Pernarovi monolozi

tačno.net
Autor 15.11.2016. u 10:45

Izdvajamo

  • To što on govori o egzistencijalnim pitanjima naših građana, što postavlja sasvim potrebna i logična pitanja o naravi financijskog sustava, novca kao duga, neotplativosti kredita, dužničkoj doktrini koja se prelama na ljudskim životima, nešto je što uvijek treba pozdraviti. Nije to nikakva „anarhistička“, „avanturistička“, „populistička“ već par exellance socijaldemokratska agenda. Da je Hrvatska imala socijaldemokraciju možda nekakav Živi zid ne bi bio ni potreban. Kao što ne bi bio potreban (ili moguć) ni Donald Trump, da mu je s druge strane bio Bernie Sanders. No što je tu je. Nekome je očito u interesu da populizam ulazi i ispunjava prostor koji je suština napustila.

Povezani članci

Pernarovi monolozi

Foto: Index

To da u našem političkom prostoru nemamo nikog pametnijeg da govori i postavlja ona pitanja koja postavlja Pernar također je  jedan od simptoma naše ukupne političke bijede. „Što imamo time klimamo“, rekao bi Krleža. Stoga smo svi ovdje očito i dalje osuđeni da tavorimo na marginama svjetova. Da se nadamo da će tamo negdje daleko netko nešto smisliti, da će se nešto dogoditi, nešto riješiti, pa ćemo se uz malo sreće kao slijepi putnici uhvatiti za onaj zadnji, eventualno predzadnji, vagon na putu za bolju budućnost.

Piše: Marino Badurina

Prije nepunih mjesec dana na ovome mjestu objavio sam članak  Ivan Pernar – borac za novi tip diskursa u političkom prostoru.  Članak neskrivene, mada ne i bezrezervne, podrške onome što je Ivan Pernar počeo iznositi za saborskom govornicom, pitanjima (makar i bez odgovora) koje je postavljao i postavlja, njegovu senzibiliziranju javnosti za mnoge probleme koji su do prije svega godinu-dvije bili potpuno izvan fokusa političkog mainstreama, poput deložacija, ovrha, financijskog sustava, monetarne politike itd. Međutim, kao po nekoj pravilnosti, neće proći dugo Pernar će početi  ispoljavati i svoje političke (pa i ljudske) mane. Prilika da se i autor članka djelomično pospe pepelom. Nedavna ničim izazvana (i dodao bih bez stila) Pernarova napuštanja televizijskih emisija na HTV-u i Z1, nezanemariv su simptom određenih komunikacijsko-intelektualno-emocionalnih slabosti dotičnoga. Da je Pernar izrazito monološki tip imao sam se prilike uvjeriti još prije nekoliko godina, dok se priča sa Živim zidom nije pravo ni pojavila, a kamoli zahuktala, kada smo igrom slučaja, na njegovu inicijativu, jednom prilikom telefonski razgovarali. Točnije „razgovarali“, jer u tom otprilike jednosatnom (i jednostranom) razgovoru Pernar je iskoristio „svojih“ 56 i pol minuta. Meni su onda preostale one tri i pol, ionako nepotrebne. Naprosto sam se vodio onom Andrićevom logikom: „Pusti čovjeka da priča… ne prekidaj ga“. Zapravo ga nije bilo ni moguće prekidati jer on dok  govori kao da uopće ne čuje sugovornika. Tada sam shvatio da se, s jedne strane, radi o čovjeku velike komunikacijske (točnije govorne) energije, ali i nadasve čovjeku  –  monologa.  Naravski, u  politici to ne mora biti loše. Jedan od recepata političkog uspjeha je: biti odlučan, zadrt i ne previše pametan. To se u Pernarovu slučaju već pokazalo kao točno. To što on govori o egzistencijalnim pitanjima naših građana, što postavlja sasvim potrebna i logična pitanja o naravi financijskog sustava, novca kao duga, neotplativosti kredita, dužničkoj doktrini koja se prelama na ljudskim životima, nešto je što uvijek treba pozdraviti. Nije to nikakva „anarhistička“, „avanturistička“, „populistička“ već par exellance  socijaldemokratska agenda. Da je Hrvatska imala socijaldemokraciju možda nekakav Živi zid ne bi bio ni potreban. Kao što ne bi bio potreban (ili moguć) ni Donald Trump, da mu je s druge strane bio Bernie Sanders.  No što je tu je.  Nekome je očito u interesu da populizam ulazi i ispunjava prostor koji je suština napustila.

No Pernar će se, nakon što je obasut  salvom  javnih pohvala i hvalospjeva (i mea culpa), ubrzo od glasnogovornika osiromašenih, „ljudi koji kopaju po smeću i čekaju u redovima za pučku kuhinju“, najednom prometnuti u glasnogovornika, ni manje ni više nego – Vladimira Putina. Kao da je sve bila samo blaga uvertira u ono što je poenta čitave priče. Gdje je izlaz iz tunela? U podršci Putinu i ruskom putu! Tako dok sa saborske govornice krešti o „sumraku demokracije u Hrvatskoj“, o cenzuri kojoj je izložen, istovremeno Putin za njega predstavlja „demokratski izabranog vođu“, političara koji „ima podršku 80% ruskih građana“, „jedini spas od američke hegemonije“ itd. Ubrzo su ga prigrlili proruski mediji u regionu, daje izjave za ruski Sputnjik itd. I pritome ostaje nedostupan za bilo koju vrstu upozorenja na nedosljednost njegovih poruka. Kada u Saboru govori protiv  politike SAD-a rado citira Chomskog, ali zaboravlja da je Chomsky rekao i sljedeće: „SAD su najveći generator krize u svijetu, ali ono što SAD rade u cijelome svijetu to isto Rusija radi u svojoj sferi utjecaja.“ Dakle, očito samo silom prilika predstavlja manje zlo. Govoriti danas, bez pardona, o američkom (pa i europskom) imperijalizmu, s pravom kritizirati Washington i Bruxelles, ali se istovremeno praviti da ne postoji nešto što se zove ruski imperijalizam i njegova skoro tristogodišnja povijest, da je Rusija obećana zemlja slobode i napretka, to znači, rekli bi Srbi, „promašiti ceo fudbal“. Prema tome, očito se, baš na ovim i ovakvim  bjelosvjetskim pitanjima, onaj „mali glas Ivana Pernara“ o kojem sam ranije pisao, prenapregnuo do granice svoje neartikuliranosti i nerazumnosti.

Žalosno je da je tako. Ne zbog Pernara. On sam po sebi i nije toliko bitan. Bitne su poruke čiji je on prijenosnik. To da u našem političkom prostoru nemamo nikog pametnijeg da govori i postavlja ona pitanja koja postavlja Pernar također je  jedan od simptoma naše ukupne političke bijede. „Što imamo time klimamo“, rekao bi Krleža. Stoga smo svi ovdje očito i dalje osuđeni da tavorimo na marginama svjetova. Da se nadamo da će tamo negdje daleko netko nešto smisliti, da će se nešto dogoditi, nešto riješiti, pa ćemo se uz malo sreće kao slijepi putnici uhvatiti za onaj zadnji, eventualno predzadnji, vagon na putu za bolju budućnost.

tačno.net
Autor 15.11.2016. u 10:45

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija