PISMA IZ DŽEHENEMA 12: POVRATAK

Autor 6.6.2012. u 09:40

PISMA IZ DŽEHENEMA 12: POVRATAK

Povratak je uvijek povratak u sliku nekadašnjeg sebe, ili nekadašnjih nas. Ljudi, svjesni da se ta slika nikada neće vratiti, teško sude o iskustvima, jer je svako podsjećanje, zapravo, bijeg u bolju prošlost. Od toga nas, nasreću, odvlače svakodnevne potrebe, simboličko oponašanje rada predaka, kao refleks samoodržanja.   U svijetu u kojem naše priče nikoga ne zanimaju.


Izbjeglištvo nema nikakvu herojsku potvrdu stradanja, izbjeglica nema legitimitet da je, zaista, preživio zlo. Izbjeglištvo ima samo bezbroj lica ništavila. U svijetu u kojem naše priče nikoga ne zanimaju.

Stan moje majke danas je muzej socijalizma. Uski, dugi hodnik, regal, komoda. U njima, sabrana djela Ive Andrića, plavih korica za zlatnim ukrasima, zatim “Prosvetina” Istorija slikarstva i nešto nasumično odabranih knjiga, čije naslove osim Joyceovih i Kafkinih, uglavnom, ne pamtim. Moji roditelji nisu bili životno vezani s knjigama, majka je, istina uvijek čitala, ali su u izboru kompleta koji su se kupovali preko kredita za radne organizacije, eto, imali ukusa.

Kod roditelja sam doselio sa pet godina. Prve četiri proveo sam kod majčinih u Mostaru, i Sarajevo je za mene bilo svojevrstan šok, neka vrsta internata s kojim se nikada do kraja nisam pomirio.

Velikim regalom, dijelom ustakljenim, dijelom drvenim dominirao je kamen iz Trepče. Moj dedo, bivši rudar, donio ga je kad je bio tamo, u posjeti svojoj najmlađoj kćerki koja je bila udata na Kosovu. Bio je to grumen dugačak četrdesetak centimentara, širok oko deset i visok isto toliko u kojem su dominirali komadi ugljena. Iz tvrde nepravilne mase sastavljene od raznih ruda i minerala, izvirivali su crni komadići uglja, a s površine su svjetlucale male iskre, što je kamenu davalo zaista fantastičan sjaj.

Izgledao je kao maketa nekog svetišta u Andima, o kojima sam tada hvatao prva saznanja iz knjige “Sva čuda sveta”, nezaobilaznog dijela kućnih biblioteka u Jugoslaviji. Danas bih – kad bih uživao u naknadnoj pameti – mogao napisati da je taj kamen mogao biti metafora Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Puno uglja, nešto željeza i olova, neki minerali kojima ne znam ime i porijeklo, i nešto zlatne prašine, sjaja koji je došao na kraju i koji obično stiže u predvečerje sloma svake imperije. Kao zlato na Klimtovim platnima. Ali, bilo bi to previše, sasvim nepotrebno oneobičavanje prošlosti, jer tada o tome niko nije mogao tako misliti.

– Naše, izbjegličke priče nikoga ne zanimaju. – tako kaže moj prijatelj, pjesnik, koji je, kao i ja, bio izbjeglica u ratu i vratio se živjeti u Grad.

U pravu je, jer izbjeglištvo nema nikakvu herojsku potvrdu stradanja, izbjeglica nema legitimitet da je, zaista, preživio zlo. Izbjeglištvo ima samo bezbroj lica ništavila, potvrde da se ljudsko biće nalazi u neprirodnoj situaciji i položaju u koji nema skoro nikakvih prednosti.

Izbjeglica nije emigrant.

Riječ emigracija, korištena uglavnom u političkom kontekstu, ipak, ostavlja mogućnost da se iznuđena promjena životnog okruženja prekrije manje ili više dostojanstvenim plaštom političkog neslaganja sa sistemom u zemlji iz koje dolazi. Izbjeglištvo, ono je nešto sasvim drugo: ono, bez obzira na stepen misaonosti i(li) mogućnosti da pojedinac artikulira situaciju koju je napustio, stvari svodi na fizičkost činjenicu da je neko jednom bio negdje, a da je sada tu.

Ili tamo, svejedno.

O tim stvarima se ne govori. Zato sam i rekao svojoj majci – možda i nisam trebao, ali naš odnos je uvijek bio iskren do kraja – ono što je uvijek lebdjelo iznad nas. Iznad lustera sa staklenim ukrasima, regala, spavaće sobe i pijanina August Forster, iznad Trepčinog Machu Picchu kamena.

Rekao sam ono što smo oboje znali.

– Mi koji smo bili vani za vrijeme rata i vi koji ste ga preživjeli ovdje se nikada nećemo moći do kraja razumjeti.

Rekao sam to bez namjere da optužujem, ili da mjerim težinu tragedije koju je preživjela. Nadam se da je to razumjela. Tada Majka nije rekla ništa. Tek puno kasnije, dostojanstveno je opisala svoje stanje:

– Kad je umro tvoj otac, na početku rata, a ti otišao, nisam imala vremena, a ni obraza žalovati. Mladost je ginula, moja je tuga u odnosu na sve to bila manja. Nisam je mogla podijeliti ni s kim.

Moj povratak traje već petnaest godina. Za to vrijeme sam postao sredovječan čovjek, a moja majka – starica.

Vodim je pod ruku, na pregled kroz bolničko dvorište. Pored zgrade gdje mi je prije trideset i pet godina donosila Fructal sokove nakon operacije mokraćnog kanala.

Većina tih zgrada danas izgleda isto kao onda.

U jednoj od njih, ležao sam u ljeto 1978. godine. Doktor koji je trebao obaviti operaciju prezivao se Kafka. Po Sarajevu, uvijek punom mitova i urbanih legendi širila se priča kako je on u Sarajevo došao iz Praga i kako je rođak slavnog pisca.

Puno kasnije vidjet ću fotografiju Josepha Rotha, još jednog pisca kojeg je zapala, i na kraju ubila izbjeglička priča.

Doktor Kafka, suprotno mogućem očekivanju, nije ličio na svog eventualnog rođaka, nego na Rotha. Izgledao je, ako se to tako može reći, srednjeevropski: imao je brkove, okrugle naočare nešto debljeg okvira i bio začešljan na stranu. Mislim da sam dva puta bio na pregledu kod njega, tihim i autoritativnim glasom uvjerio je Majku da je to rutinska operacija i stavio moje ime na spisak kod jedne od svojih, kako je rekao, glavnih suradnica, doktorice Milice, “koja je vrhunski doktor i profesorica na fakultetu”. Na kraju je ponovio:

– Nemojte ništa brinuti. Gospođa Lopandić će to savršeno napraviti.

Prvo što me zbunilo bilo je da je rekao “gospođa”. Tada su se svi oslovljavali sa “druže”, odnosno “drugarice.” Sa jedanaest godina baš i nisam mogao imati razvijenu klasnu svijest, ali rijetko je ko u našem okruženju govorio – “gospođa”.

Doktor Kafka, eto, jeste, a vidio sam ga još samo jednom poslije operacije, na kontroli. Podigao je naočare, pogledao rez ispod mog trbuha, i rekao:

– Dobro je to, dobro. Rekao sam da ne treba brinuti.

Po povratku kući čekao me je šesti razred osnovne škole i tajno prijateljstvo s njegovim prezimenjakom, Franzom Kafkom. Komplet njegovih knjiga, izdanje “Zore” iz Zagreba, 1968., gledao me je ispod Macchu Pichu kamena iz Trepče, a ja nisam mogao odoljeti da u pauzama svih obaveza ne zavirim i pogledam šta piše taj čovjek čije su se knjige našle u regalu. Našem Regalu, malom oltaru majčine socijalističke religije, zajedno s kristalom donešenim sa službenog puta iz Bratislave. U servisu dominirale su okrugle, lijepe čaše za konjak koje nikada nisu bile upotrijebljene.

Na kraju iste godine, kad se pravio spisak onih kojima treba čestitati praznike u zimu, otac je rekao:

– Trebalo bi Kafki čestitati Božić.

Majka je odgovorila:

– Ne znam, ja mislim da su Česi protestanti. Slave li oni Božić u isto vrijeme kad i katolici?

Sve su stvari uvijek povezane: nakon operacije mjesec dana nisam smio izaći u park igrati fudbala, da me lopta ne pogodi u rez. Taj mjesec dana sam proveo, uglavnom, na prozoru gledajući djecu iz dvorišta kako se igraju.

Bilo je to u jesen 1978. godine, za vrijeme Svjetskog prvenstva u fudbalu u Argentini. Finale u bolnici nisam mogao gledati, nije radio televizor. Par mjeseci nakon toga kad bismo igrali, moja ekipa je pazila na mene, nisu me stavljali na gol.

Možda bi ovdje, zbog efekta koji bi ostavio dojam na čitatelja, trebalo dodati da sam tada prvi put pročitao “Proces” i ustvrditi da ništa nisam razumio, ali nije bilo tako. Prvo Kafkino djelo koje sam uzeo čitati, tri ili četiri godine kasnije, bio je “Zamak”.

“Proces” je bio obavezan dio školske lektire u drugom gimnazije, što je objektivno rano za sve one koji nisu wunderkindi. A rano je i za njih. Uostalom, i sam J.L. Borges je ovo rekao o Kafki:

“Nikad neću zaboraviti kako sam Kafku prvi put čitao u nekom pretencioznom “modernom” izdanju oko 1917. Godine (tada je Borgesu bilo 18 godina, a Kafki 34 op.a.)… Usred svih tih razmetljivih tiskovina, kratak tekst što ga je potpisao Franz Kafka učinio mi se tada uza svu moju tadašnju mladenačku povodljivost kao čitatelja neobično suhoparnim. Sada, pod stare dane, usuđujem se napokon priznati da sam bio književno neoprostivo bezosjećajan; ponuđeno mi je bilo otkriće, a ja sam prošao mimo njega…”

Kod mene nije bilo tako, ali nije ni previše pomoglo. Nakon čitanja “Zamka” i “Procesa”, pročitao sam i Pripovijetke, zatim krenuo u “Dnevnik” za koji nisam siguran da sam ga ikada završio.

I danas, tu i tamo zavirim u njega. Radi se o bolno iskrenom, fantastičnom tekstu koji nam otkriva ono što o piscu iz njegove literature nismo mogli doznati. Ili nam se, barem, samo tako čini.

Ali, kad bih tražio popust za sebe, moglo bi mi biti oprošteno, jer sam u svakom trenutku svojeg života znao da je Kafka genije, jedan od čistih, nepatvorenih duhovnih divova 20. stoljeća.

I ne samo to. Povučen izbjegličkom samoćom, koja je skoro nepovratno vodila u izolaciju i ludilo, ja sam htio vjerovati da sam Kafka.

Tu negdje mogli bi stati i moji problem s povratkom.

Povratak je uvijek povratak u sliku nekadašnjeg sebe, ili nekadašnjih nas. Ljudi, svjesni da se ta slika nikada neće vratiti, teško sude o iskustvima, jer je svako podsjećanje, zapravo, bijeg u bolju prošlost. Od toga nas, nasreću, odvlače svakodnevne potrebe, simboličko oponašanje rada predaka, kao refleks samoodržanja.

U svijetu u kojem naše priče nikoga ne zanimaju.

Maribor 2012/zivljenjenadotik


Tagovi:
Autor 6.6.2012. u 09:40

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija