Petar Jeleč: Vlast treba opet formirati bez HDZ-a

Povezani članci

• Veljko Radović: Bez vjere u razumna rješenja među nerazumnima
• Približavanje Europskom danu borbe protiv trgovine ljudima
• Ratko Mladić osuđen na doživotni zatvor
• Zato što je novinar
• Jedno pismo o novinarstvu
• Apel portala Tačno.net vlasnicima buregdžinica i ćevabdžinica: Donesite besplatnu hranu našim herojima na Marijin dvoru

Franjevac, teolog i profesor Petar Jeleč svojim se djelima i javnim istupima pokazao i dokazao kao patriota, intelektualac koji svojim britkim analizima pogađa srž problema i nudi konkretna rješenja. U opširnom božićnom intervjuu za Sarajevo-x.com govorio je o zastoju u formiranju državne vlasti, osovini Dodik – Čović, Posavini, Thompsonu u Sarajevu, odnosu nove hrvatske vlasti prema BiH i stanju duha građana BiH te je poslao božićnu poruku…

Razgovarao: Adis Karadža, sarajevo-x.com

Fra Petre, od izbora u BiH prošlo je 14 mjeseci, a Vijeće ministara još uvijek nije formirano. Kako komentarišete ovakav bahat odnos predstavnika šest stranaka i inertnost međunarodne zajednice?

Svima je valjda odavno jasno da blokadu uspostave Vijeća ministara predvode Dragan Čović i Milorad Dodik, dok je Božo Ljubić u tome obični Čovićev pijun, koji se napokon vratio pod gazdine skute nakon nečuvene izdaje svojih birača. U Čoviću i Dodiku treba tražiti glavne krivce neuspostavljanja vlasti u BiH, a ne krivnju ravnomjerno prebacivati na sve ostale stranke, kako se to u zadnje vrijeme često čini, jer je to relativiziranje odgovornosti dvojice spomenutih, koji se ne bave ničim drugim nego opstrukcijama, kako Bosna i Hercegovina ne bi mogla profunkcionirati kao normalna država. Uz Čovića i Dodika ništa manja nije ni  odgovornost tzv. međunarodne zajednice, koja je pak tema za sebe. Tijekom rata ona je moralno, ljudski i politički potpuno zakazala, puštajući da u ovom gradu i u ovoj zemlji nastrada toliko nevinih ljudi. Slična je politika na djelu i danas, kad međunarodni dužnosnici uopće ne kažnjavaju krivce, nego lažno poručuju da su i dalje „zabrinuti“ te da se ovdašnji lideri trebaju sami dogovoriti. Oni su takvim svojim djelovanjem stvorili nakazno državno uređenje u kojem su agresorskoj strani poklonili pola države i dali u ruke mehanizme kojima mogu blokirati sve što zažele.

Može li se stati u kraj osovini Dodik – Čović koja je evidentno glavni uzrok trenutne situacije?

Naravno da može, kad bi postojala volja i želja za tim u samoj međunarodnoj zajednici koja je i dosad imala tisuću i jedan razlog da makne s vlasti one koji vrše opstrukcije na svim razinama. No kad o našim sudbinama u Europi odlučuju političari poput Miroslava Lajčaka, Carla Bildta i čitave te ekipe ljudi kojima su politička odgovornost, pravednost i moralnost nepoznati pojmovi, ne treba se previše iščuđavati ovakvu razvoju situacije. Koliko god i sama Amerika itekako bila odgovorna za ovakvo stanje – jer su oni i kreirali Daytonski sporazum (premda su kasnije i Holbrook i Galbraith govorili da je sistemska pogreška toga sporazuma što je stvorena Republika Srpska) – raduje me što je Hillary Clinton nedavno poručila da treba što prije stati u kraj onima koji vrše opstrukcije u našoj zemlji. Amerikanci imaju i moralnu odgovornost da to učine, jer su nam ostavili dosad nigdje viđeno državno uređenje. Stoga se nadam da će se aktivnije uključiti u rješavanje ovih problema, jer od europskih političara ne treba očekivati ništa konstruktivno i dobro u rješavanju gordijskoga čvora u BiH. Smatram da je u svemu tome tijekom rata najnegativniju ulogu, uz francusku, odigrala britanska politika koja i danas ravna mnogim procesima na Balkanu. U sramotnu pismu britanskoga premijera Johna Majora od 2. svibnja 1993. upućenu državnom tajniku za vanjske poslove Douglasu Hoggu stoji: „Neophodno je da se nastavi sa prevarom ’Vance-Owenovim’ mirovnim razgovorima da bi se događala kakva takva akcija sve dok Bosna i Hercegovina ne prestane postojati kao važeća država, a njeno muslimansko stanovništvo ne raseli iz svoje zemlje.“ (Dani, 9. 12. 2011.). Major je samo jedan u nizu europskih političara koji je radio protiv interesa ove zemlje i koji je blokirao bilo kakve akcije protiv velikosrpskoga agresora. 

Dragan Čović svako malo u medijima najavi formiranje Vijeća ministara, na što uslijedi demantij ostalih učesnika pregovora. Čemu služe takve neozbiljne izjave predsjednika HDZ-a?

Dragan Čović je velemajstor manipulacije, uz Milorada Dodika jedan od najnegativnijih političara u našoj zemlji, koji bi – da ova država funkcionira na principima pravne uređenosti – već odavno s Dodikom nestao s javne političke scene. Osobno bih volio da Čović i dalje ustraje u blokadi formiranja državne vlasti, pa da se ponovi situacija s uspostavom vlade Federacije BiH kad su on i Ljubić ispali iz svih kombinacija i kad je vlast formirana bez oba HDZ-a.

Kako vidite rješenje ovog problema i uopće, kako spriječiti ponavljanje sličnog scenarija već nakon narednih izbora? Da li je vrijeme za ozbiljne promjene ustrojstva BiH zasnovanog na Daytonskom sporazumu?

Bio sam i ostao nepromijenjena mišljenja da je glavni problem ove države njezino uređenje i postojanje entiteta nastala na zločinu i na genocidu, te političara poput Milorada Dodika koji svaki dan širi tenzije, mržnju i zaziva raspad BiH. Mislim da je to zapravo suštinski problem ove zemlje, iz kojeg onda proizlaze svi drugi. Ako se i dalje ostavi ovakvo državno uređenje i bude inzistiralo samo na kozmetičkim promjenama, mi ne možemo ići naprijed. Neki dan je, na moje veliko čuđenje i iznenađenje, Vijeće Europe podnijelo izvješće u kojem je izričito rečeno kako su „Republika Srpska i njezin predsjednik Milorada Dodika glavni krivci za negativnu situaciju u BiH“. Vrijeme je da iz toga zaključka uslijedi konkretna akcija međunarodne zajednice i da se konačno sankcionira Milorad Dodik, premda se bojim da bi u Republici Srpskoj i nakon Dodika došao neki novi Dodik. Conditio sine qua non normalnoga funkcioniranja ove zemlje jest ukidanje Republike Srpske, pa i same Federacije, te organiziranje zemlje na sasvim novim osnovama i na način da svaki njezin građanin bude zaštićen u svojim pravima bez obzira na mjesto obitavanja. Nijedno rješenje drukčije od ovoga ne vodi ničemu i ne donosi ni mir niti stabilnost u ovoj zemlji.

Postoji li u Bosni i Hercegovini opasnost od vehabijskog pokreta i kako u svemu tome ocjenjujete ponašanje reisa Mustafe Cerića?

Ta je opasnost sasvim realna i ne treba je uopće podcjenjivati. Vehabijski pokret je nekompatibilan s islamom koji prakticiraju naši muslimani i u sebi je vrlo konfliktan i netolerantan premda drugima i drugačijima. Radi se o vrlo agresivnom pokretu čiji članovi, kako možemo vidjeti i iz medija, polako ali sigurno preuzimaju pojedine džemate po čitavoj Bosni i Hercegovini, namećući vjernicima svoju verziju islama i optužujući one koji im se suprotstavljaju da nisu dobri muslimani. Zar je našim muslimanima koji stoljećima žive na ovom području i prakticiraju vjeru na svoj način trebao doći netko iz Saudijske Arabije da ih podučava kako se moli i kako se obdržavaju vjerski propisi? Reis Cerić i dio bošnjačke političke elite je, primajući velike novce od Saudijske Arabije, odigrao vrlo negativnu ulogu u svemu tome i zapravo čitavo vrijeme držao ljestve uvođenju vehabijskog pokreta u Bosni i Hercegovini od čega najveću štetu već imaju, a imat će još i više, upravo bosansko-hercegovački muslimani. Nisam nikad bio pristalica nikakvih zabrana i represije, ali smatram kako je u ovom slučaju potrebno da se državne sigurnosne agencije ozbiljnije nego do sada pozabave ovim pitanjem i drastično kazne sve one koji šire mržnju prema drugačijima i koji nelegalno posjeduju oružje. Ako se to ne učini na vrijeme, poslije bi moglo biti kasno.

Prije par mjeseci bili ste prisutni na promociji knjige “Rat u Bosanskoj Posavini 1992”, koja je dokazala koliko je politika bila uzrok pada Bosanske Posavine. Kako komentarišete prijedlog predsjednika FBiH Živka Budimira o formiranju Distrikta Posavina i koliko bi to promijenilo stanje na terenu?

Radi se o iznimno vrijednoj knjizi umirovljenoga hrvatskog časnika Jerka Zovka Rat u Bosanskoj Posavini 1992. koja se na opsežan i dokumentiran način bavi velikosrpskom agresijom na Bosansku Posavinu te razlozima i uzrocima njezina pada 1992. godine. Autor je u svojim analizama dokazao da Bosanska Posavina nije izgubljena vojnim putem, nego dogovorima tadašnjega srpskog i hrvatskog vodstva (Boban-Karadžić tj. Tuđman-Milošević), a po svjedočanstvu hrvatskoga generala Petra Stipetića svaki pokušaj povratka tih teritorija pod hrvatsku vlast bio je onemogućen od strane najviših hrvatskih vlasti. Ideja predsjednika Federacije Živka Budimira više je nego dobra i on bi u tome trebao dobiti podršku ne samo od strane odgovornih bosanskohercegovačkih političara, nego i od svih onih kojima je u interesu da se isprave velike nepravde koje su u ovoj zemlji učinjene Daytonskim sporazumom i ja je u potpunosti podržavam.

Budimir je izjavio i da je vrijeme za Thompsonov koncert u Sarajevu? Da li je Thompsonu zaista mjesto u Sarajevu i šta bi eventualni koncert dokazao i kome?

Glazbeni je izraz, naravno, uvijek stvar privatnoga izbora i nikome ne treba zabranjivati niti nametati ono što će slušati. Meni se osobno u Thompsona ne sviđa ništa: ni njegova glazba niti ono što ona simbolizira, niti političke poruke koje odašalje, kao ni profil ljudi okupljenih oko njega. Radi se o čovjeku koji je jeftinim populizmom, podilaženjem emocijama i tobožnjim domoljubljem zaradio ogroman novac o kojem nijedan drugi pjevač u nas ne može ni sanjati, a prema nekim napisima u medijima, on bi zbog novčanih transakcija koje je dobivao od HDZ-a ne plaćajući državi porez mogao postati čest sugovornik službenika USKOK-a. Ukratko, posrijedi je nevažna stvar, jer u Bosni i Hercegovini imamo mnogo problema težih od Thompsona. Uopće se ne slažem sa stavom predsjednika Federacije Živka Budimira u vezi s Thompsonom, a osobno bih volio da on nikad ne zapjeva u mom gradu Sarajevu. Priče o tome kako Thompson na svojim koncertima nije odgovoran za ustašku ikonografiju i izljeve mržnje prema Srbima, Bošnjacima i drugima potpuno su deplasirane i lažne. Zašto se takve stvari i ikonografija ne pojavljuju na koncertima Olivera Dragojevića, Gibonija, Arsena Dedića, Gabi Novak, Meri Cetinić, TBF-a i mnogih drugih. Jednostavno zazirem od ljudi koji oko sebe šire nesnošljivost prema pripadnicima drugih vjerskih i nacionalnih skupina u društvu i koji na nacionalističkoj pozadini manipuliraju svojom publikom.

Treba li Hrvatima uspostava trećeg kanala na hrvatskom jeziku?

Ne treba! Jer kad bi se to dogodilo imali bismo treći kanal koji bi zapravo bio elektronska verziju bh Večernjaka, potpuno u službi politike Dragana Čovića i Milorada Dodika. Ta bi politika postavljala i birala podobne urednike i novinare, te preko njih plasirala svoje ideje i stavove. Stoga se nadam da se takvo što neće nikad dogoditi.

Iza nas su izbori u RH na kojima su opet glasali i bosansko-hercegovački Hrvati. Kako komentarišete nisku izlaznost bh Hrvata na ove izbore?

Smatram da bh Hrvati nemaju što tražiti na izborima u Republici Hrvatskoj, jer od toga niti su imali niti će  imati bilo kakve koristi ili dobra. Uostalom, političare u Republici Hrvatskoj, ni lijeve ni desne, u golemoj većini uopće ne zanimaju problemi s kojima se mi ovdje susrećemo. Vjerujem da je ovaj put presudnu ulogu u manjem broju izlaska birača odigralo tehničko pitanje smanjivanja biračkih mjesta, jer je ljudima jednostavno bilo mrsko putovati po nekoliko desetina kilometara do najbližega biračkog mjesta. Nadam se da će doći dan kad se više nijedan bh Hrvat neće pojaviti na takvim izborima, jer ovdašnji Hrvati nisu nikakva dijaspora Republike Hrvatske niti žive „izvan domovine“, kako je stajalo na predizbornim plakatima HDZ-a. Naša je domovina Bosna i Hercegovina, ma koliko se u posljednjih dvadeset godina vršila i još se uvijek vrši agresivna kampanja iz hrvatskih nacionalističkih i crkvenih krugova da bh Hrvate uvjere kako im je matica Republika Hrvatska.

Po nekim medijima se govorilo kako se prvi put pojavila neka alternativa HDZ-u u obliku liste Hrvatskog zajedništva na kojoj je bio i Dražen Pehar?

Ma kakva alternativa! Moram priznati kako za g. Pehara nisam uopće čuo sve dok se nedavno u medijima (bh Večernjem listu) nije počelo govoriti o njemu i listi koju s dvojicom drugih kandidata predvodi za Hrvatski sabor. Kad sam malo progooglao internetom da se informiram o Draženu Peharu i njegovim stavovima, naletio sam na portalu dragovoljac.com na jedan njegov tekst znakovita naslova „Rat u tzv. Bosni i Hercegovini nikad nije završen nego je postao gorim“ i u prvi mah sam pomislio da ga je napisao sam Rajko Vasić. Naime, Dražen Pehar u pravoj vasićevskoj maniri o Bosni i Hercegovini svugdje govori kao o „takozvanoj“, a sve one koji Republiku Srpsku označe kao genocidnu tvorevinu on proglašava ratnim huškačima. Pehar se ovakvim svojim stavovima vrlo ozbiljno nametnuo Dodiku i Vlajkiju za funkciju savjetnika. Još od Dragana Čovića u nas se nije pojavio nitko koji bi tako gorljivo i strastveno branio Republiku Srpsku, te sve one koji je nazovu pravim imenom optužuje kao ratne huškače. Inače je, kako se moglo vidjeti po finalnim rezultatima, spomenuta „nova nada“ bh Hrvata dobila je „respektabilan“ broj glasova, slično kao i kolega mu s Vlajkijeva banjolučkoga simpozija Leo Pločkinić. Pred njima je, kao „vrhunskim intelektualcima“, očito „sjajna politička karijera“, slična onoj Čovićeve Ljiljane Lovrić, ako je se netko još slučajno sjeća.

HDZ je u Hrvatskoj izgubio izbore i na vlasti će u slijedeće četiri godine imati članovi Kukuriku koalicije? Kakve će to posljedice imati po našu zemlju i očekujete li sada neki konstruktivniji pristup Republike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini?

Koliko to god nekome paradoksalno zvučalo, ne očekujem uopće nikakav konstruktivniji pristup Hrvatske prema Bosni i Hercegovini, nego mi se čini kako bi moglo doći i do pogoršanja odnosa. Posljednju godinu-dvije svjedočimo više nego blagonaklonoj politici hrvatskog predsjednika Ive Josipovića prema Miloradu Dodiku i Draganu Čoviću, zbog čega je Dodik neki dan javno pohvalio Ivu Josipovića govoreći da se nada da će i s novom vlašću u RH uspješno surađivati kako je surađivao s hrvatskim predsjednikom. Sjetite se i Josipovićevih besmislenih pohvala Dodiku, njihovih čestih susreta iza kojih je situacija po Hrvate u RS-u postala još gorom nego prije, posebno zbog zakona o katastru, premda se Josipović prije godinu dana, u svom stilu u Nacionalu javno hvalio kako će on ovakvom svojom „konstruktivnom politikom“ vratiti Hrvate u Posavinu i RS. Koga Milorad Dodik tako javno i ustrajno hvali, s njim i s njegovim političkim i moralnim djelovanjem očito nešto nije u redu. Tu su i Josipovićeve dvosmislene poruke nakon izbora kako Hrvate u BiH trebaju predstavljati oni koji su dobili najviše glasova hrvatskoga biračkog tijela, a nedavno je, ako je vjerovati bh Večernjaku, otišao i korak dalje spomenuvši da se treba raspravljati i o mogućnosti uspostave trećega entiteta u Bosni i Hercegovini.

I Vesna Pusić je u zadnje vrijeme počela davati izjave o BiH slične onima koje daje Ivo Josipović?

Da, pročitao sam ono što je ona izjavljivala u posljednje vrijeme. Ivo Josipović je sukreator vanjske politike u Republici Hrvatskoj, a s njim će to raditi upravo i Vesna Pusić, kao nova ministrica vanjskih poslova. Njezine poruke posljednjih mjeseci ne ulijevaju previše nade za optimizam, jer je i ona počela govoriti o uspostavi nekakvih entiteta po BiH znatno odstupajući od svojih prijašnjih stavova o BiH. Inače bi bilo vrlo zanimljivo analizirati ovaj „kopernikanski obrat“ nekadašnjih detuđmanizatora: do jučer su se s pravom obrušavali na Tuđmana zbog njegove katastrofalne politike prema Bosni i Hercegovini, da bi danas svojim stavovima zapravo išli na ruku zagovarateljima politike daljnje podjele ove zemlje. Čini mi se da je stanovit broj tzv. prijatelja Bosne iz ljevičarskoga miljea u Zagrebu Bosnu samo koristio za obračun s Tuđmanom (dakle nisu to radili iz principijelnih razloga), a danas je to za njih drugorazredan problem. Licemjerje i nedosljednost Ive Josipovića, Vesne Pusić i drugih lijevih intelektualaca u Hrvatskoj i BiH je vidljivo posebno u slučaju kad se s pravom zgražavaju nad ustaškim zločinima i nad genocidnošću NDH u kojoj je pobijeno na tisuće Srba, Židova, Roma, Hrvata i dr., no onda pod krinkom političkoga realizma, pomirbe i regionalne suradnje bez ikakvih problema prelaze preko genocidnosti Republike Srpske u kojoj je gotovo istrijebljeno sve nesrpsko stanovništvo. Ukratko govoreći, ja uopće više ne vjerujem Ivi Josipoviću i njegovoj navodnoj prijateljskoj politici prema Bosni i Hercegovini, a sve manje i Vesni Pusić ukoliko nastavi s ovom pričom koju je pokrenula u posljednjih nekoliko mjeseci. Smatram da će se mnogi razočarati novim kursom hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini, koji su zacrtali Ivo Josipović i njegov savjetnički tim, koji čitavo vrijeme ide na ruku interesima velikosrpske politike na Balkanu. Ivi Josipoviću u regionalnoj suradnji stalo je jedino do dobrih odnosa sa Srbijom i Borisom Tadićem i on će zbog njih žrtvovati i moralne principe i interese vlastite države. Na to sam upozoravao više puta, a javno pismo koje je Ivi Josipoviću uputila hrvatska književnica Ivana Simić Bodrožić, u kojem je opisala sadržaj razgovora s hrvatskim predsjednikom, samo me još više učvrstilo u tom uvjerenju. Sve upućuje na to da će Josipovićevu politiku slijediti i Vesna Pusić, ukoliko kojim čudom Zoran Milanović ne uvidi da je to pogrešno i štetno ne samo za interese Bosne i Hercegovine nego i same Republike Hrvatske. Jer, Srbija Borisa Tadića nije doživjela nikakvu katarzu niti se odrekla velikosrpske politike, ma koliko nas Ivo Josipović i čitav niz, posebno samoproglašenih intelektualaca u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, pokušavao uvjeriti u suprotno. Kad smo već kod njih, treba reći kako su intelektualci danas, uz vrlo rijetke iznimke, postali najpotkupljivija vrsta ljudi koji će uz dobru nadoknadu raditi sve što „poslodovac“ od njih zatraži. Nerijetko se radi o cinicima i nihilistima koji su u današnjem društvu postali neka vrsta sekularnog klera.

Stanje duha među pripadnicima svih naroda je lošije nego ikad. Kako utjecati na promjenu takvog stanja i šta je potrebno da se dogodi kako bi se građani “trznuli” iz dugogodišnjeg apatije i letargije? Kolika je odgovornost vjerskih zajednica za sve ovo što nam se događa?

Loša politička i neizvjesna ekonomska situacija u kojoj ljudi jedva preživljavaju itekako utječu na svakodnevni život pojedinca i ne treba se čuditi takvom stanju. Potrebno je uspostaviti pravednost u društvu, sankcionirati kriminalce iz svih naroda koji su osiromašili ovu zemlju i koji jako dobro žive na priči o ugroženosti Hrvata, Srba i Bošnjaka. Odgovornost vjerskih zajednica ide odmah uz bok političara. U nas se odjelotvorila čvrsta sprega nacionalnih stranaka i vjerskih zajednica, interesnih saveza od kojih i jedni i drugi imaju velike koristi. Vjerski službenici primaju nemali novac od političara iz nacionalnih stranka, a političari znaju da će zauzvrat preko njih utjecati na narod da im pokloni svoje povjerenje. Ljudi su vrlo ogorčeni ponašanjem naših vjerskih zajednica i smatram da su potpuno u pravu, jer ništa nisu učinile da se uspostavi ispravna ljestvica vrednota u društvu i prevladaju duboke podjele, nego i dalje sudjeluju u stvaranju novih.

Koja je vaša božićna poruka katolicima u BiH i novogodišnja želja svim građanima naše domovine?

Svima katolicima i pravoslavcima želim sretan i blagoslovljen Božić koji uskoro dolazi, a svim našim narodima, Bošnjacima, Hrvatima, Srbima i ostalima (koje se ovdje često zaboravlja) mogu samo zaželjeti da im sljedeća godina bude bolja od prethodnih, da u ovom teškom vremenu uspiju održati svoje brakove, veze, slogu i ljubav u obiteljima, da poštuju svoje supružnike i ostarjele roditelje, da ne dopuste da vjerski i politički predstavnici manipuliraju njihovim dušama i da ih truju mržnjom i nesnošljivošću prema drugima. Volio bih da za Božić i kroz čitavu godinu, usprkos svim teškoćama u kojima živimo, budemo osjetljiviji prema našim bližnjima, ljudima s ruba društva, prema onima koje život nije mazio, koji nemaju za hranu, za grijanje, za lijekove… Takve ljude susrećemo svaki dan po našim selima, gradovima, haustorima, i nemojmo od njih okretati glavu i jer danas-sutra i sami se možemo naći u takvim neprilikama. Vama i Vašim čitateljima želim sretnu 2012. godinu!