Pisma iz Džehenema 8

Povezani članci

• Helsinški komitet: Mjesta zločina moraju biti dostupna
• Galerija Zvono: Nova izložba i nova adresa
• Parlamentarcima pred sjednicu predat izvještaj o mišljenju građana o Prijedlogu zakona o drzavnoj službi FBiH
• Na Dunavu operišu gusari. Kapetani se žale, to je kao u Somaliji
• Ante Jelavić optužen za ratno profiterstvo
• STRANKA PAMETNO TRAŽI PROVEDBU ZAKLJUČKA GRADSKOG VIJEĆA O UPISU POSEBNOG PRAVNOG REŽIMA ZA PARK ŠUMU MARJAN

Ulica, moja domovina: Džidžikovac – Kodeljevo

“I sada, skoro dvadeset godina kasnije, sve je opet tu:
 čak i svi dragi i bliski stanuju okolo i nije ih bilo teško
 sakupiti upravo to na Kodeljevem. Pijemo pivo,
 i pričamo o prošlosti. Tu su i djeca, oni će već biti pravi
Evropljani, oni nadam se, neće morati proći kroz naša
poniženja, kroz naše potrage za identitema, besmislene
barem onoliko koliko su bili naši pokušaji da ubijedimo
 sebe da će jednom kad prođe rat, biti bolje i
da će se stvari normalizirati.

Tada je trebalo vjerovati u to.”

Tu je sve, još uvijek stoji, i kao slika nikamo nije ni moglo otići. Samo je pogled drukčiji, distanca je ucinila svoje. Sunce na Kodeljevo dolazi iz pravca rijeke, zato su možda ti detalji tako upečatljivi. Ali, to su detalji koje uvijek tražim. Ili su to mnemoničke slike? Nekoliko krošnji kroz koje probija sunce, sjenke, i onaj predvečernji mir, koji tu i tamo naruši “Viatorov” autobus, linija 5, Podutik – Štepanjsko.

Bilo je to sredinom devedesetih, dok smo živjeli tu. Naravno, sasvim drugačije vrijeme je to bilo od ovog današnjeg: vrijeme nezavršene privatizacije, oštrijih ideoloških suprotstavljanja, vrijeme pokušaja da se obnove vrijednosti koje je početak rata sasuo u paramparčad. Da, tada se još do kraja nije znalo šta je čije, i društvo se još nije bilo raslojilo na samo dvije grupe koje poznaje kapitalizam: bogate i siromašne.

Ili smo samo mi živjeli u iluziji da sve nije razdijeljeno? Nismo imali vremena misliti o tome, valjalo je sašivati živote.

Beskraji izbjeglički sati provedeni preko puta Magistrata u Društvu za prostovoljno delo, u Helsinškom komitetu za ljudska prava, svi ti sastanci i debate u Sorosu danas djeluju tako naivno. Biće da su one koji su prije posljednjeg rata zvali “predratnim komunistima”, nekako tako u sedamdesetim sahranjivali svoje iluzije, kad su vidjeli da su vojna oligarhija i direktori velikih socijalističkih preduzeća, stvorili višu klasu, “klasu jednakijih.”

Ulica Jana Husa 2, kod Virkovih, bila je adresa na koju su stizala pisma iz opkoljenog Sarajeva. Ti su tekstovi bili puni čežnje i, čini se, neke sasvim blage zavisti, najčešće ne zbog toga što životi nas koji smo izbjeglice nisu u direktnoj opasnosti za razliku od njihovih, nego zato što neumitno izmiče vrijeme nakon kojega možemo postati ljudi koji nemaju o čemu govoriti. Paralelne linije.

Kao što smo nas dvoje postali partneri koji se više nisu čuli.

A rat je svega gospodar i svega kralj, njemu nikada ne možeš izmaći, čak ni u tu oazu spokoja, u dvosobnu podrumsku prostoriju u kojoj smo, nakon nekoliko promjena adresa našli dom.

Nisam monumentalist: za nekoliko stotina godina to mjesto na Kodeljevem može postati ono što su za nas rimske iskopine. Ali je, definitivno, zaslužilo neku spomen-ploču. Izgleda da bi u tim stvarima bi trebalo poslušati Bracu Dimitrijevića, Sarajliju i svjetski poznatog koceptualnog umjetnika koji radi umjetničke intervencije s pločama koje stavlja na kuće u svim gradovima svijeta. Na tim njegovim pločama naime, piše: “Ovo bi moglo biti mjesto od velikog istorijskog značaja.”

Braco tvrdi da se tako bori protiv jednostranog, u osnovi utilitarističkog koncepta historije koji obilježava mjesta u kojima su, recimo, živjeli i radili poznati ljudi. Koliko ste puta u Londonu, Amsterdamu, Mariboru, Zagrebu, Mostaru, naišli na ploču na kojoj piše da je “tu i tu, od tada do tada živio i radio taj i taj”? Za one druge koji su tu živjeli u povijesti nema mjesta, pa će tako najvjerovatnije ostati neobilježena i ta kuća.

Jer, valjalo bi popisati sve stanovnike te zgrade u Husovoj ulici, a to ne bi išlo lako. Prvo je tu, mislim, živio Esad kad se prvi put oženio, pjesnik Ljubljane i životni prijatelj, onda se uselio pokojni Ivo Štandeker, kojeg je ubila granata u sarajevskom predgrađu Dobrinja. Iskrvario je jer ga srpske snage nisu htjele pustiti u grad, u bolnicu. Onda smo došli mi, A. i ja, pa onda ne znam ko, a sada je, saznajem, tamo jedna studentica Muzičke akademije koja divno prebire po klaviru. Postane li poznata umjetnica, nemam ništa protiv da eventualna spomen-ploča bude postavljena njoj u čast. Ali, bolje bi bilo da se preko puta stavi Bracina ploča– “ovo bi moglo biti mjesto od velike historijske važnosti.” I, stvar riješena.

Jer, sve će se zaboraviti, možda se pronađe i neka pilula kojom će se svijest uspješno oduprijeti protjecanju vremena.

Moj dom u Ljubljani bio je i ostao Kodeljevo. Te ulice na putu prema stadionu Slovana. Jer, dom za mene, u osnovi nije kuća. Baš kao što Braco kaže: “Louvre je moj studio, ulica je moj muzej.”

Sad, za studio, tu i tamo: negdje moram imati stol za kompjuter, ali oko ulice, tu nema sumnje. Ona je moj muzej, moja inspiracija, moja domovina.

N. je jedini od nas tada imao lijepi auto. Novog crvenog golfa. Dolazio je svakodnevno kod nas doma, a radio je u Državnoj agenciji. On je Srbin iz Bosne. Činilo mi se da je naše prijateljstvo u Ljubljani bivalo jačim što je rat u Bosni bio žešći i besmisleniji. Kao da smo svijetu i sebi htjeli dokazati da se može živjeti pored tih budalaština. Dakako, ništa od toga nije bilo potpuno svjesno, mi smo bili ljudi koje su vezivali slični interesi, sport, kafane, žene, literatura…

I prošlost koju smo htjeli zaboraviti.

I sada, skoro dvadeset godina kasnije, sve je opet tu: čak i svi dragi i bliski stanuju okolo i nije ih bilo teško sakupiti upravo to na Kodeljevem. Pijemo pivo, i pričamo o prošlosti. Tu su i djeca, oni će već biti pravi Evropljani, oni nadam se, neće morati proći kroz naša poniženja, kroz naše potrage za identitema, besmislene barem onoliko koliko su bili naši pokušaji da ubijedimo sebe da će jednom kad prođe rat, biti bolje i da će se stvari normalizirati.

Tada je trebalo vjerovati u to.

Dok idemo pored igrališta Slovana, E. govori:

– Poslije svega što sam vidio, jedino moje je ovo ovdje.

– Pa, malo je i moje – odgovaram.

Mjesto gdje sam odrastao u Sarajevu, Džidžikovac, i Kodeljevo jedina su dva kraja svijeta koja smatram svojima. Ne živim ni u jednom od njih. I bolje je tako: ona su neke osobne Arkadije u koje je utkana vjera da je moguće ne ići istim putem kao ostali. Pa, šta košta da košta.

Jer, Džidžikovac vam je blok Bauhausovih zgrada usred Sarajeva, a Kodeljevo napola srednjoevropska, a napola balkanska četvrt u Ljubljani. Ako za mene postoji mjesto pod suncem, ono je između tih svjetova.

I često mislim o tome kako su ovi narodi zajebali, jer nisu podržali reformaciju i protestantizam.

Slovenija je svog valjda prvog literarnog genija Trubara, uredno protjerala u Njemačku zbog njegovih protestantskih ideja. Mi u Bosni nismo ni mogli imati reformaciju, ipak evangelistička crkva koju je sagradila Austro-Ugarska, nečemu služi. Danas je tu Likovna Akademija, a ja stanujem odmah iza njezinih leđa. Tješim se da to nije slučajno, kao ni to da sam na Kodeljevem stanovao u Jana Husa, koji je prvi stradao zbog reformatorskih ideja. Ali, nije poput Luthera stigao zakucati svoje ideje na vrata crkve.

U Hercegovini, odakle je svo moje porijeklo još postoji priča o svećenicima koji su u doba Napoleonovog zauzimanja Dalmacije dolazili u te krajeve, pokušavajući misijama širiti svoju vjeru. Nije im se “primila”, jer kod nas se prihvaća samo ona vjera koju nametne vlast.

Stare žene, pa tako i moja nana, nazivale su ne baš ozbiljne ljude, lutalice i pustolove – lutorima. Kad bih napravio nešto lose, rekla bi mi, ali ne bez simpatije – “lutore jedan.” Kažu da je to čovjek nepostojane vjere, a ja sve mislim kako takvo ime ne može nastati nigdje osim u krajevima gdje se baš i nije držalo do pismenosti, ali se u njima stvari nazivaju najpreciznijim mogućim imenom.

Lutor, to je, vjerovatno, najbliže onome što smo tada bili, i što smo dobrim dijelom ostali danas – ljudi nepostojane vjere, protestanti, reformatori , ljudi koji su htjeli promijeniti svijet u kojem su se svi pravili da se ništa ne moze promijeniti.

A živjeli smo u ulici Jana Husa, također lutora.

Nomen est omen.

Perspektive in refleksije, Življenje na dotik  (EPK Maribor 2012)