Par crtica o ljevici danas

tačno.net
Autor 23.7.2014. u 10:40

Izdvajamo

  • Ljevica je genus proximum za sve pravce socijalističke misli, sve struje mišljenja unutar radničkog pokreta pa i one koji nisu direktni dio socijalističke misli, ali su dio socijalističke tradicije u najširem smislu riječi, dakle, u onom smislu u kojem je Peter Glotz odredio ljevicu kazavši: “Ako bi danas ljevica izabrala da se odrekne linije koju su naznačili Descartes, Kant, Hegel i Marx te Newton, Galileo, Darwin, Freud i Einstein, u stvari bi se odrekla same sebe.”

Povezani članci

Par crtica o ljevici danas

foto: mkcommunists.wordpress.com

Piše: Mira Lorger stav.cenzura.hr

Poznata teoretičarka Mira Lorger za STav piše o ljevici danas, njezinim potencijalima i mogućnostima: Svojedobno se Rosa Luxemburg s pravom suprotstavljala “mudracima“ II. Internacionale, koji su očekivali da će im kriza, sama po sebi, izručiti socijalizam. Kriza može izručiti i fašizam. Kako bilo, razloga za osporavanje ove svjetske nepravde u kojoj “zlo putuje svijetom“ itekako ima – očito, i sa stajališta ekonomije, a ne “samo“ morala. Neke će inicijative kapitalizam asimilirati, a neke i brutalno zatirati. 

Ljevica je genus proximum za sve pravce socijalističke misli, sve struje mišljenja unutar radničkog pokreta pa i one koji nisu direktni dio socijalističke misli, ali su dio socijalističke tradicije u najširem smislu riječi, dakle, u onom smislu u kojem je Peter Glotz odredio ljevicu kazavši: “Ako bi danas ljevica izabrala da se odrekne linije koju su naznačili DescartesKantHegel i Marx te NewtonGalileoDarwinFreud i Einstein, u stvari bi se odrekla same sebe.” Takvo određenje ljevice uključuje moderne tekovine prosvjetiteljstva, francuske revolucije i ukupnih socijalnih borbi te onog marksizma koji je u oslobođenju radničke klase nastavak (upravo nastavak, a nikako ne početak, kako se to, po mojem mišljenu pogrešno, često kaže) općeg oslobođenja.

Pomak prema desnici i političkom konzervatizmu

Problem suvremene društvene krize, a razdoblja uspona i kriza način su kapitalističke reprodukcije, i u svijetu i u nas potanko je razmatran, i to od strane lijevih teoretičara. Još osamdesetih godina Srđan Vrcan je napisao da je riječ o krizi globalnih razmjera, koja je donijela niz važnih promjena u ekonomskom funkcioniranju suvremenih društava: od usporenog, zaustavljenog pa i preokrenutog ranijeg trenda privrednog rasta i razvoja, preko galopirajuće inflacije, dužničke krize, trajne i strukturalno uvjetovane nezaposlenosti do procesa redistribucije u korist bogatih i drastične deprecijacije najamnog rada. Već tada su tu bile društvene promjene: zaustavljanje ili čak pak životnog standarda gotovo svih dijelova radništva, novi oblici siromaštva i bijede, te većinska degradacija uvjeta života. Potom slijede promjene u rasporedu socijalnih i klasnih snaga: narušen i napušten klasni kompromis, koji je dominirao u poratnom razdoblju, slabljenje pozicije radničke klase, osobito industrijskog proletarijata, nazadovanje tradicionalnih oblika radničkog organiziranja i tradicionalnih oblika radničke borbe, produbljivanje i segmentarizacija radničke klase, pojačan sistematski i organizirani pritisak na organizacije radničke klase, pojava novih socijalnih kategorija. Tu su i promjene u odnosima između političkih snaga i u političkom životu uopće: pomak prema desnici i političkom konzervativizmu, gubitak dominantne političke inicijative lijevih političkih snaga, pojačane tendencije fragmentarizacije i parcelizacije političkih snaga ljevice, ponovno javljanje nacionalističkih, etničkih i vjerskih reakcija na probleme što ih donosi kriza, redukcija i restrikcija demokratske participacije i jačanje elitizma i autoritarnosti. Slijede promjene u području kulture i duhovne situacije u suvremenim društvima: poljuljanost prijašnje dominacije lijeve kulture, pojava visoko intelektualne desnice, osporavanje ne samo svih oblika marksizma, već i mnogih tekovina moderne svjetovne kulture.

kapitalizam

foto: moreleftthanthou.wordpress.com

“A što da se sada radi?”

Zatim su počeli potresi osamdesetih i početkom devedesetih godina 20. stoljeća. Strukturna kriza globalnih razmjera tada je u najdrastičnijem obliku uzdrmala društva bez demokratske tradicije, društva prividno homogena, društva u kojima se onemogućavalo izražavanje realno postojećih različitih, pa i klasnih interesa, te u kojima nije bilo autentičnih organizacija radništva. Pokazalo se da ona nemaju ni sistemskih rješenja za funkcioniranje u vremenima krize niti su njezini lijevi intelektualci znali “a što da se sada radi?“

S jedne strane, većina građana u to se doba nadala da će se njihov društveni status u bitnom izmijeniti nabolje ako se kriza riješi u smislu naglašene hrvatske orijentacije što je Slavoj Žižek prokomentirao tvrdnjom da se porast nacionalizma u zemljama Istočne Evrope da objasniti strahom pred nastupajućim kapitalizmom, zbog čega se onda svojoj nacionalnoj državi pridaju osobita zaštitnička svojstva. S druge strane, čim je došlo do otrježnjenja i promjene vlasti, pokazala se besprimjerna drskost Račanove stranke u opravdavanju oštrine smanjivanja socijalnih prava. Tvrdilo se da je sve to u općem interesu jer otklanja “skupu državu“, kao da skupu državu čine jadna primanja zdravstvenih i prosvjetnih radnika ili nepodnošljivo niske mirovine. Onda, kao i sada, pokazalo da je skupa samo ona država u kojoj se ništa ne radi i u kojoj ima ovoliki broj nezaposlenih! Nakon toga, a razdoblja HDZ-ove vlasti namjerno ne spominjem jer su ispod svake razine, sadašnja se vlast pokazala potpuno nesposobnom da dovede taj strani kapital, kad ga već toliko želi, i započne kakvu-takvu proizvodnju. A onda bismo tek vidjeli kako će biti s novim gospodarima – i kako ćemo im se suprotstavljati!

Organizirana borba najamnih radnika

Na samom kraju Diktature nad potrebama Ferenc Feher (a knjiga je napisana 1983. godine) pokušao je odgovoriti na pitanje je li liberalni kapitalizam nasuprot socijalizmu prava alternativa u Istočnoj Evropi. Izjavio je da ne bi oklijevao u prihvaćanju liberalnog kapitalizma kao relativnog progresa kada bi, međutim, ta alternativa postojala. Po njegovu mišljenju, takve alternative nema: podanici socijalizma ne bore se za radikalne promjene da bi dobili novog gospodara.

Međutim, Feher je tu jako precijenio podanike. Oni su u međuvremenu pokazali kako drže da je budućnost europski plaćenog najamnika znatno bolja od ondašnje sadašnjosti. No, pri tomu su smetnuli s uma da im budućnost baš i ne mora biti “europski plaćeni rad”, nego može biti i “afro-azijsko-latinoamerički plaćeni rad”. Te da, ako su deset posljednjih godina socijalizma radili samo za otplatu kamata našega vanjskog duga – da će to raditi do kraja svojih života, samo što bi to sada valjalo raditi nešto efikasnije? Tačerizam i reganomika provedeni su, naime, u zemljama razvijenog kapitalizma i pored svog otpora organiziranog najamništva, a gdje onda ne bi u zemljama u kojima su sustavno uništavani svi obrambeni mehanizmi tog istog najamništva. Naime, najamništvo razvijenih zemalja odavno je naučilo da na visinu nadnice ne utječu samo zakon ponude i potražnje, nego i borba organiziranog najamništva. Možda je vrijeme da to nauče najamni radnici i u nas?

Prevlast kapitalističkih ekonomskih sustava u svijetu, naime, nipošto ne znači i jednoobraznost tih istih sustava kao što nam vladajuća koalicija nastoji sugerirati tvrdnjom kako nema alternative poslušnom odnosu prema institucijama globalizacije. Osim kapitalizma SAD ili Njemačke, postoji i onaj Portugala i Grčke, baš kao i kapitalizam Afrike i “trećeg svijeta“ općenito. Svaki od njih ima drugačiju društvenu cijenu – tomu se upravo uče naši najamni radnici i naše mase nezaposlenih.

margaret-thatcher_1953282c

Margaret Thatcher, foto: telegraph.co.uk

Emancipacijski nacionalistički procesi

Davno uočen, tu je još jedan problem o kojem valja voditi računa: emancipacijski procesi podložnih naroda u odnosu prema zbivanjima u središtu kapitalizma znaju se pokazati nacionalističkima, odnosno natražnjačkima jer se opiru i samoj modernizaciji. Vidjeli smo i gledamo kako je dio boraca za emancipaciju periferija u procijepu između priklanjanja napretku kakav dolazi iz metropola te dijelom zaista jest i u njezinom interesu, i borbe za očuvanje ponekih konzervativnijih odlika svojih naroda, što ga, opet, vuče u još goru periferiju.

Kriza ljevice jenjava

Uz to, kriza ljevice u svijetu, ali i u nas, općenito polako jenjava. Sve je veći broj izvrsnih analiza „mladih snaga“, uostalom, zaslužnih i za samo očuvanje imena ljevice. Svakako, trebat će nešto vremena da se savlada sva ona silna tradicija, od Marxa i Lenjina, preko Luxemburg i Gramscija te BlochaKörscha Lukácsa pa do naše vlastite lijeve tradicije. Osobito je važno što prije dobro savladati teorije nerazvijenosti i zavisnosti kao ono najbolje te, uz to, neobično aktualno, u ekonomskim analizama ljevice. Pored takvih analiza (a spomenut ću, kao primjer da naša ljevica itekako “drži korak“ s najboljim u suvremenoj društvenoj teoriji, samo knjigu Putovi modernih društava Vjerana Katunarića), bit će, dakako, za početak i nespretnosti i mladenačke bahatosti (na žalost, često i velikog neznanja), no, nama starijima – i time onima koji bi morali biti strpljivi, a ne i sami bahato mrzovoljni – to ne bi trebalo smetati.

radnici2

Time ne želim reći da kriza i strahote “tranzicije“ povećavaju izglede ljevice ili ih čak spontano “proizvode“. Ne. Svojedobno se Rosa Luxemburg s pravom suprotstavljala „mudracima“ II. Internacionale koji su također očekivali da će im kriza, sama po sebi, izručiti socijalizam. Kriza može izručiti i fašizam. Osobito je važno što prije koncentrirati se na to što bi danas bila kritika političke ekonomije u uvjetima svjetskog tržišta. Jer razloga za osporavanje ove svjetske nepravde u kojoj “zlo putuje svijetom“ itekako ima. Neke će inicijative kapitalizam asimilirati, a neke i brutalno zatirati. Garancija za uspjeh osporavajućih pokreta, dakako, nema. Nikada takve garancije nije ni bilo, ali nema ni garancije neuspjeha!

tačno.net
Autor 23.7.2014. u 10:40

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija