Petar Jeleč: Nevine žrtve i odlazak velikana

Petar Jeleč
Autor 6.1.2014. u 09:08

Petar Jeleč: Nevine žrtve i odlazak velikana

Ono što, međutim, čudi, premda zadnjih godina sve manje, jest šutnja hrvatskih političkih i crkvenih prvaka pred ovim zločinima kao i činjenica da nitko još nije obišao to strašno mjesto bola i patnje u kojem je pobijen i velik broj Hrvata. Znači li to da se ne smiju zamjeriti Velikom Vođi iz Laktaša koji je zadnjih godina, zahvaljujući Draganu Čoviću i HDZ-u BiH, bh. Večernjem listu, nekim hrvatskim portalima pa i nekim crkvenim ljudima, uzdignut na pijedestal velikog „zaštitnika“ hrvatskog naroda, naravno samo u Federaciji gdje se Hrvatima navodno gaze sva ljudska prava kako to uporno ponavljaju Dodikovi kolumnisti a la sveprisutni podvaljivač Nino Raspudić potpuno prešućujući srpske zločine i Dodikovo institucionalno i vaninstitucionalno tjeranje i ono malo preostalih Hrvata u tzv. RS-u?

Piše: Petar Jeleč

Otkopavanje temelja Republike Srpske. Nagrađivani i ugledni bosansko-hercegovački pisac mlađe generacije, Faruk Šehić, nedavno je u Danima objavio odličan tekst posvećen žrtvama Tomašice pokraj Prijedora. U jednom dijelu teksta Šehić veli: „Na teletekstu sam vidio vijest Dan sjećanja na žrtve saobraćajnih nesreća. Bio je valjda taj dan pa je to postavljeno na teletekst. Ništa ne bi bilo neobično da to nisam vidio na teletekstu Radio-Televizije Republike Srpske. Opet možda bi neko pomislio kako ni tu nema ništa neobično. I zaista nema tu ništa neobično osim što hronično nedostaje vijest da se baš tu, u toj Republici Srpskoj, u mjestu Tomašica, upravo otkopava najveća masovna grobnica u BiH. Da se svakodnevno izvlače iz ćutljive zemlje posmrtni ostaci oko 1000 stanovnika Prijedora i okolnih mjesta ubijenih u ljeto 1992. Budući da su tijela brzo i duboko zakopana nije došlo do dodira sa zrakom, pa su tijela pod zemljom skoro mumificirana. Radi se o nesrbima, Bošnjacima i Hrvatima koji su u tom gradu stradali na monstruozniji način nego što se to desilo za nekoliko julskih dana nakon pada zaštićene zone Srebrenice. Prije nego su ubijeni bili su dužni nositi bijele trake, razlika je u boji, princip je isti kao i tokom holokausta u nacističkoj Njemačkoj. Sumnjam da na teletekstu ove televizije ikada bude vijest o Danu bijelih traka kojima se obilježava ova užasavajuća nacionalna, religijska, i opšteljudska segregacija, kakvu Evropa ne pamti od kraja Drugog svjetskog rata. Bijele trake, konclogori i na kraju egzekucija“.

Pred zločinom Tomašice i mnoštvom drugih tomašica koje su velikosrpske snage ostavile iza sebe tijekom zadnjih ratova u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Kosovu… čovjek ostane skamenjen, posebno pred činjenicom da se jedan takav zločin uspješno skrivao punih dvadeset godina. No ne treba se tomu previše čuditi jer iza svega je, kao i 1992. godine, stajao dobro uigrani paradržavni aparat tzv. Republike Srpske čiji čelnici ne samo da i dalje niječu genocid koji su počinili nad Bošnjacima i Hrvatima, nego žele krivnju za masovna stradanja i početak rata u najmanju ruku ravnomjerno razdijeliti na sve druge „strane u sukobu“, ili sve to prikazati kao nužnu borbu za obranu ugroženog srpstva. U Prijedoru su počinjeni užasni  zločini gdje su istrijebljene gotovo čitave familije. S tog područja je i majka Hava Tatarević kojoj je ubijen muž s čak šest sinova i teško je i  pomisliti  u kakvoj boli i patnji živi ta žena i što ona uopće ima od takvog života. Pripadnici vojske i policije „RS“-a su tijela ubijenih Prijedorčana, Bošnjaka i Hrvata, premještali u sekundarne i tercijarne grobnice, ili ih uništavali čak i eksplozivom, što je bio slučaj u grobnici Jakarina Kosa, izjavio je Amor Mašović, predsjednik Komisije za traženje nestalih FBiH koji se već godinama ustrajno i požrtvovano bavi teškim poslom traženja nestalih osoba i iskopavanja njihovih posmrtnih ostataka. Računa se da je u zločinačkim divljanjima nad Prijedorčanima sudjelovalo oko 2000 vojnika vojske tzv. Republike Srpske. O zločinima vojske „RS“-a i vojske Srbije počinjenima u zadnjem ratu progovorio je i Slobodan Stojanović, bivši pripadnik Četvrte čete 37. odreda Posebnih jedinica policije Srbije, kojemu je ugrožen život zbog istine koju iznosi o masovnim ubojstvima koje su počinile srpske snage. Stojanović tvrdi kako postoji još „jedna masovna grobnica u kojoj se nalazi između 1.000 i 2.000 muslimana, u čijoj likvidaciji su učestvovali policajci iz Policijske uprave Leskovac, angažovani u 37. odredu. Grobnica još nije otkrivena a nalazi se u istočnoj Bosni“. Prema njegovim riječima srbijansko tužilaštvo dobro zna gdje se ona nalazi, no to krije od javnosti.

Kada pred sobom imamo ljude lišene minimuma moralne i ljudske odgovornosti poput republičkosrpske političke elite, ne treba se uopće čuditi njihovom ignoriranju žrtava Tomašice i drugih stratišta. Ono što, međutim, čudi, premda zadnjih godina sve manje, jest šutnja hrvatskih političkih i crkvenih prvaka pred ovim zločinima kao i činjenica da nitko još nije obišao to strašno mjesto bola i patnje u kojem je pobijen i velik broj Hrvata. Znači li to da se ne smiju zamjeriti Velikom Vođi iz Laktaša koji je zadnjih godina, zahvaljujući Draganu Čoviću i HDZ-u BiH, bh. Večernjem listu, nekim hrvatskim portalima pa i nekim crkvenim ljudima, uzdignut na pijedestal velikog „zaštitnika“ hrvatskog naroda, naravno samo u Federaciji gdje se Hrvatima navodno gaze sva ljudska prava kako to uporno ponavljaju Dodikovi kolumnisti a la sveprisutni podvaljivač Nino Raspudić potpuno prešućujući srpske zločine i Dodikovo institucionalno i vaninstitucionalno tjeranje i ono malo preostalih Hrvata u tzv. RS-u? Ne nađe se do trenutka nastanka ovog teksta nijedan hrvatski politički ili crkveni poglavar da obiđe Tomašicu kako je to učinio reis Kavazović, no ne bi bilo veliko iznenađenje da nekoga od njih opet vidimo u prvim redovima kada Milorad Dodik 9. 1. okupi svitu raznih „uglednika“ slaveći „rođendan“ entiteta u čije su temelje ugrađeni masovni zločini i grobnice poput Tomašice. Možda kojem od njih opet udijeli i kakav ordenčić kako je to činio posljednjih godina. A Ivanu Markešiću, koji je nedavno napisao kolumnu o Tomašici naslovljujući je „Je li dodikoljublje nadvladalo žrtvoljublje“, kratak i porazan odgovor: nažalost jest g. Markešiću! I to već odavno!

Odlazak velikanā. Nedavno su nas napustila dvojica velikana, koji su, svaki na svoj način, obilježili jednu epohu. Radi se o južnoafričkom predsjedniku Nelsonu Mandeli i o poljskom piscu, novinaru i političaru Tadeuszu Mazowieckom. Za razliku od Mandele koji nije imao nekog izravnog kontakta s našim podnebljem, Mazowiecki će ostati upamćen po časnoj gesti netipičnoj za sve one europske i svjetske političare koji su mirno gledali kako velikosrpska vojska uništava Bosnu i Hercegovinu. On je, naime, nakon genocida u Srebrenici iz protesta zbog pasivnosti međunarodne zajednice i međunarodnih vojnih snaga podnio neopozivu ostavku na mjesto Specijalnog izaslanika Ujedinjenih naroda za ljudska prava na području bivše Jugoslavije. U svom pismu od 27. srpnja 1995. u kojem daje ostavku, Mazowiecki oštro osuđuje pasivnost međunarodne zajednice koja ne reagira pred očitim zločinima i ubijanjem nevinih ljudi te izjavljuje kako iz moralnih razloga više ne može biti dio tog aparata. Bio je to duboko moralan i politički dosljedan čin časnog pojedinca koji nije više mogao mirno gledati licemjerje tzv. međunarodne zajednice čija se politika nečinjenja i nepoduzimanja pravih koraka u rješavanju bosansko-hercegovačkog pitanja nije promijenila ni do danas. S jedne strane je tužna činjenica što na pogreb ovog poljskog velikana nije otišao nitko od bosansko-hercegovačkih političara, no s druge strane – znajući kakvi su – možda je tako i bolje za čast i ugled samog Mazowieckog, čovjeka koji je pokazao da etika i politika nisu nespojivi kako to zadnjih godina pokušavaju dokazati pojedini „intelektualci“ i njihovi politički sponzori.

Svjetlo riječi.

 

 

 

 

 

Petar Jeleč
Autor 6.1.2014. u 09:08

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija