Ožujsko & karlovačko forever

Autor 19.10.2011. u 13:32

Ožujsko & karlovačko forever

Uostalom ja sam se na ovom popisu stanovništva ispisao iz hrvatske nacije (opcija: ne izjašnjava se). Biološki pripadam hrvatskom narodu, al’ kakve veze ima biologija s nacijom. Postoji li neki genetski marker koji određuje hrvatstvo (tipa H2DZ gen). Nacija je anakrona politička opcija. Hrvatstvo mi tu nije išta posebno mrsko – jednako brzo bi se ispisao i iz slovenstva ili srpstva. Jednostavno ne želim imati nikakve veze s tim političkim konstruktom, pripadajućim nacionalizmom, njegovim dubiozama, i svim njegovim podjelama, mržnjama, pod-podjelama, pod-mržnjama: Sjever-Jug, Istok-Zapad, Zagreb-Split, Purgeri-Dalmatinci, Dinamo-Hajduk, kaj-ča, piceki-tovari, žabari-blitvari, obično ulje-maslinovo ulje, svinjetina-riba, paradajz-pomidori, Jura-Jure, Ožujsko-Karlovačko, i drugim linijama fronte.


Kad sa Svetog Duha, svog zagrebačkog brda, odlazim na susjedno brdo Vrhovec, preslušavati kod frenda ploče i pržene CD-je, onda u lokalnom dućanu kupim par piva Karlovačkog.

Odrastao sam uz Zagrebačku pivovaru: jedan cigleni zid dijelio je dječji vrtić od pivovare. Još sad mi miris Zagrebačke pivovare dolazi kao miris djetinjstva (pomiješan s mirisom Francka). Ali kad pijem domaće pivo, pijem Karlovačko. Nije lakše ali je pitkije, ima fini dodatak riže u sladu, itd.

U malom lokalnom dućanu nema ni titraja zraka, a vrijeme je stalo. Prodavačice stoje ukopane, jedna za blagajnom, jedna za vagom, kao da je pljačka. U sredini se lagano ljulja omanji mršavi tip, s tetovažama koje mu se ovijaju oko ruku, ulaze kroz majicu kratkih rukava prema ramenima, i kroz ovratnik izlaze na vrat. Ošišan je na kratko, s vidljivim tragovima mašinice na lubanji, i brazdama na licu. U svakoj ruci drži dvolitrenu plastičnu bocu Ožujske (pola litre gratis), tzv. „klipaču“.

Dok kopam po frižideru za hladnim limenkama Karlovačkog čujem kako da priča da mu je danas bila murija doma jer je tekma. Očito je nekih od BBB-a koji je vikendima, kad se igraju tzv. utakmice „visokog rizika“, pod nadzorom policije. Prodavačice i dalje stoje ukočene, svaka na svom kraju dućana, ne progovarajući ni riječi.

BBB melje i dalje, ali ga ne slušam. Slažem četiri ledene limenke u naručje i krećem prema blagajni, taman da stanem iza njegovih leđa. Polako se okreće, staklastih očiju gleda u limenke, zatim podiže glavu i uz cerek kaže, „buraz ‘ajmo zajedno gledati tekmu!“.

Šutim. Kao i prodavačice znam da je bolje ne nasjedati na spiku. Samo se smješkam. I prebirem sitno u ruci. Badbluebojs i dalje melje prodavačicama. Dobro ih znam, jedna mlađa i jedna starija: djeluju kao majka i kćer, ali ih nikada nisam pitao jesu li u rodu. I one mene znaju. Nekad dolazim s kćerima. A nekad samo stanem s auto ispred dućana pa se starija kćer zaleti po sladoled ili kaugume.

Badbluebojs se ponovo okreće prema meni. Spušta pogled prema limenkama, i sada bez cereka, fokusiranog pogleda, s upitnikom iznad glave, kaže, “a zakaj ti piješ tovarsko pivo?”

I dalje šutim. Ožujsko je kao purgersko pivo, omiljeno pivo zg-sh-a, a Karlovačko je kao „torcidaško“ pivo. Na dan utakmice to su opasne šifre. Inače, Karlovac je nekih četrdesetak kilometara na jugo-zapad od Zagreba. Nije baš neki Jug. Karlovac je i negdje na granici kajkavštine. Nema ni jednog tovara tamo. Ni Dalmatinaca, što se tog tiče. Ali bolje je šutiti.

Uostalom ja sam se na ovom popisu stanovništva ispisao iz hrvatske nacije (opcija: ne izjašnjava se). Biološki pripadam hrvatskom narodu, al’ kakve veze ima biologija s nacijom. Postoji li neki genetski marker koji određuje hrvatstvo (tipa H2DZ gen). Nacija je anakrona politička opcija. Hrvatstvo mi tu nije išta posebno mrsko – jednako brzo bi se ispisao i iz slovenstva ili srpstva. Jednostavno ne želim imati nikakve veze s tim političkim konstruktom, pripadajućim nacionalizmom, njegovim dubiozama, i svim njegovim podjelama, mržnjama, pod-podjelama, pod-mržnjama: Sjever-Jug, Istok-Zapad, Zagreb-Split, Purgeri-Dalmatinci, Dinamo-Hajduk, kaj-ča, piceki-tovari, žabari-blitvari, obično ulje-maslinovo ulje, svinjetina-riba, paradajz-pomidori, Jura-Jure, Ožujsko-Karlovačko, i drugim linijama fronte.

Badbluebojs stoji tik do mene. Nižeg je rasta. Ako me lupi glavom – savršeno će me pogoditi po nosu. Udarci glavom znaju biti zafrknuti. Ako je udarač viši svojim će nosem pogoditi tuđe čelo. Ali BBB je u idealnoj poziciji. Vidim prodavačicu kako pilji u mene. A zatim se badbluebojs podigne na vrhove prstiju, rukama me nježno primi za glavu, i s cerekom poljubi u znojno čelo… Nek živi ljubav, nek ne bude rat, neka svako dijete sniva miran san. Ožujsko&Karlovačko forever.

Dolazim kod frenda s Karlovačkim i kažem: “Upravo me poljubio neki badbluebojs”. Frend me samo upitno gleda, uz soundtrack “Animal Collectivea”.

Perspektive in refleksije, Življenje na dotik  (EPK Maribor 2012)

Tagovi:
Autor 19.10.2011. u 13:32