Papa vas ne gleda

tačno.net
Autor 17.6.2015. u 12:47

Papa vas ne gleda

Foto: nezavisne.com

Prošle subote mogli smo svjedočiti činjenici da bh. mediji mogu emitovati optimizam kada hoće.

“Ne gledam televiziju, prestao sam sredinom ’90-ih godina, vrlo jednostavno – zato što me zavarava. […] Smatram da bi televizijski programi trebali biti konstruktivniji i bogatiji, kako bi nas uzdizali, a ne srozavali.” 

Papa Franjo za vrijeme posjete Sarajevu

Piše: Aleksandar Brezar, Mediacentar

U prošlu subotu mogli smo svjedočiti činjenici da praktično svi mediji mogu emitovati optimizam kada hoće (ili kada moraju). Medijsko pokriće posjete pape Franje Sarajevu i Bosni i Hercegovini je generalno bilo iznenađujuće pozitivno, uz pažljivo biran govor pomirenja, tolerancije i razumijevanja na koji obično nismo navikli od domaćih i medija iz regiona. Zato je bilo fascinantno pratiti medije koji gledanost i čitanost grade na konfliktu i dizanju tenzija u situaciji u kojoj su skoro potpuno nemoćni.

Kako spinovati poruke mira i suživota kada dolaze od visokog vjerskog, ali i političkog zvaničnika čiji je prvi potez čim je došao u Bosnu i Hercegovinu bio taj da sjedne u automobil vrijedan tek desetinu onog u kojem se voze domaći političari? Kako reinterpretirati poruke o gradnji mostova osobe čiji je kredibilitet – zarađen zdravorazumskim stavovima i znatno liberalnijom politikom u odnosu na svoje prethodnike – među pripadnicima ne samo svoje, već svih vjeroispovjesti (a usudio bih se reći, i među ateistima) toliki da ga je praktično nemoguće diskreditovati? Kojim putem stvoriti bar određenu dozu nekritičke, po mogućnosti etnonacionalno-raspirujuće negativnosti u za nas prijeko potrebnoj pozitivnoj atmosferi? Određeni urednici i novinari pokušali su to uraditi koristeći se nelogičnostima, floskulama i generiranjem straha, ali da li su zaista u tome uspjeli? Djeluje ipak da je sve ostalo na pokušaju, ali krenimo redom:

Klinička paranoja i crni scenariji

Čak ni beznadežno radikalno okoštali Nino Raspudić, u dva članka (jedan za uvijek problematični Večernji list koji često forsira politiku ugroženosti, i drugi za očito zbunjene Nezavisne novine, koje su također objavile i solidan broj pozitivnih članaka) nije do kraja uspio u svojoj nakani da u za njega specifičnom ciničnom stilu i u kontekstu Papine posjete ponovo stvori potpuno crnu sliku Sarajeva i BiH, pa mu se omaklo da prizna da je Papina posjeta pobudila entuzijazam i stvorila osjećaj da se, uopšteno zaključivši, „ipak može“. Raspudića nažalost ne može reformisati ni sam papa Bergoglio, te je tako u članku za Večernji list na kraju pisao o Sarajevu kao apokaliptičnom New Yorku iz Carpenterovih filmova, dok je BiH, navodno, tolika crna rupa da je ne samo potpuno izgubljen slučaj, nego i polako u svoju beznadežnost uvlači i guta i ostatak svijeta. Kako je onda moguće da je, po Raspudićevim riječima, u isto vrijeme “sve bilo savršeno” i “organizacijski doraslo europskim metropolama”? Raspudić ovaj niz kontradiktornosti ne objašnjava. Analizirajući oba teksta, dolazi se do zaključka da je Raspudić, kanališući mišljenje radikalno desničarskih struja iz hrvatskog naroda u BiH na kraju izgledao poput uvrijeđene mlade/mladoženje, te je priželjkujući dolazak Pape u južnije krajeve pokazao nerazumijevanje za činjenicu da Papina posjeta nije bila samo ekumenska, već i politička, te je sasvim logično da će jedan državnik za svoju prvu posjetu izabrati glavni grad naše države, a ne onu regiju u kojoj živi određeni broj „njegovih“ vjernika – sve su to stvari koje bi Raspudić trebao da zna. To ga, međutim, nije omelo da „brojanjem krvnih zrnaca“ prisutnih na misi na Koševu svejedno ne pokuša da ispadne veći katolik od Pape.

Foto: Večernji list/screenshot

Od crnih scenarija nije se ustezala ni Federalna TV, čiji su urednici i voditelji insistirali na mogućoj terorističkoj prijetnji. Eskaliralo je to u Dnevniku 2, kada je postavljeno pitanje da li postoji prijetnja od napada ISIL-a. Iako je odgovor bio za očekivati (“ne postoji”), stalno forsiranje te teme u programu federalnog javnog servisa je dovoljno da se vidi da takav pristup služi jedino za stvaranje atmosfere straha među građanima, dok one ciničnije navodi na pomisao da FTV možda takav razvoj događaja i potajno priželjkuje. Insistiranje na terorizmu i prisustvu ISIL-a u zemlji iz koje se toj terorističkoj ogranizaciji pridružilo pet puta manje osoba nego iz Velike Britanije, naprimjer, bezobzirno je i nepotrebno, a ta retorika čini dodatno zapaljivom kada se uzme u obzir multikulturalnost našeg društva.

Kripto-politički komentari sveštenog lica

Možda nije potpuno fer nakon klinički paranoidne FTV spomenuti Al Jazeeru Balkans, koja je dio posla u toku Papinog boravka odradila korektno, te samim tim ne zaslužuje da se nađe u istom paketu sa ostalima u ovom tekstu. Ipak, u kontekstu ove teme teško je ne vratiti se na gostovanje kardinala Puljića u emisiji „Recite Al Jazeeri“ nekoliko dana prije Papine posjete. Kardinal je vješto iskoristio nesigurnost i nedostatak želje voditelja Saše Delića da mu postavi prava pitanja, te se vrlo elegantno distancirao od odgovornosti crkve za bilo kakvo učestvovanje u politici. Vrhunac intervjua se dogodio kada je kardinal Puljić na indirektno pitanje o ratnim zločinima koje su počinili pripadnici hrvatskog naroda kazao: “Koji puta mediji očekuju da ja osudim, ‘evo on je zločinac, on je kriminalac’ – to ima sud koji sudi. Ja ne bih htio prejudicirati. […] Moram priznati da koji puta sam u ljudske sudove malko i skeptičan, ali mora postojati u ljudskom društvu i ljudski sud, jer ne može se stvarati red i mir bez tih ljudskih sudova. Ali sam vidio da zna biti i pristranosti, to sam i na svojoj koži osjetio.” Delić izbjegava da postavi follow-up pitanja o slučaju Kordić i dočeku kojeg su mu priredili crkveni zvaničnici ili makar na koji tačno slučaj Puljić misli kada kaže da je bio svjedok pristrasnosti (da ne govorimo o činjenici da je paradoksalno govoriti o prejudiciranju već završenog sudskog postupka) bez obzira koliko je u tom momentu jedino takvo pitanje u stvari logično i etički ispravno. Također, kada se već u kontekstu Pape daje prostora za kripto-političke komentare jednog sveštenog lica, mora se insistirati na potpunoj jasnoći njegove poruke, jer samo u tom slučaju od tog intervjua korist imaju i sagovornik i gledaoci bez obzira na njihovu vjersku pripadnost. Novinarstvo bez hrabrosti i impulsa da se postave otvorena pitanja pokazat će se na kraju i kao kontraproduktivno, što se vidi iz slijedećeg primjera.

cgzj3-cugaijwt2

Foto: Twitter/Al Jazeera screenshot

Zatvaranje prostora za dijalog

Koristeći za naše novinare – a pogotovo kolumniste – standardne retoričke i logičke pogreške moralisanja sa visine, prebacivanja tereta dokaza tvrdnje na drugog i skretanja pažnje sa stvarne teme, Filip Mursel Begović u svom članku za Stav, dostupnom na portalu faktor.ba, koristi Papinu posjetu da održi čas o srednjovjekovnoj bosanskoj istoriji, te da započne raspravu o broju Hrvata u BiH i o političkoj odgovornosti hrvatske strane za to, po njemu, “skandalozno curenje”, čak uspjevši da za isto okrivi i Darija Kordića(!). Problematika takvog pristupa temama o kojima se definitivno mora početi otvoreno govoriti je da zatvara vrata mogućem dijalogu sa drugom stranom, te u isto vrijeme stvara prostor za brojna dalja odstupanja od teme sve do dubokog gliba teorija zavjera poput onih koje se mogu naći na portalu magazina Saff, gdje je Begovićeva sumnja u političke motive posjete Pape transformisana u paranoidni scenario u kojem će HDZ (čiji su političari, pokazat će se, bili potpuno marginalizirani i vješto, a konstruktivno kritikovani u toku Papinog boravka) na kraju formirati odvojenu “administrativnu zajednicu” uz pomoć u pravo vrijeme organizovane vatikanske posjete, jer “Vatikan je institucija koja ne povlači slučajne poteze”. Novinaru Saffa ipak se mora postaviti pitanje: ako je to zaista tako, zašto je onda naslov teksta “Posjeta pape Franje Sarajevu je beznačajna za Bosnu i Hercegovinu”?

Rekao bih sasvim suprotno: posjeta pape Franje je izuzetno značajna, prije svega radi činjenice da smo u jednom danu vidjeli da su moguća razna čuda – od čistog i urednog grada, preko građana na prvom mjestu a političara u drugom planu, do naslova u novinama koji velikim slovima kažu „Nikad više rat“. Za nacionalistički nastrojene novinare koji će, nadam se, jednog dana prestati da žive od forsiranja politike koja sigurno neće donijeti dobro nikome, pa ni njima, poruka je upravo ona koju je prepoznao jedan od njih: “Ipak se može“.

tačno.net
Autor 17.6.2015. u 12:47

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija