„Pakrački dekret“ zdravom razumu

Marijan Vogrinec
Autor 13.6.2015. u 22:15

Izdvajamo

  • Prekid honorarne suradnje slobodnomislećem novinaru, darovitom majstoru riječi i autentičnog stila Borisu Dežuloviću u Slobodnoj Dalmaciji samo je znak više kako Bijedna Naša maloumno, opterećena neizmjernom glupošću svojih redikula kojima nije u stanju stati za vrat, sve dublje tone u svjetonazorsko-političko-ideološku kloaku. A iz te truleži najgorih otpadaka bliže i dalje prošlosti zloslutno se probijaju nacistička svastika i ušato U, nakinđureno latinskim križem među krakovima

Povezani članci

„Pakrački dekret“ zdravom razumu

foto: šg

Prekid honorarne suradnje slobodnomislećem novinaru, darovitom majstoru riječi i autentičnog stila Borisu Dežuloviću u Slobodnoj Dalmaciji samo je znak više kako Bijedna Naša maloumno, opterećena neizmjernom glupošću svojih redikula kojima nije u stanju stati za vrat, sve dublje tone u svjetonazorsko-političko-ideološku kloaku. A iz te truleži najgorih otpadaka bliže i dalje prošlosti zloslutno se probijaju nacistička svastika i ušato U, nakinđureno latinskim križem među krakovima

Marijan Vogrinec

Vatromet sramote i primitivizma opet je neslavno/nezasluženo obasjao Split, drugi po veličini grad u Bijednoj Našoj. Glasnije i razornije od ikakve ISIL-ove diverzije, pod pitomim je Marjanom najprije prasnuo prekid honorarne suradnje u Slobodnoj Dalmaciji maestru nadahnute kolumnističke vokacije Borisu Dežuloviću, a gotovo samo nekoliko sati kasnije zgrozila je demokratski svijet nacistička svastika na poljudskom travnjaku, prigodno aranžirana za važnu nogometnu utakmicu Hrvatska-Italija. Koja se, po kazni Međunarodne nogometne federacije, zbog nacifašističkog divljanja hrvatske huliganije, imala održati pred praznim tribinama. I jedan i drugi mračan događaj iz istog su izvora zla i grozan su atak na zdrav razum, demokraciju, slobodu misli i ljudska prava… Oba događaja gase svjetla nad Hrvatskom i odvlače je u mrak.

Prekid suradnje slobodnomislećem novinaru, darovitom majstoru riječi i autentičnog stila Dežuloviću samo je znak više kako RH maloumno, opterećena neizmjernom glupošću svojih redikula kojima nije u stanju stati za vrat, sve dublje tone u svjetonazorsko-političko-ideološku kloaku. A iz te truleži najgorih otpadaka bliže i dalje prošlosti zloslutno se probijaju nacistička svastika i ušato U nakinđureno latinskim križem među krakovima. Garnirung atmosfere: krvoločne parole na javnim mjestima „Ubij Srbina“, „Kolji Srbe“, „Naprijed ustaše“, „Mamiću cigane“, „Mamiću Srbine“… Stadionima se ori ustaški poklič „Za dom, spremni“, a nabrušena bi desničarka Ruža Tomašić „čistila dvorište“ od preostalih hrvatskih Srba. Šef „novog HDZ-a“ (novog? – sic) Tomislav Karamarko bi „lustrirao“ građane Bijedne Naše valjda po vlastitoj odokativnoj procjeni „tko (ne)voli Hrvatsku“. Katoličkom je kleru „milija ustaška od partizanske kape“, a demokratski izabrana vlast je „zločinačka i nenarodna“. Ima li razum šanse!?

U toj kloaki jezive mržnje, rasizma, šovinizma, ksenofobije i prizivanja krvi uistinu je teško prepoznati i najmanje šanse za razumno postupanje. Rastu tenzije i vrije ono malo skromnog/sirovog mozga u prolupalim glavama. Kakav razum kad nesavjestan katolički svećenik, zadužen za studentski pastoral u Zagrebu, homilija šatorašima u Savskoj 66 da „rat još nije gotov“, a ovi to sijevajućih očiju papagajče s dovratka istoimene crkve na Markovom trgu. Guše i guraju prste pod vizir mladom policajcu (sinu ratnog vojnog invalida!) i teroriziraju građane, prijeteći im na ulici detonacijom plinskih boca. A šef „novog HDZ-a“, koji „ne stoji“ iza veteranskih uličnih nereda i nasilja, amnestira „branitelje“ nebulozom da nisu prekršili nijedan zakon. Predsjednica s Pantovčaka Kulisa (Dežulovićeva ironija – op. M.V.) Grabar-Kitarović ni abera, drži se po strani, čeka Godota!?

„Crveni Split“ pocrnio!?

Jedan Split, ladanjski grad rimskog cara Dioklecijana, „crveni Split“ čiji su sinovi, nacionalno svjesni domoljubi spasili život svom Maršalu na Sutjesci i čija je svetinja Hajduk kompletan otišao pod partizansku crvenu petokraku boriti se protiv ustaša i njemačkog okupatora, taj Split, dakle, danas više nema kruha za Borisa Dežulovića! Za tog poštenog kolumnistu široke duše, zauzete za dobro svih ljudi i jasnih vidika o državi dostojnoj svakog poštovanja, danas više nema kruha u dnevnim novinama slobodarske tradicije.

Ali taj i takav Split postao je ugodno mjesto za – nacističku svastiku, krvožedno, čoporativno urlikanje „Za dom, spremni“, svake godine za mise zadušnice ustaškom ratnom zločincu Anti Paveliću i spomenik HOS-ovcima iz postrojbe crnog imena „Rafael vitez Boban“. Eeee, naš Splite! Ali i Slobodna Dalmacija, koja je nekorektnim prekidom suradnje vrhunskom kolumnistu pokazala koliko je uistinu slobodna/neovisna o koristoljubnom političarenju i koliko joj je uređivačka politika utemeljena na profesionalnom načelu: činjenice su svetinja, a komentar je slobodan.

Boris Dežulović je, primjereno svojoj novinarskoj svijesti i savjesti, poštujući svetost činjenica, bio slobodan napisati to što je i kako je napisao u kolumni „Za njih bi bilo bolje da Bog ne postoji“ (Slobodna Dalmacija, 28. svibnja 2012.). Županijski je sud u Splitu ocijenio da je autor „povrijedio čast, ugled i dostojanstvo“ desetero tužitelja (Stjepan Lozo, Guido Piasevoli, Tatjana Alajbeg, Joško Čelan, Miroslav Klarić, Gordan Sladoljev, Barbara Kovačić-Domančić, Željko Ostoja, Miroslav Lozina i Marko Džaja) te presudio da im Slobodna Dalmacija mora platiti ukupno 150.000 kuna „naknade štete“, po 15.000 kuna svakom tužitelju. Uvrijedlo se društvo iz kafića o čijoj su netrpeljivosti prema LGBTQI manjini pisali valjda svi mediji u zemlji, ali tužena je samo Slobodna.

„Prema obrazloženju presude“, komentirao je Nacional.hr, „prvostupanjski sud utvrdio je da članak od početka do kraja iznosi teške uvrede za tužitelje kroz upotrebu neprimjerenih izraza. U presudi se navodi i da autor naziva tužitelje ‘najvećim prirodnim neprijateljima ljudske inteligencije’ te ih proziva kao isključive krivce za sudbinu Antonije Bilić. Sud je zaključio da su tužitelji dokazali odgovornost za štetu, dok tuženik nije dokazao ispunjenje pretpostavki za oslobađanje odgovornosti od štete prema odredbama Zakona o medijima. U presudi se navodi da autor članka nije provjeravao točnost navoda vezanih za stav tužitelja u vezi s gay paradom, niti što je točno izneseno na njihovoj konferenciji za tisak održanoj u žnjanskom kafiću, već je o tome bez provjere navedenog u spornom članku iznosio stavove zasnovane na člancima u medijima, referirajući se na protivljenje tužitelja da se održi gay parada u Splitu.“

Te „članke u medijima“, koje su pisali novinari nazočni na rečenoj „konferenciji za tisak“, nitko od desetero tužitelja nije demantirao niti je tužio njihove medije za objavljivanje neistine. Dakle, objevljene su istinite činjenice kad ih nitko nije doveo u pitanje. Zašto bi u tim okolnostima kolumnist Dežulović imao razloga ne vjerovati u objavljeno „protivljenje tužitelja da se održi gay parada u Splitu“!? I zašto u svom karakterističnom kolumnističkom stilu, koji čitatelji hvale i podržavaju, ne bi imao demokratsko pravo stati u obranu gay parade u Splitu!? Valjda su i Dežulovićevi urednici cijenili da je njihov kolumnist u pravu te mu objavili uradak, koji je imao velik i društveno pozitivan odjek u javnosti.

Uredništvo Slobodne Dalmacije moralo je stati iza svog novinara – iako vlasnici novina nisu! – bez obzira na posljedice jedne sudske presude. Glavni urednik splitskog dnevnika Ivo Bonković, tvrdi Dalmatinskiportal.hr, ne želi komentirati prekid suradnje svom kolumnistu. Žalosno, ali razumljivo. Najmanje je vjerojatno da je on, na svoju ruku, odlučio dati „pakrački dekret“ poznatom honorarnom suradniku, čiji se tekstovi prenose i citiraju u medijima u široj regiji, koji privlače Slobodnoj velik broj čitatelja i drže joj visok rejting među ozbiljnim medijima u zemlji. Prekid suradnje je najvjerojatnije nalog nadređenih glavnom uredniku, a njihovi su motivi sve prije nego profesionalne naravi. Bilo bi pošteno i korektno od šefa EPH holdinga, poznatog odvjetničkog tajkuna Marijana Hanžekovića, Bonkovićeva gazde i Dežulovićevog poslodavca, dati javnosti objašnjenje čina koji se ničim ne razlikuje od medijskih eutanazija za gnjilog Tuđmanova režima.

Prema izjavi Indexu.hr u subotu, Hanžeković nema prste u spornom slučaju niti vidi razlog zašto bi se, možebitno, Dežuloviću – od 1999. zaposlenom u tjedniku Globusu, također izdanju EPH – prekinula suradnja i u Jutarnjem listu.

Najbolji je primjer režirane u vlasti medijske eutanazije huda sudbina vrlo popularnog, također splitskog, satiričnog tjednika Feral Tribunea, koji su naprasno ugasile milijunski vrijedne „duševne boli“, organizirana s državnog vrha poplava sudskih tužbi za „narušen ugled, čast, klevetu…“ uglavnom nečasnih i neuglednih tužitelja. Samom je Franji Tuđmanu išao na živce Feral Tribune, koji ga nije štedio ni fotomontažom niti riječju, pa je „bezodvlačno“ – morao je umrijeti. „Kakva vražja demokracija i sloboda medija, ja sam demokracija!“ – bila je Tuđmanova praksa. Iz tog je slobodnomislećeg legla i Boris Dežulović izletio boriti se za slobodni svijet.

EPH-ovi žurnalistički proizvodi vrve svim i svačim, ali nijednom rečenicom o neljudskom postupku prema novinaru koji nije bilo tko u kreativnom medijskom prostoru. Dežulovići su rijetka i časna vrsta, nema ih mnogo i svaka će pametna redakcija postupati s njima kao s raritetnim kineskim porculanom od prije 5000 godina. U EPH ne misle tako. Bliže im je talibansko razaranje topovima 30-metarskih Buda, isklesanih u živoj stijeni.

Zapravo, nema se što očekivati ni od Hanžekovića niti od hanžekovićevaca u EPH-u, ako je ta družina primila među se jednog Tihomira Dujmovića s portala kojem je zdravije ne spominjati ime, svojedobno najurenog čak iz desničarskog Večernjeg lista. Taj Dujmović uistinu nema što tražiti uz cijenjene kolumniste EPH kakvi su Jelena Lovrić, Ante Tomić, Jurica Pavičić… Jest da izdanja EPH holdinga kubure s nakladama i drže zaposlenike na dijetnim plaćama i honorarima, ali – otkazati suradnju Dežuloviću, a „zakazati“ ju Dujmoviću, djeluje kao čista Luciferova zajebancija.

Ljubav, ljubav vječna

Objašnjenje presude splitskog suda kao da je izvučeno iz ideološke pomrčine 1990-ih godina kada je ćorava božica Pravda masovno, u tri smjene, štancala naknade za „pretrpljene duševne boli“. A redom su bolovali i inače psihički boležljivi likovi iz neposredne „Vrhovnikove“ okoline, koji nisu trpjeli/mogli podnijeti da ih medijska demokracija propituje za ratno-profitersko ili ratno-huškačko zdravlje, zavaljene u teškoj hladovini „iskrenog hrvatstva, katoličanstva i domoljublja“. Sloboda govora, pisanja i izražavanja imala je mjeru plagiranu i ponešto dotjeranu iz razdoblja „verbalnog delikta“ kada je i samo pjevanje „Vile Velebita“ bilo zločin, vrijedan barem tri mjeseca „službenog puta“ u Staroj Gradišci. Desetke godina kasnije, kada „ljubičica bijela/plava“ i nacionalni junak borbe protiv „crvenih, žutih i zelenih vragova“ nižu beskrajne partije preferansa, zasluženo zbrinuti u raju, krajnje desno od samoga Svevišnjeg, Dežulovićev otkaz u EPH-u daje za pravo zgođušnoj makedonskoj partizanki Tijani Dapčević: „Sve je isto, samo njega nema…“

Čudo je da se Dežulović i dosad zadržao u EPH-u, čiji su vlasnici imali npogrešiv vid i sluh kada političko-ideološke turbulncije, prirodno, zahvaćaju i medijski prostor. Da nije tako, odavna bi već vrag odnio družinu koja je tako uspješno „pretvorila“ i preusmjerila bivše najveće i najbogatije (personalno i materijalno) novinsko-izdavačko carstvo u jugoistočnoj Europi – SOUR Vjesnik. Danas, nakon što je 2012. godine u travnju učinkovito eutanazirana bivša informativna vertikala tog carstva, dnevnopolitički list Vjesnik, EPH je među trojcom najkrupnijih igrača u imovinsko-pravnom pokeru, gdje su ulog 80 milijuna eura vrijedne nekretnine bivšeg SOUR-a na najatraktivnijoj poslovnoj lokaciji u Zagrebu: raskrižju Savske ceste i Zagrebačke avenije.

EPH holding, eto, uvijek je u ljubavi s aktualnom vlašću. Nekad s Franjom Tuđmanom i poslije Ivom Sanaderom, pa mu dlaka nije pala s glave, sada sa Zoranom Milanovićem i sutra – tko zna!? – s Tomislavom Karamarkom. Zbivanja u Slobodnoj Dalmaciji, pa profesionalni interes i politički habitus odvjetnika Marijana Hanžekovića, već daju naslutiti kako će se stvari razvijati. Parlamentarni izbori uvjetuju i personalno pospremanje u EPH holdingu. Kakvo? Eto, Boris van, Dujmović unutra, a Hanžeković s tim „nema nikakve veze“. Nije važno tko su klijenti njeova moćnog odvjetničkog ureda.

EPH-u nije bilo teško izboksati i oprost milijunskog poreznog duga kad prigusti, ali ni smanjenje poreza na promet radi, kao, niže prodajne cijene dnevnih tiskovina. Cijena ostane ista, a razlika potone u džep velikih izdavača. Biti u takvoj poziciji u odnosu na profesionalnu moralku i zakonitosti političkog kamelenonstva korisno je za ugodan opstanak u milosti onih što kupuju medijsku uslugu. Dakako, podrazumijeva se da otkaz suradnje i novinaru kakav je Boris Dežulović – ne treba argumentirano objasniti. Ni njemu osobno niti javnosti. Na tako se niske grane spalo u Bijednoj Našoj.

Sada je pitanje svih pitanja kako će reagirati na indikativan „pakrački dekret“ Dežulovićevi kolege, ugledni novinari Slobodne Dalmacije, Jutarnjeg lista, Globusa, Glorije… Što imaju reći urednici Slobodne Dalmacije, koji su smatrali da je kolumna „Za njih bi bilo bolje da Bog ne postoji“ sasvim u redu, da je dobro napisana, da ne krši etičke norme struke, ne vrijeđa nikoga ni po kojoj osnovi, nego se bavi kritičkom anatomijom društveno važnog fenomena, da je korisna za javnost, da nije utuživa…, pa su je zato objavili? I dobro je da su je pustili, da su slobodi dodali demokratskog daha. Međutim, nije dobro, pače, krajnje je ljigav osjećaj kad se urednici pilatovski povuku u mišje rupe poltronskog konformizma i prešute sramotu u kojoj je velik, ako ne i presudan dio njihove krivnje.

Novinar može napisati što i kako želi, ali urednik rubrike i glavni urednik to nisu dužni objaviti, ako procijene da zbog nečega tekst nije za objaviti u njihovom mediju. Hrvatsko novinarsko društvo reagiralo je mlakim priopćenjem u slučaj Dežulović ocjenjuje nastavkom „opasnog trenda nakladničkog odricanja od vlastitih novinara“, pa samo „izražava ozbiljnu zabrinutost“ što je kolumnist „telefonom obaviješten“ o odluci Uprave Slobodne Dalmacije. Sve u svemu – ćorak! Riječ je o čovjeku kojem je poslodavac uskratio koricu kruha, ali ta grehota ima i veliko anticipativno značenje. Tko je sutra na redu u istom ili nekom drugom mediju!? Nedopustivo je tako, brzopotezno i bez objašnjenjaa, atakirati na profesionalnu i životnu egzistenciju novinara, na slobodu mišljenja i pisanja.

Dežulovićevi kolege iz redakcije i struke, novinarski ceh, političke kaste i civilno društvo morali bi glasno stati u obranu prava na javnu riječ. Ne bi smjeli dopustiti da i ovaj „pakrački dekret“ posluži za ušutkati kritičku misao i povjerenje u zdrav razum. Bez slobode, kritičnosti i zdravog razuma nema dobrog novinarstva. Prihvatljivog i učinkovitog, koje otvara svjetove i djeluje poticajno na pojedinca i društvo. Promiče boljitak i razvoj zemlje, humanističke vrijednosti.

Kako je krenulo u EPH holdingu s kolumnistom Dežulovićem, možda ista nevidljiva i šutljiva ruka već piše otkaze i Jeleni Lovrić, i Anti Tomiću, i Jurici Pavičiću… No, časni kolumnisti Slobodne Dalmacije Jurica Pavičić i Ante Tomić, solidarizirajući se s kolegom Dežulovićem – o čemu Hanžeković, kaže, nema pojma! – navodno napuštaju te novine. Njima uistinu nije mjesto uz Tihomira Dujmovića, čiji je svijet nešto neusporedivo drukčije i koji će jamačno razumjeti poljudsku svastiku kao obijest nedozrela adolescenta. Ne kao naravnu posljedicu sustavne nacifašizacije RH, koju promiču politička (ultra)desnica i dio Katoličke crkve. O poljudskoj svastici sada se uskokodakala sva hrvatska i međunarodna javnost, osobito oni u RH koji su najodgovorniji za neoustaštvo što će napokon doći glave državi. Ugledu zemlje u Europi i svijetu već je došlo.

Što se ima sada ima zbog svastike pjeniti predsjednik HNS-a Davor Šuker, koji ničim više ne može izbrisati činjenicu da je odavao počast ustaškom ratnom zločincu Anti Paveliću posjetom njegovu grobu u Madridu. Zajedno je s buljukom najistaknutijih sportskih dužnosnika progledao kroz prste politički nezrelom i povijesno neobrazovanom reprezentativcu Josipu Šimuniću kad je na travnjaku stadiona u Maksimuru urlao „Za dom, spremni“. Njegov prethodnik Vlatko Marković svojedobno je spriječio da „vatreni“ posjete jezivu nacističku tvornicu smrti Auschwitz. Kolinda Grabar-Kitarović sada glumata „zgražanje“ svastikom i plače nad neminovnim međunarodnim posljedicama za Hrvatsku, a smijulji se u VIP loži na maksimirskom stadionu kad se zborno viče „Za dom, spremni“, vrijeđaju Srbi i kad „hrvatski branitelji“ otvoreno šire međunacionalnu mržnju.

Vlasti Bijedne Naše, počevši od Franje Tuđmana („Sretan sam da mi žena nije ni Srpkinja niti Židovka“; a dvojica unuka imaju pola čiste srpske krvi!), otpočetka su zalijevale neoustašluk. I zlo se razraslo, razgranalo i počinje smetati susjedima. Civilizirana Europa i svijet – pa i sama Njemačka, od svršetka Drugog svjetskog rata! – ne žele više ništa imati s nacifašizmom. Ne piju više hrvatsko izvrdavanje i otvoreno koketiranje s genocidnim zlom koje je odnijelo oko 60 milijuna života u Drugom svjetskom ratu, od kojih polovicu ruskih! Hrvatsko desničarenje na tom planu nešto je toliko ogavno i katastrofalno po mogućem ishodu da ga je trebalo suzbijati u korijenu umjesto da se izmišljaju izgovori za ustaški ekstremizam.

Kada Dežulović upozorava na to u svojim kolumnama, svjestan je kotrljajuće pošasti sirovog ognjištarskog duha zamotanog u vjeru i naciju („Bog i Hrvati“), primitivizma poluobrazovanog „domoljubnog“ mentaliteta, rasizma, ksenofobije, homofobije i gluposti prekrivenih šahovnicom s ustaškim/bijelim početnim poljem. Zato je i pravosuđu valjda došlo iz guzice u glavu, pa se sjetilo kako Dežuloviću začepiti novinarska usta, a društvo odvjetnika Hanžekovića to jedva dočekalo. Ne bi li se, efektom domina, jednoumljem zla redom potkivali mozgovi i drugih slobodnomislećih ljudi.

Njemačka 1939-ih?

Bila bi krasna akvizicija – nadoknada valjda za izgubljenu Dežulovićevu publiku – kad bi EPH pojačao svoju dujmovićevsku uređivačku (pre)orijentaciju dovođenjem u svoje kolumnističku ergelu mudroslovnog velikana iz Večernjeg lista Ninu Raspudića, pa s lokalnih teveja bujičnog Velimira Bujanca ili olujnu Ozanu Bašić, ili neke slične „profesionalce pera i izričaja“, kojima je „Za dom, spremni“ lijepi, stari hrvatski pozdrav, a antinacifašizam (plus partizani i Tito) neusporedivo veći zločin nad hrvatskim narodom od svih nacističkih, fašističkih,i ustaških zajedno. Bijedna Naša sve više podsjeća na Njemačku 1939-ih godina. Atmosfera je gotovo ista. Samo što su Židovi sada i ovdje Srbi, četnici, udbaši, partizanski zločinci, SDP (Karamarko: „SDP je kriv za partizanske zločine, jer ih se nije odrekao!“), neke građanske udruge, pa i hrabri novinari kao Boris Dežulović, kojima su samo riječi još ostale za suprotstaviti se degenerativnoj nacifašizaciji svoje domovine.

Dežulovićev progon razlog je više da vlasnici EPH holdinga pod hitno zamijene slavno i ponosno ime Slobodna Dalmacija nekim drugim, primjerenijim aktualnom trendu zlokobnog desničarenja. Em su partizani osnovali Slobodnu i krstili te novine po oslobođenju Dalmacije od nacifašističkog šljama, što se sada više ne nosi kao modni hit, em se ta tiskovina napadno otklonila od čuvene Voltaireove krilatice: “Ne slažem se ni s jednom riječju koju si izgovorio, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da ih izgovoriš“. François-Marie Arouet Voltairea je time odavno afirmirao samu srčiku prave demokracije. No, zaostalo sjemenje zla opet izbija otrovne klice, a mislili smo da je istrunulo. Gle vraga, nije!

Dalmtinskiportal.hr pitao je Borisa Dežulovića smatra li da se iza otkaza suradnje u Slobodnoj Dalmaciji možda kriju motivi njegovih poslodavaca u odnosu na skore parlamentarne izbore na kojima se očekuje pad SDP-ove i dolazak na vlast koalicije „novog HDZ-a“ s Tomislavom Karamarkom kao premijerom. „Ne treba biti pretjerano pametan za zbrojiti dva i dva“, odgovorio je. „Upravljačka garnitura je procijenila da u ovom historijskom trenutku ne odgovara izričaj kao moj. Pa sad imaju izbora, nek’ im gnjide pišu.“ Spomenuo je da nije prvi kojega je u tom dnevniku „ovo zadesilo“, jer je „nedavno Davora Krilu zamijenio Tihomir Dujmović. Umjesto mene Vukman i eto ga“.

 

Marijan Vogrinec
Autor 13.6.2015. u 22:15

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija