PIJUNI SVAKODNEVNICE

Emina Žuna
Autor/ica 6.2.2016. u 10:28

PIJUNI SVAKODNEVNICE

To predstavlja svojevrsni bijeg iz realnosti (u realnost, što je paradoksalno na prvu) jer penzioner cijelu stvar s Radončićem može gledati kao političku sapunicu u koju je emotivno involviran.

Neki dan sam, slučajno, prisustvovala žučnoj raspravi tri starca. Nasred trotoara, ne obazirući se na prolaznike, jedan od njih je branio Radončića dok su mu druga dvojica oponirala. Nema boljeg od njega, derao se starac i unosio preostaloj dvojici u lice, zato su ga i strpali u zatvor, banda nacionalistička! Šta treba tom starcu, mislila sam, koji vjerovatno ima zdravstvenih problema, povišen tlak ili šećer, da se sekira zbog jednog Radončića i riskira srčani udar. Šta njemu lično Fahrudin Radončić uopće znači i kakvu ima ulogu u njegovom konkretnom životu? Pitanje se, zapravo, može odnositi na bilo koga ko se strastveno zalaže za bilo šta što nema direktne veze sa njim lično i njegovim životom, ali kad se radi o starcima za koje se vezuje i stereotip mudrosti, stvar nekako postaje još tragičnija. Malo poslije otkrivam da na Facebooku postoji grupa podrške Fahrudinu Radončiću koju su lajkali mnogi penzioneri ili njihove mlađe verzije. Dan poslije, stiže mi email od urednika portala tačno.net u kojem pita da li bih mogla napisati tekst o tome šta to tjera „običnog malog čovjeka koji nema, što bi se reklo, za germe, da podržava tranzicijske dobitnike poput Radončića i Izetbegovića (psihološki aspekt)“. U tekstu koji slijedi sam, prisjetivši se nekih osnovnih pojmova iz socijalne psihologije, pokušala odgovoriti na pitanje.

Penzioner s početka teksta može imati tzv. autoritarnu ličnost kojom se bavio Erich Fromm tridesetih godina prošlog stoljeća da bi dvije decenije nakon toga Theodor Adorno objavio studiju ”Autoritarna ličnost”[i]. Ideja od koje se krenulo je bila da određene ličnosti posjeduju sklonost ka formiranje fašističkih i antisemitskih stavova što bi predstavljalo psihološku osnovu za pojavu nacizma u Njemačkoj i holokaust. Adorno je sa saradnicima konstruisao F skalu kojom se to mjeri, a skala se pored F (fašizam) oko kojeg je nastala koristi za detektovanje sklonosti prema bilo kojoj drugoj isključivoj i ‘antidemokratskoj’ (uticaj USA) ideologiji. Autoritarne osobe su česte za patrijarhalne kulture kakva je naša, društva u kojima muškarac i otac imaju povlaštenu ulogu i čija se riječ poštuje. Odrastanje im obično prati strog odgoj i nakon djetinjstva autoritet oca biva zamijenjen autoritetom boga ili političkog vođe. Odnos prema autoritetu je, kako to obično biva, i u tome se vidi utjecaj frojdovske psihoanalize, ambivalentan. Autoritet istovremeno pruža sigurnost i ulijeva osjećaj zaštite, ali i izaziva mržnju i potisnutu agresivnost zbog toga što vodi podređenom položaju. Zato se autoritarne osobe kao autoritet postavljaju prema djeci, ženi, bilo kako podređenim ili marginalizovanim članovima zajednice kojoj pripadaju. Vrijednosni sistem autoritarne osobe se gradi oko centralnog ubjeđenja koji se vezuje uz autoritet (nacionalizam, religija, konzervatizam i njegovanje tradicionalnih vrijednosti) i kolektiv kojem pripada. Penzioner je vjerovatno odrastao u patrijarhalnoj porodici u kojoj je očeva bila zadnja, a nakon toga je veći dio života proveo u Jugoslaviji u kojoj je njegovan kult vođe. Prirodno je da mu je po njegovoj smrti zatrebala zamjena i zato ne treba čuditi zbog čega su očevi nacije Izetbegović/Milošević/Tuđman zadobili toliku popularnost početkom devedesetih jer su ljudi vidjeli u njima autoritet koji su izgubili. A kako je dijete manipulisano od oca, tako je autoritarna ličnost u odrasloj dobi podložna manipulaciji od svog političkog vođe. Potisnutu agresiju zbog toga usmjerava na drugačije ili ‘slabije’ od sebe i zato je naš penzioner često rasist, fašist, ne voli pedere i cigane i smatra da su žene kurve ako se preudaju i imaju djecu s više muškaraca.

Djelimično objašnjenje za penzionerovo ponašanje možemo pronaći i u psihologiji grupe kojoj pripada jer se penzioner očito smatra dijelom grupe ljudi koja podržava Fahrudina Radončića. Odavno je uočeno da se ljudi u grupi ponašaju drugačije nego individualno[ii], a klasik Gustava Le Bona ”Psihologija gomila” koji se i danas uveliko citira i koristi u svakom razmatranju o ovoj temi, objavljen je 1899. Dakle, još davno su autori postali opčinjeni ponašanjem gomile (ili rulje) kroz opservacije tokom revolucija ili javnih pogubljenja, a neki od najvrijednijih filmskih zapisa u kojima je rulja gl. lik potiču iz prve polovine 20 vijeka[iii]. Le Bon piše (izdala Narodna knjižnica, Zagreb 1920):  “Tko god bili pojedinci koji se nalaze u gomili, koliko god bili slični ili različiti njihovi načini života, njihova zanimanja, njihovi karakteri ili njihova inteligencija, činjenica da su transformirani u gomilu daje im neku vrstu kolektivne svijesti koja čini da osjećaju, misle i djeluju na način sasvim različit od onog na koji bi svaki pojedinac od njih osjećao, mislio ili činio kada bi bio sam. Postoje određene ideje i osjećanja koja se ne mogu javiti ili pretvoriti u akciju osim u slučaju kad pojedinci formiraju gomilu.” Dalje, Le Bon spominje tri karakteristike koje ima gomila: 1) poništavanje individualnih razlika (pojedinci postaju sve sličniji), 2) intelektualna inferiornost (masa ne prihvata činjenice i gluplja je od pojedinca), 3) emocionalnost i ekstremnost u njenom iskazivanju. Ove karakteristike ima svaka grupa ljudi, bez obzira da li se nalazi na rock koncertu, skandira na političkom skupu ili demolira tramvaje po gradu nakon završetka fudbalskog meča. To se danas također vidi u virtualnom prostoru, na forumima i socijalnim mrežama kada se ljudi udružuju u govoru mržnje ili linču prema nekome. Moguće da je i naš penzioner član grupe na FB koja pruža podršku Radončiću, što ga i na ulici ohrabruje da se javno zalaže za njega jer mu taj čin ulijeva osjećaj smisla, a pripadnost grupi pruža osjećaj sigurnosti, solidarnosti i zajedništva, a što uopće ne bi bilo slučaj da je sam.

Međutim, sve to samo po sebi ne bi moglo biti dovoljno da i sam Radončić ne posjeduje osobine kojima je mogao zavesti penzionera. Politički psiholozi izdvajaju karakteristike političkih lidera i historija nam daje primjere mnogih vođa koji su bili genijalni retoričari i karizmatici (od Hitlera, preko Luthera i Kennedyja do Kastra) i u tom kontekstu se spominje tzv. politički eros koji podrazumijeva sposobnost za mobilizaciju, animaciju, šarm, posjedovanje liderske ličnosti… Radončić je, šta god mi mislili o njemu, snažna ličnost i javnim nastupom ulijeva sigurnost i izaziva divljenje kod ljudi. Inače, od političkih lidera iz užeg i šireg zavičaja po pitanju javnog nastupa treba svakako izdvojiti Dodika. On se u javnosti predstavlja kao ‘čovjek iz naroda’ koji je neuljudan, sirov, psuje, vrijeđa i ponižava novinare i obraća im se s visoka, zajedljiv je, nikoga ne poštuje, a po potrebi zna i zapjevati. Zapravo je on sve što želi populacija kojoj pripada najveći broj njegovih birača. S druge strane, Bakir Izetbegović svojim javnim nastupom ne izaziva naročit efekat i ne iskazuje osobine koje bi trebao imati politički vođa, ali on svoj politički autoritet gradi na ostavštivni osvog oca, koji je ujedno otac nacije, čime djeluje na nacionalistički sentiment birača.

Dakle, autoritarna ličnost, psihologija grupe i karakteristike političkog vođe, u ovom slučaju Radončića, elementi su koji dovode do toga da ga naš penzioner strastveno brani na ulici, iako je moguće da ima penziju od oko 300 KM s kojom jedva pokrije režije i hranu, a kamoli lijekove. Jer vjerovatno ima reumu, visok tlak ili neke još ozbiljnije zdravstvene probleme na koje bi mogao usmjeriti preostalu energiju. I upravo u tome može ležati još jedno objašnjenje jer penzioner može da se zanima Radončićevim hapšenjem upravo zato da ne bi razmišljao o svojim ličnim problemima i bavio se tegobom svoje svakodnevnice. To čini  zbog vlastitog mehanizma odbrane, ali i zbog političke manipulacije kojoj je izložen i koja mu skreće misli s pravih problema pa nagomilanu agresiju i frustraciju usmjerava prema pomjerenom objektu ili svom oponentu u diskusiji. To predstavlja svojevrsni bijeg iz realnosti (u realnost, što je paradoksalno na prvu) jer penzioner cijelu stvar s Radončićem može gledati kao političku sapunicu u koju je emotivno involviran. On je veoma moguće od cijele stvari i pohvatao samo onoliko koliko bi pohvatao i da gleda neku seriju i njegov mentalni angažman je jednak onom koji koristi gledalac serije. Jer naš penzioner je veoma moguće neobrazovan, selektivno gleda dnevnik, čita Dnevni Avaz i sluša ‘glasine’ na osnovu kojih gradi mišljenje i dobija svoju dnevnu dozu smisla, ‘zabave’ i samozaborava. I tako iz dana u dan.

NAPOMENA: Svaka sličnost sa stvarnim penzionerom s trotoara je slučajna i nenamjerna.

[i] Na Frommovo pisanje, kao i na studiju ”Autoritarna ličnost” iz 1950. godine, utjecala je pak ”Masovna psihologija fašizma” Willhelma Reicha iz 1933. godine

[ii] Prva poznata knjiga napisana na engleskom jeziku, škotskog autora Charlesa Mackaya potiče čak iz 1841. godine i ima naslov: Neobično popularne zablude i ludilo gomile (Extraordinary Popular Delusions and the Madness of Crowds, prevod naslova moj)

[iii] Kritičari spominju filmska predstavljanja mase u filmu Frankenstein (1931), Fury (1936) Fritza Langa, Young Mr. Lincoln (1939) John Ford, filmovi Franka Capre itd. Bitno je uvidjeti da svi oni vremenski korespondiraju pojavi nacizma i fašizma u Evropi i mogu se posmatrati kao filmska reakcija na njih

Emina Žuna
Autor/ica 6.2.2016. u 10:28