Pisma iz Prishtine (2): U sličnostima umiru razlike

tačno.net
Autor 15.10.2014. u 16:07

Pisma iz Prishtine (2): U sličnostima umiru razlike

Photo: EPA

Ko su, bre, ti Albanci

U starosti, kad listam kalendare svojih uspomena, sabiram i zbrajam na tisuće ljudi koje sam susretao, s njima hljeb dijelio i rujno vince pio, iskustvo mi veli: najmanje su te ranjavali Albanci, a najviše tvoga roda izdanci. Pomoći u životu, koju svako biće ljudsko treba i traži, najviše sam od Albanaca dobijao, najmanje od svojih plemenika, rodstvenika i ostale gomile

Piše: Jovan Nikolaidis, E-novine

Dragi Kruno! Hajde da kratko odgovorimo na pitanje koga nam je postavio naslov teksta.

Albanci su najstarija etnička grupa jugoistočne Evrope. Predhelensko etničko stablo, koga su najprije Heleni, a potom Slaveni potisli u brdovite dijelove jugozapadnog Balkana. Jezik njihov organski se razlikuje i od grčkog i od susjednih slavenskih govora. No plemenska organizacija, način života, rada i ratovanja, pa dijelom i narav, slični su narodima koji su im bili i postali susjedi. Narod zle sudbine, velikih odricanja, prkosan do ludosti, častan u djelovanju i postojan u inatu. Sve dok nisu stigli Turci.

Albanske plemenske starješine, glavari plemena, okupili se tada bijahu oko jednog vođe. Đerđ Kastriotija Skenderbega. Velikog brđanskog ratnika sa planinskih padina oko Kruje, njegove prijestolnice. Trinaest turskih nadiranja slomili su se o čeličnu volju i bezumnu hrabrost najvećeg sina naroda orlova. Kome se hrišćanska Evropa divila, ne bez romantičarske ponesenosti. Otada on slovi za svetinju svih Albanaca. Njegova epska besmrtnost lijepa je priča o Balkanu uopšte, medu i krvi ovog dijela svijeta. Poslije Skenderbegove smrti Turci uspostavljaju vlast i ostaju na tom prostoru četirstopedeset godina. Dugo vrijeme siromaštva i uspostavljanja razlika kojih se neće odreći ni budućnost, a sadašnjost od njih i trpi.

Ni o jednom narodu Balkana ne postoji toliko predrasuda, krivih predodžbi, naklapanja kafanskih i zlonamjernih konstatacija navodno naučnih, koliko ih je o Albancima. Ko je taj narod, kakav je i za što je, čemu je data ta tajnovita populacija koja, već odavno, uznemirava dušice slavenske, susjede koji ih se libe, kadšto i mrze? Došlo je vrijeme da se okrene ploča, da se oglase fanfare a zanijeme gusle i ojkanja. Vrijeme da diplomate postanu doista to što ih profesija resi, a ne šarlatani kvazipolitika balkanskih. Da se Albancima priđe i pruži ruka. Ne vjerujem da će je odbiti, uprkos svoj jezi i jadu koga su od susjeda dobijali. Najčešće, kažem najčešće – nepravedno. A ako je oni sprva i odbiju, pružimo je mi ponovo, nismo narikače plemenske, praznovjerjem obuzete. Već pragmatizmom budućnosti obavezani. I nasmijmo se, u ime Boga, nasmijmo se pred onima pred kojima smo najčešće vikali i psovali.

Mažu li se, dakle, Albanci na hljeb, jesu li oni bića sa druge planete, tema za viceve ciničnih, hrana za nezasitna usta kvazihistorika i prepravljača naciopolitika, ili su jedan od autohtonih, autentičnih naroda, prastanovnika Balkana, susjedi naši viševjekovni? I je li kucnula ura da ih se uzme ozbiljno, daleko ozbiljnije, temeljitije, nego su ih dosad uzimale uzavrele glavuše njihovih susjeda, akademici i ostala vikala poluinteligencije srpske, srbocrnogorske, i ine.

U starosti, kad listam kalendare svojih uspomena, sabiram i zbrajam na tisuće ljudi koje sam susretao, s njima hljeb dijelio i rujno vince pio, iskustvo mi veli: najmanje su te ranjavali Albanci, a najviše tvoga roda izdanci. Pomoći u životu, koju svako biće ljudsko treba i traži, najviše  sam od Albanaca dobijao, najmanje od svojih plemenika, rodstvenika i ostale gomile.

A iskustvo je, vele mudriji od mene, važna stavka u životu ljudskom. Doduše, kadšto kriv jesam zbog svega što mi se desilo s Albancima. Jer kad sam ja, uz njih bivajući govorio i djelao, nisam ih smatrao od mene niže vrijednim, već partnerima u svemu što čovjek planira i doprinosi. Sa njima sam se ja družio. I posao mi se uvijek na dobro okretao. Učeći njihov jezik i običaje, jednako kao i svoje, poštujući im trovjerstvo, tri ruže u jednom buketu, i nad svim time, njihov nacionalni ponos, samo sam slijedio tradiciju svoje porodice koja me lako naučila da su svi ljudi djeca božja, usudom bačeni da se komešaju i doprinose, druže i poštuju. Sa livada životne patnje dijele, u vrtovima ljudskih radosti uživaju, i na hridinama tegoba opstaju.

Zato danas komotno šetam Prishtinom, siguran u njih jednako kao i u sebe, ma bolno tužan što ne mogu, danima već, da čujem i glasove svog jezika. Nestali su,  a meni se hoće, da pored žamora na albanskom jeziku, čujem kadšto crnogorsku zdravicu ili srpsku pošalicu. Da nas ’sav svet, bre, razume’. Jer smo ljudi, koji su pred Bogom po definiciji griješni, ali i hrišćanski smjerni. Pa da nam svane.

Da kažem (napišem) kratko i jasno: za mene nikada granice između država nisu bile mjesta koja razdvajaju, već tačke, linije, kapije koje spajaju. Na tim prostorima ljudi su išli jedan drugome ususret. Komotni orijentiri sa kojih od svog doma ideš domu prijatelja. Vjerujem da tako danas misli dobar dio čovječanstva. Ne baš i veliki broj naroda, ali svakako znatan. Da se nada ne gubi, već da se zbira.

Ali istorija je opstojala upravo na suprotnostima koje su porodile granice, da dugom demarkacijom straše sve, osobito one koji bi da se osjećaju  slobodno na ma kom mjestu, a da se na graničniku od srca narugaju tom mentalnom i svakom drugom defektu kartografa. To čini i ovaj pisac od kad zna za sebe.

Moguće je da se moja dobra namjera multikulturaliste i kosmopoliste može razbiti o nova stanja balkanskih politika, novoistorijskih konstatacija, produženih, nikad izumrlih velikodržavnih apetita, kojih ni Albanci nisu lišeni. Novu su državu dobili, pa im se hoće (svakom narodu se, nažalost, takvo što hoće) – da poželi tuđega štošta. Ali, ako je poznato da su pomjeranja geostrateška, geopolitička, geoantropološka, geokulturološka i kojekakva još … uvijek dolazila i bivala završena od onih koji nam i danas kape kroje, dakle jačih i nemilosrdnijih planetostratega, i Albanci će, nadam se, naučiti da su takve krive staze u glavama, samo još jedna nesreća narodna. Vjerujem da će oni, svjedoci kalvarija srpskih, zastati na početku bodljikave staze, kojom ih neki žele odvesti. Kažu ti nesretnjici, ne vođe: pravednost plemenska, ilirska genetika, naša groblja, spomenici, ucrtani tragovi prošlosti, to bi mi da dovedemo u red, sebi privučemo.

Photo: EPA

Najzad, ako albanski liderčići posjeduju zrnce mudrosti, a toliko poneseni tlapnjama o krvi i tlu iz dubina mitskih, neka se samo sjete srpskog ludila, koje ih je sve do juče bilo salijetalo. Pa su se jedva jada otresli. Narod će, ako se tom putanjom ka ponoru i krene, svoj toj hajdučiji tek posljedica stanja da bude. Jer je narod navodno u pravu najviše onda kad je u krivu. Hoće se narodu, jer pokoji lider o njima samo tako i misli – da liže so i brsti travu. Njihovi čobani-tribuni, valjda je to postalo jasno, neće biti krivi nakon što svoja stada nagnaju na tuđa ispasišta. Kad su čobani bili krivi kad stampedo krene?! A nema, niti je ikad bilo, tamo, tamo daleko, i tim putem, nikakve sreće za rod ljudski, kad poželiš više nego možeš zinuti.

Doista, doista vam kažem: da je svaki čovjek uvijek na gubitku, šapuće tu istinu svakom dobronamjernom čeljadetu neki ajet iz K’urana. Ne poželi ničega tuđeg, upozorava rečenica iz Svetog pisma. – Ako drznemo dalje nego se smije, nego se treba. Uvijek ćemo odabrati gore ako zlo budemo tražili od trećeg.

Pade mi, na kraju ovog teksta, na um rečenica koju je, vele tako zapisivači, izgovorio Muhhamed a.s. Parafraziram:
Nisam ja tebe, robe Božji, u život poslao da uživaš, već da se patiš. Moli se i idi, među razna plemena, dobra djela da činiš.“

tačno.net
Autor 15.10.2014. u 16:07

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija