školama ocjenjuje opisno, što znači da ovaj predmet više ne ulazi u prosjek ocjena, spada u one rijetke političke poteze koji svojom inovativnom prirodom, pragmatičnom svježinom i – teško je povjerovati, teško je čak i izustiti takav pojam, ali evo ispostavlja se da je neophodan – političkom hrabrošću, uvodi nove standarde u političku praksu Bosne i Hercegovine.

UMJESTO OTVORENOG DIJALOGA

Teorijski, u jednoj običnoj, sekularnoj državi, za odluku da se vjeronauka vrati u normalne okvire ne bi trebala nikakva hrabrost. Suštinski, svaki pokušaj da se politički život u Bosni i Hercegovini uozbilji i unormali mora, nažalost, imati karakteristike nabrojane na početku ovog teksta: inovativnost, svježinu i hrabrost. Odluka kantonalnog ministra da suzbije diskriminaciju djece i spriječi manipulacije jednim važnim predmetom, izazvala je bujicu oprečnih reakcija. Umjesto da to bude povod za otvoren dijalog o prirodi bosanskohercegovačkog društva, o kontekstualizaciji religije, o obrazovnom sistemu i njegovim nedostacima, o multietničkom društvu i njegovim izazovima, na ministra Emira Suljagića stuštio se primitivni gnjev vjerskih poglavara i službenika. Već sedmicama ministar je izložen prijetnjama, u pomoć se prizivaju šehidi i Srebrenica, a dobili smo i jedan od najživopisnijih političkih gafova ove godine, najavu sarajevskog ljeta, što nije sarajevski pandan onim divnim manifestacijama kakve su, recimo, Maglajsko studentsko ljeto ili Mostarsko kulturno ljeto, nego je to bila neumjesna, opskurna aluzija na – kako nam je objašnjeno s najvišeg mjesta – nemirno egipatsko proljeće. U javni prostor Bosne i Hercegovine čak je puštena i jedna fetva, za sada neodređenog roka trajanja (još nije jasno da li se konstruktivni prijedlog Rijasetovog kolumniste Muhameda Velića odnosi na stogodišnju ili pedesetogodišnju zabranu dženaze za Suljagića. Velić nije decidno poručio koju od predloženih opcija preferira, a Rijaset za sada decidno šuti). Uglavnom, izostala je jedino argumentirana rasprava.

Sve te reakcije pokazuju nekoliko flagrantnih činjenica o stanju duha u vrhu Islamske zajednice. Taj je duh zalutao u vremenu, navikao na privilegije i nenavikao na državu i dijalog, bez elementarne svijesti o poštovanju drugog i različitog, pogrešno kontekstualiziran, baždaren na priču o ugroženosti, što je najgori mogući politički okvir, koji nikad nikome nije donio ništa dobro. Pa kad se desila ovakva stvar, na površinu su isplivali sav jad i bijeda religijskog diskursa namijenjenog javnosti. Doduše, treba biti iskren pa reći da nam ni medijski prostor nije mnogo uređeniji, inteligentniji i liberalniji. I ne samo medijski. Politika, religija, mediji, inteligencija – naše društvo funkcionira na principu spojenih posuda, njegovi segmenti isprepliću se, nadahnjuju i nadopunjuju, tako da afera vjeronauka ne iznenađuje toliko demonstriranim stavovima koliko žestinom i količinom nepojmljivih gluposti. Da, glupost je teška riječ, neprimjerena političkom komentaru, ali još je teže da povodom ovog slučaja bude zaobiđena.

Najfrapantnije su bile i najviše reakcija u zemlji i inozemstvu izazvale su poruke reisu-l-uleme Mustafe ef. Cerića. Njegov, ako ga tako smijemo nazvati, povijesni govor u Blagaju (povijesni ne po značaju, nego po autodestruktivnom demistificiranju) pokazao je kakve naslage nerazumijevanja određuju dominantnu političku svijest kod Bošnjaka, u kakvom ozračju se prakticira i promovira vjerski život i kakve metode političke borbe imaju na umu u vrhu Islamske zajednice. Reisovo obraćanje vjernicima u Blagaju (ne)očekivani je populizam bez logike i koncepta, s politički sumnjivom tezom da su Bošnjaci ugroženi odlukama jednog bezbožnog ministra, izniklog iz jedne bezbožničke partije.

MALO VIŠE SAMOKONTROLE

Rijaset Islamske zajednice sopstvenu je nespremnost za društvenu kritiku i dijalog pretočio u seriju nedopustivih reakcija koje mu urušavaju autoritet i umanjuju relevanciju. Emir Suljagić je – uspostavit će se to kasnije – takao u osinje gnijezdo. Možda najviše uznemirava latentno pozivanje na nasilje kao metodu političke borbe. U tom smislu suvišna je bilo kakva prijetnja kairskim scenarijem, jer u Sarajevu postoji živo sjećanje na izuzetno dobro organizirano nasilje tokom Queer Sarajevo Festivala. Sramna demonstracija sile prilikom tog događaja pokazala je svu uzaludnost i dvoličnost onih predramazanskih i bajramskih intervjua i govora. Ovdje ne postoji ni minimalno uvažavanje i razumijevanje za drugog (ali baš drugog) i različitog (uistinu različitog). Ovaj skandal s vjeronaukom u školama pokazuje da svijest koja je tada dovela do nasilja nije mnogo odmakla od ondašnjeg nerazumijevanja. Mogućnost dijaloga, jedina relevantna i poželjna mogućnost u političkom životu, suspendirana je i supstituirana prijetnjama, podmetanjima i zlokobnim aluzijama.

Sve u svemu, tužna debata, jadna argumentacija, katastrofalna društvena svijest. Teško je predvidjeti kako će ovakve reakcije uticati na ministra Suljagića, hoće li se uplašiti i povući, ili nastaviti kako je počeo, otvarajući najvažnija, što u nas po automatizmu znači i najbolnija pitanja svog resora. Ako nastavi kako je počeo, onda mora jedno imati na umu: ne samo da ne treba popuštati pred pritiscima, nego ne smije podleći provokacijama i upuštati se u neprimjerene rasprave. Njegova iskušenja moguće je sažeti ovako: morat će da trpi udarce i da ih ne uzvraća. Morat će ostati dostojanstven i pred najnižim napadima. To nije lako, ali nema više pozivanja na mrtve Suljagiće.

A za sve ove uznemirene duhove koji još jednom nisu uspjeli položiti ispit demokratije, da kažemo i ovo: malo više samokontrole, gospodo vjerski službenici. Dvaput promislite prije nego što išta kažete. Tako težak i ružan govor ne priliči vjerskim velikodostojnicima. Ako budete prijetili sarajevskim ljetom, čuvajte se jeseni; ne znate u šta se upuštate. Vaš je zadatak da smirujete strasti i otvarate dijalog, a ne da budete kolovođe nemira. Prijetnja sarajevskim ljetom, osim što je neumjesna, neadekvatna i politički štetna, u sebi sadrži i duboko nerazumijevanje egipatskih nemira. Tamošnje proljeće (a više je, kalendarski govoreći, bilo riječ o zimi) nije buknulo zbog vjeronauke, nego zbog samovolje i korupcije, zbog kaste povlaštenih bogataša koji su mislili da dovijeka mogu manipulirati siromašnim narodom. E zbog toga, a ne zbog ovoga, izbijaju egipatska proljeća i sarajevska ljeta.

Zaključimo razmatranja o ovom vjersko-političkom skandalu u skladu s odlukom novog kantonalnog ministra. Za predstavnike vjere u ovom slučaju je neuporedivo bolje da ih ocjenjujemo opisno nego numerološki. Jer ako bi ih se vrednovalo na stari, predsuljagićevski način, onda je sasvim jasno da su od najvećeg dijela javnosti dobili čistu jedinicu. A ako bismo to prebacili u segment opisnog vrednovanja, možemo reći samo jedno: izrazito loše, gospodo, izrazito loše.

I baš zato, nek budu zahvalni novom ministru, a ne ljuti na njega. Sva je sreća da više nema ocjenjivanja, jer nekima bi, gluho i daleko bilo, sarajevsko ljeto u tom slučaju moglo propasti u pripremama za popravni.

(zurnal.info)