PIROVA POBJEDA

Tomislav Jakić
Autor 13.7.2015. u 15:38

Izdvajamo

  • Današnja Evropa, to je nakon sporazuma o rješenju grčke krize definitivno jasno, nije ni Evropa jednakih, ni Evropa ravnopravnih. I zato će ovo što se sada predstavlja – iz raznih perspektiva i iz različitih razloga – kao uspjeh, biti snažan poticaj evroskepticima svih boja i provenijencija da još agresivnije dovode u pitanje koncept ujedinjene Evrope. Oni kojima je iskreno stalo do takve Evrope, ali zasnovane na demokraciji, ravnopravnosti i solidarnosti, trebali bi dva puta razmisliti prije nego što sporazum iz Bruxellesa prihvate kao uspjeh. Jer, jedini je uspjeh, jedina pobjeda izvojevana u Bruxellesu to da se Evrpa nije raspala.

Povezani članci

PIROVA POBJEDA

Oni kojima je iskreno stalo do takve Evrope, ali zasnovane na demokraciji, ravnopravnosti i solidarnosti, trebali bi dva puta razmisliti prije nego što sporazum iz Bruxellesa prihvate kao uspjeh. Jer, jedini je uspjeh, jedina pobjeda izvojevana u Bruxellesu to da se Evrpa nije raspala.

Tko otvori Klaićev rječnik stranih riječi naći će na 1047. stranici sljedeće pojmove: Pir – ime epirskoga kralja koji je u 3. stoljeću prije nove ere pobijedio Rimljane, ali je sam pri tome pretrpio velike gubitke; Pirova pobjeda – sumnjiva pobjeda koja ne opravdava žrtve i donosi više štete nego koristi pobjedniku. Zašto podsjećamo na te pojmove? Iz vrlo jednostavnoga razloga (mada ga mnogi neće htjeti vidjeti): nakon sporazuma o rješavanju grčke krize postignutoga na maratonskom summitu Euro-skupine, jedino pravo pitanje što ga treba postaviti vezano je uz navedene pojmove, naime, tko je ostvario Pirovu pobjedu. Jer, da će svi tvrditi kako su oni pobjednici, to je izvan svake sumnje. Pogledajmo, međutim, glavne aktere – Njemačku (i skupinu zemalja sklonih njezinom rezoniranju) kao šampiona borbe za opstojnost i dalju nesmiljenu primjenu neoliberalnoga modela rigorozne štednje kao načina razrješavanja gospodarsko-financijske krize i, na drugoj strani, Grčku kao usamljenog borca protiv besmislene štednje što je tu zemlju u proteklih pet godina doslovno bacila na koljena.

          Počnimo sa slabijim. Grčka je nakon što je na izborima dala legimitet vladi Alexisa Tsiprasa čiji se program svodio na odbacivanje štednje i ključne uloge „trojke“ (Međunarodnog monetarnog fonda, Evropske komisije i Evropske središnje banke) u rješavanju onoga što se sve češće zove „slučaj Grčka“ i koja je svoju čvrstu orijentaciju protiv politike štednje pod svaku cijenu potvrdila i na nedavnom referendumu, morala je sada prihvatiti štednju i to pod uvjetima, težima od onih protiv kojih se referendumski izjasnila. Uz to, morala je prihvatiti i ulogu Međunarodnog monetarnog fonda, protiv čega se Tsipras bezuspješno  borio. Dakle: Grčka je gubitnik. Tako izgleda, ali ipak nije (do kraja) tako. Naime, uz štednju „provukao“ se i element razvoja, a fond u koji Grčka mora dati svoju državnu imovinu i iz kojega će se (privatizacijom i monetizacijom – zvuči nekako poznato, zar ne?) namirivati dio duga, služit će u visini od 50% (dakle: pola!) ulaganju u razvoj i oporavak grčkoga gospodarstva. I, taj fond neće biti u Luxenburgu, ako što je originalno tražila Njemačka, dakle izvan domašaja i ingerencije grčkih vlasti (čemu se Tsipras ogorčeno protivio), nego u Ateni. Uz to, golemi će grčki dug biti restrukturiran, što je bio jedan od ključnih zahtjeva grčke vlade, a – povrh svega – Grčka neće biti izbačena iz Euro-zone, što će doći kao melem na dušu uplašenim Grcima koji već desetak dana, pritisnuti evropskim bojkotom (zašto ne nazvati stvari pravim imenom?) dišu na škrge, podižući dnevno samo po 50 ili 60 Eura na bankomatima, dok su banke zatvorene. Tako da je Tsipras ponešto dobio, zapravo uspio spriječiti, ali je mnogo izgubio. Hoće li dubiozni uspjeh ostanka u Euro-zoni prevladati nad gorkom spoznajom da je mala zemlja ostala usamljena (podržavala ju je samo Francuska i to ne do krajnjih granica) u svojem pokušaju da se odupre iz Njemačke nametnutoj štednji i da je morala prihvatiti sve što je prethodno odbijala, ostaje tek da se vidi. Ne treba isključiti ni mogućnost raspada sadašnje Tsiprasove vlade, pa ni njegovo povlačenje u tome slučaju. Dakle, ako  je Tsipras uopće odnio neku pobjedu, onda je to nedvojbeno bila Pirova pobjeda.

          Njemačka je ušla u klinč u Bruxellesu s jasnom namjerom da izbaci Grčku iz Euro-zone (zato je namjerno i „procurio“ radni papir ministra financija Wolfganga Schaueblea kojim se sugerira petogodišnje isključivanje Grčke iz te zone) i – što uopće nije nevažno – s jedva prikrivenom namjerom da sruši Alexisa Tsiprasa. U prvome trenutku nije uspjela ni u jednome, ni u drugome. Francuska podrška Grčkoj pokazala je – s jedne strane – koliko je krhko savezništvo i „evropejstvo“ dviju ključnih članica Evropske unije, a – s druge – da ipak u drugoj najvažnijoj metropoli ujedinjene Evrope čvrsto vjeruju kako je neoliberalni koncept štednje pod svaku cijenu promašen i štetan. A Tsipras je (još uvijek) premijer, mada ga se u startu nastojalo maksimalno diskreditirati otužnim i otrcanim pričama o tome kako je proigrao povjerenje evropskih partnera (kamo bismo došli kada bismo počeli nabrajati slučajeve u kojima su vodeće zemlje Zapada proigrale tuđe povjerenje, bolje je i ne govoriti). Dakle, Njemačka u dva primarna cilja nije uspjela. Ali, jest uspjela u tome da – svemu usprkos – nametne Grčkoj politiku štednje pod težim uvjetima nego prije dva tjedna i u tome da se profilira kao ne samo vodeća, nego i arogantno vodeća sila ujedinjene Evrope („neće biti sporazuma pod svaku cijenu“, samouvjereno je izjavila Angela Merkel uoči početka summita Euro-skupine). No, uspjela je u još nečemu, što sigurno nije bio proklamirani i željeni cilj. Uspjela je uvjeriti zemlje u kojima postoje pokreti slični Tsiprasovom da se za konfrontaciju sa centrima financijske moći moraju bolje pripremiti. Španjolski Podemos tu je lekciju nesumnjivo naučio i ove jeseni evropski pučani to će – nakon izbora u Španjolskoj – vrlo vjerojatno osjetiti i shvatiti. Svoje su pouke izvukli i Portugalci, Irci i Talijani. A to je nešto, što apologeti neoliberalizma sigurno nisu željeli. Tako da je i bilanca Njemačke mješovita, mada je – barem trenutno – daleko više dobila u odnosu na ono što nije ostvarila. Pirova pobjeda? Možda, ako se stvari promatraju dugoročno.

          Postoji, međutim, jasni gubitnik u cijeloj ovoj priči o Grcima, grčkom dugu, neoliberalizmu koji – kao – nezadrživo jaše i o pokušaju da se izbore nacionalni interesi, čak i onda kada je to u srazu s interesima velikih. Taj gubitnik  je Evropa, odnosno ideja evropskoga ujedinjenja na osnovama ravnopravnosti i solidarnosti (demokraciju je suvišno i  spominjati, jer „demokrati“ optužuju Tsiprasa da je zloupotrijebio demokraciju, zato što se usudio na referendumu pitati narod što i kako misli. Današnja Evropa, to je nakon sporazuma o rješenju grčke krize definitivno jasno, nije ni Evropa jednakih, ni Evropa ravnopravnih. I zato će ovo što se sada predstavlja – iz raznih perspektiva i iz različitih razloga – kao uspjeh, biti snažan poticaj evroskepticima svih boja i provenijencija da još agresivnije dovode u pitanje koncept ujedinjene Evrope. Oni kojima je iskreno stalo do takve Evrope, ali zasnovane na demokraciji, ravnopravnosti i solidarnosti, trebali bi dva puta razmisliti prije nego što sporazum iz Bruxellesa prihvate kao uspjeh. Jer, jedini je uspjeh, jedina pobjeda izvojevana u Bruxellesu to da se Evrpa nije raspala.

          Pirova pobjeda, da, to je pravi izraz. Boljega i prikladnijega nema.

forum.tm

Tomislav Jakić
Autor 13.7.2015. u 15:38

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija