Periskop: Još nekoliko priča iz oglasa

Autor 13.10.2011. u 14:33

Periskop: Još nekoliko priča iz oglasa

“Zato ponekad, iz čista mira, uzmem čitati oglasnik:
to me na poseban način opušta, resetira – sva ta ponuda
 života i stvari, kao da šetaš gradom, ili buvljakom na
 kojem nikad ne znaš što ćeš naći… Mnogi su vrijedni
 antikviteti nađeni na buvljacima, a u oglasima zaiskre
 punokrvni karakteri, čak i male – ali ne beznačajne –
na buvljak odbačene, skrivene povijesti.

Te sitne priče ponekad se ukažu kao veće,
 korpulentnije, te kod mene imaju prednost,
kao da su s Kvatrića.”

 

Jedna od najboljih stvari u odnosima muškaraca i žena jest to što ti se uvijek čini da se tu nešto važno događa, uvijek iznova, vrlo važno, i kad je nevažno. To je uvijek udar stvarnosti, čak i kad se radi o nekom usputnom pogledu na cesti, to je oživljavajuće. Zanimljive su te sitne situacije od kojih ne bude ništa, samo prolaz pogleda, u velikom gradu.

Vidio sam jednom oglas u kojem je lik tražio ženu koja se vozila u tramvaju tom i tom, tad i tad… Očito se naknadno grizao što nije uzeo kontakt, učinilo mu se jako važno, i valjda je zamislio da žena njegovog života sad hoda negdje po gradu, izgubljena – niti on zna gdje je ona, niti ima pojma tko je ona. Tip zna samo broj tramvaja i vrijeme, a bit će da je, nažalost, malo precijenio moć oglasnika u kojem se uglavnom traže polovni automobili.

Sjetivši se toga, baš sam uzeo svježi Plavi oglasnik, jer ga imam u stanu (ne mogu reći da nešto kupujem, ali nikad se ne zna), te gledam ima li kakav sličan oglas. Pa i ima jedan sličan, koji kaže: «Molim gđu s Kozale neka se javi, izgubio broj, unuk u Zagrebu, zadnji br. mob. 102». Ovo sam citirao u cijelosti, samo bez njegova imena, da pomognem, ako gđa s Kozale slučajno prati ovaj sajt (male su šanse, ali ni za oglasnik nisu velike)… Dakle, ovako je to bilo: ona je pričala, čini se, o tome kako ima unuka u Zagrebu, a on se zaljubio. Čak mu je i broj dala, pa sad ona čeka da je nazove, a on je, jadnik, njen broj izgubio. Nisu baš «Mostovi u okrugu Madison», ali je ipak priča. To se zove kratka veza. Bit će da su sjedili na nekoj klupi, nisu stigli ni prohodati.

Kad sam već otvorio oglasnik, moram citirati još jedan oglas, nevezan uz ovaj prvi, gdje lik kaže: «Mlađu prekrasnu i bogatu djevojku spremnu za brak i pripomoć u mojim projektima u Zagrebu tražim». Ovdje sam isto izostavio ime, neka se djevojke malo i same potrude. Lik zvuči bolesno poduzetno – u ovom našem kapitalizmu mogao bi i uspjeti.

Jednom sam pak vidio oglas koji me uistinu fascinirao, a glasio je: «Korpulentnu ženu za ozbiljnu vezu tražim (prednost Kvatrić)». Taj sam oglas kasnije više puta prepričavao, želeći zabaviti društvo, i kroz šalu ga komentirao, nagađao kakav je to lik koji ga je postavio i svaki put mi je vlasnik oglasa bivao sve plastičniji, življi. Vremenom sam ga točno vidio: dosta je lijen, a pritom i vrlo racionalan u štednji energije, i normalno da je i sam podeblji, tj. korpulentan, te mu nije do dugih šetnji koje ga umore, i htio bi tu ozbiljnu vezu nekako smuvati tu, oko trga Kvatrić, ako ikako može. Vremenom sam također zaključio kako taj oglas, koliko god se takvim ne doimao, vjerojatno ima romantičan efekt. Jer, zamislimo kad korpulentna žena tamo negdje u blizini Kvatrića pročita taj oglas. Pa ona mu se mora javiti! On traži upravo nju! Nije on tražio neku općenitu ženu, nisu njemu one «sve iste» (kao svim onim drugima), nego romantični prst sudbine točno cilja u nju: korpulentna, Kvatrić! Svaka čast, majstore! Tako to treba u životu – točno znati što želiš.

Puki, šturi oglas ponekad krije cijelu priču. Ima još jedan tip privatnog oglasa, dosta neveseo, koji zna biti zanimljiv. Priču naime može imati i osmrtnica, štoviše, ona redovito želi ispričati priču o neprežaljenom gubitku, ali taj običajni žanr rijetko zvuči stvarno – osmrtnice sliče jedna na drugu, individualnost boli se utapa u običajnosti. Lani sam, pak, bio u Sarajevu, gdje mi je poznanik kao kuriozitet pokazao osmrtnicu – tj. tužno sjećanje – čiji je ton bio posve individualan. Ovaj je moj poznanik tu osmrtnicu nosio u novčaniku, zajedno s još nekoliko izrezaka iz novina koji su, po njegovoj procjeni, mogli biti štampani jedino u Bosni. Fotografirao sam mobitelom tu osmrtnicu, pa imam tekst tog sjećanja na stanovitog Boru (prezime izostavljam), koji je umro prije dvije godine, gdje ispod fotografije pokojnika stoji: «Dragi moj badžo Boro, prolazim ti kroz najveća razočarenja kroz život, pa mi dozvoli da ti se obratim i kažem: nemaš za čim da žališ. Mi smo se nauživali, živio si, pio si. Ja sam te naučio kako se pare troše, a sad naše žene pored silnih para, neka se pate cicijajući. Požurivam Boga na naše skoro viđenje, a Bog kaže: u red i čekaj, nisi sam.

Tvoj Dževad – Panta».

Ovo sjećanje je na prvu loptu smiješno. Zaista, smijao sam se kad sam to pročitao, ali kad te smijeh prođe, moraš priznati: stvarno se vidi da su on i badžo bili ekipa! I da mu ovaj fali.

Što nam je, dakle, tu smiješno? U žanru novinskog «sjećanja», živi se redovito obraćaju mrtvima kao da ih ovi mogu čuti – pa nije u tome stvar. Smiješno je to što se Dževad-Panta stvarno obraća svom badži, ne tek fiktivno i običajno nego razgovara s njim baš kako bi Dževad-Panta uistinu razgovarao s badžom Borom uz piće, tužeći se na njihove žene cicijašice, a nije naravno isključeno da je Dževad-Panta bio malo popio dok je smišljao ovo sjećanje – nema ništa logičnije nego da čovjek popije koju čašicu na godišnjicu smrti starog pajtaša. Ovo sjećanje je smiješno, jer je zapravo toliko živo – za razliku od ostalih «sjećanja», ono zaista svjedoči o stvarnom odnosu i kompanjonstvu, pa i usamljenosti preživjelog badže. Nisu «Mostovi u okrugu Madison», nije ni «Planina Brokeback», ali jest priča.

I još nešto: po imenima junaka prilično je očigledno i da ova priča nadilazi nacionalne podjele, i da je, što bi se reklo, multikulturalna – premda ja, u stvari, ne vjerujem da Boro i Dževad-Panta pripadnici različitih kultura. Mislim da zapadnjačko zamišljanje multikulturalnosti promašuje Bosnu, pa i malo šire, jer su Boro i Dževad-Panta živjeli, očito, istim načinom života, jedan drugog učeći „kako se pare troše“, ne hajući za „kulture“, „muslimansku“ ili „kršćansku“ – što bi u njihov odnos zasigurno naknadno upisao neki amerikanizirani scenarist koji bi Dževada zamislio s fesom, a Boru valjda sa šubarom. Međutim, Boro i Dževad –Panta su, nekako mi se čini, protagonisti bosanske kulture po starom modelu, prije beskrajnih priča o identitetima. Oni su, vjerojatno, jedna starija ili srednja generacija. No, svejedno, vjerujem da i danas u Bosni po samoj kulturi života većinom ne možeš raspoznati mlade urbane Bošnjake od Srba ili Hrvata. Ne možeš ni u Hrvatskoj prepoznati hrvatskog Srbina po načinu života, ni po nekoj očiglednoj, specifičnoj kulturi. Zašto ovo govorim? Zato što se u nas svaka priča s multi-kulti elementima mora vratiti na selo, u folklor, u prošlost, ili među naglašeno religiozne, dok je u urbanoj priči moderna svjetovna kultura karakteristična za uglavnom sve likove, bez obzira na nacionalnost. Ukratko, može se dogoditi da „multikulturalne“ priče kakve Zapad voli više tendiraju naglašavanju razlika, vraćajući se folkloru i religiji, nego što ih „mire“. Jer moraš najprije naglasiti razlike da bi ih mirio… Ako ih uopće miriš. Mnoge, naime, naše multi-kulti priče završavaju u „neminovnoj“ tragici, tj. u neuspjehu multikulturalizma, u njegovu vječno melankoličnom, programiranom porazu, koji je tim pričama takoreći poanta.

Suvremeni, urbani, svjetovni konteksti nisu dobar teren za takvu književnost i narativnost. Suvremena, takozvana urbana (oznaka nije najsretnija, ali o tome drugom prilikom) književnost, kao i urbana glazba, nikad nisu toliko okupirani temom identiteta – one pokušavaju dati oblik našoj modernosti, kakva je-takva je, a ne vječno obnavljati pripovijest naše navodno iskonske privezanosti za fundamente (pa i fundamentalizme). Osobno, zbog toga naglašeno identitetske zaplete držim zamkom, u kojoj se često, svjesno ili ne, posredno promovira „kulturalni“ esencijalizam i identitet kao glavna (ako ne i jedina) socijalna paradigma, češće nego što bi se formirala ikakva druga vizija kulture. Međutim, koliko god bila ugrožena, ona zajednička, svjetovna, zapravo moderna kultura postoji, kako u Bosni, tako i drugdje na Balkanu. Ona Zapadu nije baš zanimljiva („imaju to i doma“, nije im to „specifično“), no njezino zanemarivanje, pa i potiskivanje, u naracijama koje su prilagođene zapadnom pogledu, na neki način jest i prilagođavanje slici plemenskog rata, slici iz koje se ne vidi izlaz, slici koja taj rat takoreći kulturno cementira. Ukratko, u takvim pričama – čast iznimkama – vrlo često ne vidim ništa oslobađajuće, nego neku vrstu podcrtavanja „sudbinskog“ tradicionalizma.

Boro i Dževad-Panta, rekoh, ni krivi ni dužni povod su ove digresije, jer oni – kako mi se čini – nisu pripadnici različitih kultura, nego tek nacionalnosti, a oba su dionici bosanske svjetovne kulture. Nisu oni pritom ni obavezno „urbani“ u onom površnom smislu – hoću reći: nije nužno da su Boro i Dževad-Panta „rokeri“ i tome slično, nego naprosto nisu, što se kaže, opterećeni. To su likovi kakve volim i njihove priče – pa i sudbina te njihove zajedničke, svjetovne, zapravo moderne kulture – sve to me zanima bitno više nego priče likova sa, stvarnim ili imaginarnim, fesom i šubarom.

Eto, mogli smo na onu osmrtnicu gledati samo kao na bizarnost, ali priče se ponekad otvaraju tamo gdje ih ne očekujemo. Mogli bismo također reći – gdje god je smijeh, iza je neka priča. Jer smijeh jest trenutak kad «shvaćamo» priču – nema smijeha bez konteksta, zato se ljudi koji se ne razumiju ne mogu zajedno smijati.

Smiješna strana ne poništava ljudsku, pa i socijalno zanimljivu, stranu priče. Gospođa s Kozale, kao i pokojni badžo Boro, odsutni su sugovornici i adrese nečijih usamljenosti. Neka su i nezgrapni, novinski reci njima upućeni nehotična su poezija. Zato ponekad, iz čista mira, uzmem čitati oglasnik: to me na poseban način opušta, resetira – sva ta ponuda života i stvari, kao da šetaš gradom, ili buvljakom na kojem nikad ne znaš što ćeš naći… Mnogi su vrijedni antikviteti nađeni na buvljacima, a u oglasima zaiskre punokrvni karakteri, čak i male – ali ne beznačajne – na buvljak odbačene, skrivene povijesti.

Te sitne priče ponekad se ukažu kao veće, korpulentnije, te kod mene imaju prednost, kao da su s Kvatrića.


Perspektive in refleksije, Življenje na dotik  (EPK Maribor 2012)

Autor 13.10.2011. u 14:33

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija