Patrioti i imperijalisti: Čerčil, de Gol i Putin

tačno.net
Autor 4.9.2014. u 09:28

Patrioti i imperijalisti: Čerčil, de Gol i Putin

Piše:Michael Romancov ihned.cz

Uredio: Ešref Zaimbegović

Pokušajmo dalje mogućnosti naslikati putem istorijskih analogija. Raspad sovjetskog imperija naime nije ni slučajno bio izuzetkom nego je u kontekstu 20. stoljeća upravo nečim što ima niz zanimljivih paralela. Britanski i francuski imperijum, Vinston Čerčil i Šarl de Gol. To bi, nadajmo se, moglo biti dostojna usporedba i za Vladimira Putina.

Prije 75 godina počeo je 2. svjetski rat. 1. septembra 1939. se i u Rusiji smatra početkom konflikta iako je za Moskvu puno značajniji datum 22. juni 1941., kada je bio napadnut Sovjetski savez. Tada je naime “unutar” nepravednog imperijalističkog konflikta o podjeli svijeta počeo “pravedni” Veliki otadžbinski rat.

Na njegovom kraju, po trijumfalnom osvajanju Berlina, Sovjetski savez, do te dobi podcjenjivan, izolovan i zastrašujući (uglavnom za susjede) postao je svjetska (super) velesila. I nadalje je izazivao strah, ali umjesto periferne pozicije dospio je u sami centar i uživao je nesravnateljni respekt.

Put sa periferije sistema međunarodnih odnosa do njegovog centra bio je ostvaren neizmjernom patnjom i razaranjem ali ostvareni rezultat bio je izvrstan i tako je trebalo ostati zauvijek. Izvrsna, ničim neukaljana i neupitna pozicija na samom vrhu istorijskog razvoja ljudstva. Sovjetima je uspjelo u “čistoću” svojih zamisli i djela uvjeriti ne samo vlastito stanovništvo nego i niz drugih, doduše uvijek porobljenih, naroda.

Savezništvo sa Hitlerom, Katinski masakr, agresija na Finsku, Baltičke zemlje i Rumuniju, sramotno postupanje sa vlastitim vojnicima (zarobljenicima) izdajnicima, deportacija cijelih naroda unutar SSSR i stotinu daljih zločina i nepravdi bili su držani u tajnosti i uklanjani sa zvaničnog diskursa. Potpuno isto Kremlj danas argumentira i informira o konfliktu u Ukrajini. Rusija štiti, poziva na mir, dovozi humanitarnu pomoć dok  su Ukrajinci fašisti, ubijaju, pale i siluju i to uz aktivnu podršku fašističko – satanskog Zapada.

Kad bi tako pripremljene informacije padale na plodno tlo pretežno u Rusiji, gdje, sa izuzetkom kratkog perioda neposredno po krahu SSSR,  nije realizovana nikakva dublja i strukturovana debata o sovjetskim krivicama i zločinima, to ne bi bilo ništa iznenađujuće. Do znatne mjere to bi bilo i shvatljivo jer već i u doba predsjednika Medvedeva, znači u doba izvjesne liberalizacije, nastale su komisije koje su imale zadatak nastupati protiv “falsifikatora” istorije (znači svih koji na sovjetskim aktivnostima vide i trunku pogrešaka) a danas već važi zakon koji omogućava da se takvi “falsifikatori” lagano pošalju u zatvor.

Upravo zato veliki značaj ima i nadalje otkrivati svaku vrstu laži i poluistina kojima su Sovjeti nastojali skriti svoje greške ili zločine a isti takav značaj treba dati praćenju toga kako su jučerašnji i današnji događaji spojeni sa jednim ciljem: opravdati rusku agresiju na Ukrajinu i ponovo izazvati rat u Evropi i prihvatiti izuzetnu poziciju Rusije.

Raspad SSSR-a kao geopolitička katastrofa

Ratni trijumf 1941. – 1945. za sovjetsko stanovništvo nije bio odskočna daska za sretnu, mirnu i prosperitetnu budućnost nego upravo suprotno tomu. Političke vođe su od toga momenta sve unutrašnje nedostatke ili neuspjehe, a bilo ih je i previše, opravdavali veličinom ratnih žrtava i nužnosti braniti plodove pobjede. Pravcem prema inostranstvu pobjeda je služila kao ulaznica među velesile koja je,  po ostvarivanju i širenju nuklearnog potencijala, postala permanentna karta koja omogućava ulaz u dvočlani klub supervelesila što donosi neograničenu konzumaciju poštovanja i respekta. Ako ispravno shvatimo Putinove riječi da je raspad SSSR-a bila najveća geopolitička katastrofa 20. stoljeća onda sam ubjeđen da moramo uzeti u obzir upravo taj specifični kontekst, ali ne samo to.

Iako nije vjerovatno da je nešto tako planirao, u momentu kada je dao tu izjavu Putin je Rusima ponudio prihvatljivo objašnjenje toga šta se sa njima i Rusijom dogodilo i poslije toga počeo je stvarati osnove za obnovu. U njegovom shvatanju, a većina društva se sa tim identificirala, Rusija je bila žrtva grandiozne i neviđene katastrofe planetarnih razmjera. Time je bila skinuta krivica sa sistema, jer sistem koji je ostvario pobjedu mora neminovno biti dobar, a kao krivci su označeni pojedinci. Namjesto gorke i bolne cjelodruštvene debate  bio je zakonzerviran tadašnji stav a na osnovama sovjetske dogmatike počela je rasti struktura novoga režima, koji je zahvaljujući nepresušnoj rijeci petrodolara uspješno integrirao sve prihvatljive atribute carskog, imperijalnog, sovjetskog i “globalnog” stila a skrio se za krasnu i blještavu fasadu putinizma.

Već duže vrijeme, u najmanju ruku u posljednje dvije godine, bilo je vidljivo da oligarhijsko – birokratski režim, koji je Putin stvorio, počinje ekonomski kolabirati. Logično je došlo pitanje šta dalje? U ovom momentu treba također naglasiti da za cijeli period koji nas dijeli od raspada SSSR, Rusija nije uspjela na svoju stranu dobiti ni jednog saveznika ili “prijatelja”. Rusija ima susjede, koji sa većom ili manjom spremnošću prihvataju nešto što bi se moglo označiti kao ruski „leadership“. Sve postsovjetske države, sa izuzetkom Baltičkih država, sa Rusijom dijele ne samo prošlost nego i političku i ekonomsku sadašnjost. Zajednički imenitelj su nedemokratske, često porodično – klanovske, neodgovorne, korumpirane i neefikasne vlade i gospodarstvo zasnovano na ekspolataciji sirovina razumljivo ako su na raspolaganju. Tim prostorom dominira Rusija, čiji vođa je “prvi među jednakima”.

Dok god se ostali drže dogovorenih pravila igre Putin ih ostavlja na miru. Ako ih krše on ih kažnjava. Prvi puta se to desilo u augustu 2008. u Gruziji a Putin je, iako je nominalni predsjednik bio Medvedev, taj postupak branio ne samo među “svojima” nego i prema ostalom svijetu. Tada je Putin provjeravao da li domaći ali posebno međunarodni auditorijum akceptira njegovo “pravo” da odstranjuje posljedice geopolitičke katastrofe na isti način kako se poslije poplave počnu čistiti nanosi blata.

Neizbježno je morao imati osjećaj, koji se oslanjao na doživljena sovjetska iskustva, da tadašnja neefektivna nesuglasnost svjetske zajednice jeste ustvari tiha saglasnost sa njegovim aktivnostima, da svijet prihvata njegovu dominaciju u postsovjetskom prostoru i obavezuje se da će respektovati njegove buduće korake. Zato je poslije neočekivane i uspješene “pobune” na Majdanu i neshvatljivom bijegu Janukoviča posegao za sličnim mjerama kao u slučaju Gruzije. U početku je izgledalo da će opet biti uspješan. Lagano je progutao Krim ali onda su se stvari počele razvijati drugim, neželjenim smjerom. Na domaćoj sceni sve je išlo (a do sada većinom još stalno ide) potpuno bez problema.

Aneksija Krima, odnosno njegov “povratak” u krilo majčice Rusije bio je opravdavan onom geopolitičkom katastrofom, odnosno neuspjehom pojedinca. Kada se ne bi raspao Savez i kada Hruščov ne bi bio vječno pijani, polupismeni ukrajinski seljak tada se tako nešto ne bi ni desilo. Rusi su to prihvatili a dio inostranih političkih elita također. Međutim potom su se stvari počele mijenjati. Sve jači su bili glasovi iz inostranstva da su takvi potezi nepoželjni i neprihvatljivi. Svijet je dao Putinu do znanja da nema pravo na nikakve posebne postupke i na posebna prava i da ostali njegova “prava” neće respektovati. Šta može Putin raditi?

Istorijske analogije

Pokušajmo dalje mogućnosti naslikati putem istorijskih analogija. Raspad sovjetskog imperija naime nije ni slučajno bio izuzetkom nego je u kontekstu 20. stoljeća upravo nečim što ima niz zanimljivih paralela. Britanski i francuski imperij, Vinston Čerčil i Šarl de Gol. To bi, nadajmo se, moglo biti dostojna usporedba i za Vladimira Putina.

Čerčil i de Gol su bili patriote isto tako kao i Putin a istovremeno ubjeđeni imperijalisti jer su znali da izuzetnost Britanije i Francuske potvrđuje i svijetu govori veličina njihovih imperija, znači opet kao Putin. Obadvojica su međutim na kraju postali svjesni, a to je bila teška borba, da nova svjetska realnost ne prihvata njihove imperije. Obadvojica su uradila maksimum za njihovo održanje a u momentu kad je bilo jasno da troškovi njihovog održavanja nisu prihvatljivi pomogli su njihovoj demontaži. To je nešto što Putinu zasada nedostaje a pitanje je da li je on za to sposoban.

Kad se Vinston Čerčil 1874. rodio Britanski imperij se prostirao na svim kontinentima, vladao na 26%  svjetskog kopna i pod britanskom zastavom je živio svaki četvrti čovjek na zemaljskoj kugli. Po 1. svjetskom ratu, 1921. – 1922. bio je ministar za kolonije u vladi Dejvida Lojda Džordža. Upravo tada, iako je to realizovano sa značajnim pomakom, počeo je raspad imperija jer je u decembru 1921. bio potpisan englesko – irski dogovor kojim je okončan irski rat za nezavisnost (1919. – 1921.) a stvorili su se uslovi za nastanak novog samostalnog dominiona u obliku Irske slobodne države koja se tako pripojila uz bok Kanadi, Australiji, Novom Zelandu i Južnoafričkoj Republici. Irska, koja je bila prva i najstarija engleska kolonija, nastanjeno stanovništvom kojima su Englezi stoljećima odbijali priznati ne samo politička prava nego i pravo na identitet a koje je skoro kompletno govorilo (a govori i danas) engleski, započela je tada put ka političkoj nezavisnosti, odgovornosti i, poslije više od sedamdeset godina, ekonomskom prosperitetu. Čerčil je bio odlučno protiv ali je na koncu morao kapitulirati i ispuniti to na šta su ga pozvali njegov premijer i kabinet.

Kad se rodio Šarl de Gol (1890.) Francuska je bila treća najveća imperija, poslije Britanije i Rusije. Za vrijeme 2. svjetskog rata, poslije kapitulacije Francuske, stvorio je u junu 1940. u Britaniji vladu u egzilu a korištenjem sredstava i snaga koje su bile k dispoziciji u francuskim kolonijama pojačavao je poziciju Slobodne Francuske. Odmah po anglo – američkom desantu u Alžiru prenio je sjedište Slobodne Francuske na francusko tlo da bi odatle rukovodio daljim akcijama. U tom kontekstu treba spomenuti da je cijela obala današnjeg Alžira bila u periodu 1839. – 1962. pravno i politički integrisana u Francusku, radilo se “samo” o teritoriji koja leži na suprotnoj obali Sredozemnog mora.

Kad je Čerčil u maju 1940. postao premijer bio je već dugo glasni kritičar njemačkog nacizma i Hitlera. Po potpisivanju minhenskog sporazuma rekao je (navodno) proročanske riječi: ”Britanija i Francuska su birali između sramote i rata. Izabrale su sramotu a dobiće rat.”, što je interpretirano kao izraz njegovog interesa za Čehoslovačku, odnosno Srednju Evropu. U stvarnosti njegov glavni, a dosta dugo i jedini, interes bila je sudbina imperija.

Britanija je tada bila u sličnoj poziciji u kakvoj je danas USA i u kakvoj su bili u doba hladnog rata USA i SSSR. Ogroman broj obaveza na mnogim udaljenim mjestima sa poddimenzioniranim vojnim kapacitetima i u komplikovanoj socio – ekonomskoj situaciji kod kuće uslovljenom nadolazećom ekonomskom krizom. Kad bi se Hitler ograničio na Srednju Evropu moguće je da bi Čerčilu bilo svejedno. To se može zaključiti iz toga da agresivne aktivnosti Japana protiv Kine ili Italije u Etiopiji nije u osnovi kritikovao.

Hoare – Lavalov pakt, kojim se trebao zadovoljiti Musolinija u Africi, odnosno istu vrstu appeasementu kao i Minhen, on je podržavao. Međutim Njemačka je htjela izmjeniti svjetski poredak čijim glavnim arhitektom je bila Britanija a njen najvidljiviji izraz bila je imperija. Odlučan da sačuva imperiju spojio se sa Sjedinjenim državama čime je, a da toga nije bio potpuno svjestan, potpisao smrtni list za Imperiju. Amerika je naime prije vlastitog stupanja u rat, u augustu 1941. prinudila Čerčila da prihvati Atlansku povelju u kojoj se, u članu 3. eksplicitno utvrđuje da svi ljudi imaju pravo na samoopredjeljenje.

Iz današnjeg ugla ispada nevjerovatno kako je Ruzveltova administracija tako jasno vidjela imperijalni karakter Britanije i Francuske a ignorisala to u potpunosti u slučaju Sovjetskog saveza. Kad je stvorena Organizacija ujedinjenih naroda Čerčil je pokušao da pojača poziciju Britanije time što je mjesto stalnog člana Savjeta bezbjednosti obezbjedio i za (tada zvanično poraženu i kolaborantsku) Francusku jer je uprkos svemu rečenom o “posebnom partnerstvu” dviju velikih anglosaksonskih demokratija htio imati po svome boku nekoga ko će o svijetu razmišljati isto kao on. Snage su međutim već bile preraspoređene pa ni zajednički potencijal Britanije, Francuske i njihovih imperija nije se mogao suprotstaviti USA ili konačno USA i SSSR.

U svome drugom mandatu premijera (1951. – 1955.) na koncu je, u oblasti vanjske politike, morao nažalost raditi upravo ono što nije htio. “Predsjedao je raspadu britanskog imperija” pri čemu je uspio izbjeći blamažu koja je zadesila njegovog naslijednika Entoni Idna 1956. u Suecu, gdje su Amerikanci i Sovjeti, uprkos tadašnjem hladnom ratu zajednički zaštitili Egipat pred imperijalističkom agresijom Britanije i Francuske.

Upravo ovim događajem se vraćamo de Golu koji je poslije 2. svjetskog rata sa strane posmatrao uzaludnu borbu za održanje Indokine, koja je završila strašnim porazom kod Dien Bien Phu 1954. godine. Iste godine započeo je rat za nezavisnost u francuskom Alžiru, u izvjesnom smislu sličan građanski rat kakav danas pratimo na istoku Ukrajine. Poslije katastrofe u Suecu od čijeg uspjeha je tadašnja francuska vlada očekivala i smirenje situacije u Alžiru počeo je de Gol pripremati svoj politički povratak.

U maju 1958. na vrhuncu alžirske krize bio je poslije dvanaest godina ponovo pozvan na čelo Francuske. Ponudio je i realizovao izmjenu ustava čime je stvorena 4. republika i postao je njen prvi predsjednik. Francuzima je obećao rješenje alžirskog pitanja  i to tako da Alžir ostane Francuskoj. Poslije nepune četiri godine krizu je razriješio tako da je Alžir dobio nezavisnost. Okončao je krvoproliće i izazvao je mržnju dijela oružanih snaga (armija je neuspješno pokušala izvršiti državni udar) i većine od 1,5 miliona francuskih kolonista koji su morali pobjeći u Francusku. Tzv. Organizacija tajne armije (OAS) je na njega organizovala nekoliko atentata.

Dok se Britanija, da bi održala izuzetnu poziciju u svijetu, tijesno primakla uz SAD de Gol je izabrao drugi put kako zemlji omogućiti da održi svoj značaj. Odlučio je da održava “istu udaljenost” od SAD-a i Sovjetskog saveza, naoružao zemlju nuklearnim oružjem i zajedno sa Njemačkom počeo graditi ujedinjenu Evropu, koja je trebala postati sredstvom obnove izgubljene veličine ne samo Francuske nego i ostalih evropskih naroda.

Zašto bi gubitak Irske ili Indije, Indokine ili Alžira trebao biti shvaćen kao nešto neizbježno, prirodno ili nevažno dok je raspad SSSR geopolitička katastrofa planetarnih razmjera? Možda zato što su oba spomenuta političara, za razliku od Putina, doživjeli mnogo uspona i padova, pomislite, da su oba izgubili na izborima (!) a time su bili osobno fleksibilniji nego Putin koji već 15 godina neprekidno trijumfuje i upravlja. Iako su i u obojice bile vidljive autokratske, pa na koncu i diktatorske sklonosti, izrasli su i djelovali u okviru sistema gdje su slovo ili duh zakona jači nego volja pojedinca. Oba su imali “kuda otići”.

Britanija se, kako smo već konstatovali, približila SAD-u, Francuska se pomirila sa Njemačkom i “otišla” u Evropu. Šta može uraditi Putin? Ne može izgubiti ni izbore niti šta drugo.  Nema kamo otići jer su planovi prostora kamo je htio “otići” bili uništeni prije nego su preneseni na papir. Pogriješio bi onaj koji bi mislio da je to trebala biti Evroazijska unija. Stvarnim ciljem je bio zajednički ekonomski prostor od Lisabona do Vladivostoka. Ako ta dva mjesta spojite pravom linijom ustanovit ćete lagano šta je “in” – Evropa, naravno pod ruskim vodstvom – a šta je “out” SAD i Kina. To je jedini prostor gdje bi se Putin osjećao dobro.

Čerčilu i de Golu, velikanima ne samo svojih naroda, ali sigurno i Evrope pa i svijeta, pomoglo je da zauzmu istaknuto i dostojno mjesto u istoriji, osim njihovih nespornih rukovodnih i političkih kvaliteta i sposobnosti, posebno to da su živjeli u društvima koja su bila aktivna i buntovna, dakle živa. Putin se kreće u nečemu što je očajnički tromo. Nema konkurencije, ne zna za otpor a pošto nema granica, ne zna gdje i kako se treba zaustaviti.

To što danas izgleda kao najveća politička ličnost sadašnjosti u stvarnosti je zbunjeni pojedinac, koji ne shvata okolni svijet, koji ne zna kuda dalje. I kad bi se htio zaustaviti ima problem jer stoji na čelu entiteta koji ima dugu zaustavnu cestu. Čerčil i de Gol, za razliku od Putina, morali su daleko više respektovati jače aktere a to su bile nove supervelesile. Putin respektuje SAD, a njemu i nama bi veoma pomoglo, kada bi isto tako respektovao i EU. Kada ne bi imao nuklearno oružje trebalo bi se na njega sažaliti a zajedno sa njim i na društvo iz koga je izašao. Sada je on, međutim zbunjen i smrtonosno opasan.

tačno.net
Autor 4.9.2014. u 09:28

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija