PISMO – DRUGU IZ MLADOSTI – JADRANKU PRLIĆU

tačno.net
Autor 31.5.2013. u 20:00

PISMO – DRUGU IZ MLADOSTI – JADRANKU PRLIĆU

Foto: ansambl „Mostarske Kiše“ na jednom od nastupa sredinom 80-ih godina. Tada 17-godišnji momak (sa smiješnom frizurom – za mikrofonom – u plavo-crvenoj uniformi) je danas autor ovoga teksta.

Ja se Jadranko „druže“ sjećam nekih lijepih vremena, davno je to bilo (možda 87-88)… Putovao si sa nama u autobusu ansambla „Mostarske Kiše“ na jedno od naših gostovanja u inostranstvo (izvini mislio sam reći inozemstvo). Ti si tada bio veliki komunista (ja nisam). Ti si tada bio veliki Jugosloven (priznajem i ja sam)!

Piše: Sergio Sotrić

„Druže“ Jadranko,
pisah ti već jednom, ove godine u februaru mjesecu. Pismo ti uredno poslah, a tvoj odgovor sve do danas strpljivo očekivah. To moje “drugarsko”- februarsko pismo objaviše tada čak i mediji. Nakon objavljivanja tog mog pisma Ustaše i pobuniše se neki čudni ljudi po internet portalima i napisaše komentare, da ja (tvoj „drug“), kao nisam uopšte podoban da tebi pisma pišem. Da ja, „drug moj“, kao treba bolje da gledam svoja posla i da se okanem pisanja tebi. Nažalost, evo do današnjeg dana, odgovora od tebe nemam. Brinem se za tebe. Slutim i bojim se da ti moje prvo pismo čak možda nije ni uručeno, da je i to možda dio svjetske- antifašističke- zavjere protiv tebe, tako da sam prisiljen u ovom pismu ponoviti jedan dio teksta iz mog prošlog pisma. A ovima što se pobuniše – zašto ja kao tebi pisma pišem – želim da poručim, da ja stare „drugove“ ne zaboravljam. Bez obzira ko su i šta su, da li su nešto skrivili ili su pošteno živili, da li su u problemima ili su na veseljima.

Drug je za mene drug i ostaje drug, a ovi tipovi što Ustaše nisu moji drugovi, niti su oni drugi – oni smiješni početnici sa bradama – moji drugovi, niti su oni treći moji drugovi…al´ to je jedna druga priča. U svakom slučaju Jadranko „drug“ – ti znaš, a i ja znam ko je meni drug!

Evo već ti skoro 10 godina sude. Ni krivom ni dužnom….U tom nesretnom Haagu…
Od aprila 2006., ukupno 465 sudskih dana, 145 svjedoka optužbe i 61 svjedoka odbrane…

Optužuju te za Prozor, Gornji Vakuf, Jablanicu, Mostar, Ljubuški, Stolac, Čapljinu i Vareš (zar si ti ikad bio u Varešu?). Optužuju te za deportacije, silovanja i seksualna zlostavljanja. Za de jure i de facto (znam da si sa Jurom bio prijatelj, al´ko im je ovaj De Facto?)… Optužuju te za ubistva i uništavanja imovine…Za logore smrti: Heliodrom, Dretelj, Gabelu, Vojno… Daje izjavu i neki zatvorenik, koji je morao pojesti obrok viljuškom koja se nikad nije prala, za svega nekoliko sekundi. Svjedoče i drugi ljudi o gašenju cigareta po koži, o zatvoreniku koji je morao sam sebi odsjeći bradu i pojesti je, civilima koje su vojnici HVO-a tjerali da idu prema linijama bojišnice. Pominje se i lizanje krvi sa betona – da balijska krv ne ostane na hrvatskoj zemlji. Sve mi ovo Jadranko „druže“ još zvoni u ušima, slušajući direktni prenos presude iz ove evropske sudnice.
Cijela presuda ima 2.629 stranica u 6 svezaka, a ima i 4 dodatka.
Treba vremena, za pročitati,
treba život dati, za doživjeti;
treba čovjeku snage, za oprostiti…

Ova presuda bi Jadranko imala još puno više stranica, svezaka i dodataka, da su npr. svjedočili svi svjedoci. Npr. moj (od 2010. godine pokojni) otac Aleksandar – Saša – Sotrić, koji iako nije bio balija, biva već u ljeto 1992. godine (u svojoj 56. godini – tada kao mostarski penzioner) upućen na „službeni put“ u skoro sva logorska „odmarališta“ HZ Herceg-Bosne. Naravno da je moj otac bio i u logoru “Dretelj” – kako bi to mogao propustiti?
Batine i tortura (do besvjesti) su kod njega bile na dnevnom “rekreacionom” programu, a redovno je vođen sa ostalima da po nesnošljivom suncu avgusta mjeseca pase travu, bleji kao ovca i pjeva Ustaške pjesme. Mokrio je krv i skoro bio nepokretan od posljedica mučenja…
Nedugo poslije toga je i npr. moj punac Smail – Đemo – Kajtaz takođe imao „sreću“ da pod stare dane (konačno) dobije mjesto na mostarskom „fakultetu“ (kasnije su taj fakultet nazvali sveučilištem), gdje su strpali i one, koji su već imali završen fakultet, kao i one bez akademskog obrazovanja. Tu su svi oni zajedno „studirali“ na hljebu i vodi, dok ih nisu razmjestili dalje po raznim logorskim „odmaralištima“ Herceg -Zajednice – Hrvatske – Bosne
(ili kako li se već zvala ova zajednica patoloških Herceg- bolesnika).
Ni moj otac, ni moj punac, a ni mnogi drugi nisu svjedočili (imali su suci dovoljno svjedoka i bez njih), inače bi presuda imala puno vise od 2.629 stranica. A stari prekaljeni logoraši su imali obzira prema sudcima, odvjetnicima, vještacima…Nisu im željeli još više posla praviti.

Evo slušam ovog sudiju Žan Klod Antonetija kako kaže, da Vijeće smatra da počinjeni zločini nisu bili djelo “šačice ljudi”, već djelo udruženog zločinačkog poduhvata na čijem čelu je bio Franjo Tuđaman (je li to onaj „partizanski“- krivousti- general, koji prije rata u Hrvatskoj nije posjedovao ništa osim gaća na guzici, a onda je vrlo brzo prisvojio za sebe i svoju porodicu svo stoljetno- povijesno- bogatstvo hrvatsko?). Ovaj sudija Žan Klod Antoneti tvrdi, da si ti – Jadranko Prlić – moj „drug“ – kao imao sva ovlaštenja u rukovođenju radom HVO-a, te da si ti kao značajno pridonio ostvarenju Tuđmanovog plana, omogućavao i ohrabrivao zločine koje su počinili pripadnici HVO-a. Ti si kao omogućio i prihvatio, dodaje dalje sudija, da se čine zločini protiv muslimana. Ti „drug“ moj si kao bio jedan od glavnih članova udruženog zločinačkog poduhvata i kao imao si namjeru da ostvariš zajednički zločinački cilj protjerivanja nehrvatskog stanovništva….

„Druže“ moj Jadranko, ovaj sudac Žan Klod Antoneti nema pojma!
Ta´će on tebi suditi….okle´njega u sudnici…ne zna se ni hljeba najesti!
Izvini brato moj dragi, naljuti me ova evropska fukara – vidi se da te čojek´ s´glave ne zna!
A ja te dobro znam! Što mene nije pozvao da svjedočim u tvoju korist – u korist o(d)brane?

Ja se Jadranko „druže“ sjećam nekih lijepih vremena, davno je to bilo (mozda 87-88)… Putovao si sa nama u autobusu ansambla „Mostarske Kiše“ na jedno od naših gostovanja u inostranstvo (izvini mislio sam reći inozemstvo). Ti si tada bio veliki komunista (ja nisam).
Ti si tada bio veliki Jugosloven (priznajem i ja sam)!

Ne sjećam se više koju si funkciju tada obavljao u Mostaru. Nije ni čudo „drug“, pošto si ti tada skakao sa funkcije na funkciju, ko to ne bi pomiješao, ko bi se toga još mogao sjetiti….Ne zamjeri mi zbog toga.

Mi te pozvali kao gosta, a ti objeručke prihvatio (sve ti mi platili – hranu, spavanje, piće, prevoz itd…). Mi smo tada pjevali o našim antifašistima, o ljubavi naroda i narodnosti, o mostarskim majkama, o Neretvi, o Titu – a ti si to tada objeručke prihvatio.
Pa bi i ti znao sa nama zapjevati u autobusu, na putu ka Zapadu, na putu u Evropu….

Mi smo tada imali u programu i himnu Republike Hrvatske – „Lijepu našu”. Ti tada, nažalost, nisi znao tekst te pjesme, tako da tu pjesmu nisi u autobusu sa nama pjevao… A malo ti je bilo i neugodno, kada bismo mi tu pjesmu pjevali. Ne znam zbog čega? Oficijelna himna Republike Hrvatske od 1972. godine je Jadranko ta pjesma bila. Ja sam ti govorio: „Jadranko, ova himna nije zabranjena, hajde ‘drug’ svi mi pjevamo, hajde i ti sa nama…”

Na jednoj od pauza na putu (zaustavio vozač da raja odu u WC), stajali smo na nekom parkiralištu u Austriji… pričali….Ja ti ponudih peksimete (napravila mi mama – u putu da mi se nađe), a ti i moje peksimete objeručke prihvatio.

Kažeš ti meni: „Baš su ti dobri ovi peksimeti Šole!“…

Sjećam te se Jadranko kao vrlo fleksibilnog čovjeka.
Ti bi sve i svačije objeručke prihvatio (ako bi od toga imao sopstvene koristi).
Nije to loše, znao sam ja da ćeš ti takav daleko dogurati.

Evo, čujem od raje da si jedno vrijeme bio i na „privremenoj“ slobodi? Pa znaju li ti Zapadnjaci da nema „privremene“ slobode. Ili je SLOBODA ili je koncentracioni logor! Nema između brate. Nemaju oni pojma Jadranko kako smo nas dvojica tih 80-ih godina bili slobodni. Pa znaš kako smo pjevali zajedno u autobusu, tada na putovanju ka Zapadu – na putovanju u Evropu:

Kroz rešeto i kroz sito
Vodio nas Maršal Tito
vodio nas mili rode
i doveo do SLOBODE

Reci ti tim sudcima, Jadranko „ rode“, da nema „privremene“ SLOBODE!
I reci im kako smo ti i ja pjevali o Titu i partizanima (sigurno će to uzeti u obzir kao olakšavajuću okolnost). Reci tim sudcima, ništa ti nisi znao, ništa ti nisi vidio…

Evo, ja mogu da posvjedočim: moj otac je 1992. „dobrovoljno“ otišao u logor Dretelj!
Pa i ja bih otišao „dobrovoljno“ na logorovanje da sam tada bio u Mostaru. Pa znaš i sam – ne bih mogao da se ne odazovem tvom „ljubaznom“ pozivu. Morao bih i ja tvoj poziv prihvatiti!
Da sam ja kojim slučajem bio tu, da si me ti „zamolio“ da i ja pođem sa rajom u logor…
Jašta bi! Pa, znaš i sam da sam uvijek rado išao sa finom rajom….
Al´jeba te (ovdje ne želim da napišem ime božije), nisam bio tih godina u Mostaru.
Al „druže” moj u ovoj blesavoj Njemačkoj, gdje sam ja tih godina živio, ukinuli već 1945. sve logore. Možeš mislit´ mazluma? Došli Amerikanci, Rusi, Englezi, Francuzi i nekakvi antifašisti i zabranili etničko logorovanje. Ma ta´će oni logorovati…. kažem ti ja iskreno – sve naopako i nastrano ovdje u Evropi…Nije ni Germany što je nekad bila!

Znam ja Jadranko da ti ni o čemu nisi imao pojma. Tebi se samo sviđalo voziti bijeli (zaplijenjeni)  mercedes– poklon od Mate Bobana i nositi kvalitetna odijela. Tih godina si morao paralelno i da učiš hrvatski jezik (pošto su te u mladosti prisilili i dobro plaćali da pričaš, pišeš i doktoriraš isključivo na „srpskom“ jeziku).
A nakon redovnog posla, radio si još i privatno. Raja mi kažu, da si nekih 70 miliona mazno´ – onako sa strane – nakon radnog vremena? Kažu da si 70 hrvatskih miliona „spasio“ od agresora? Ne znam samo koja je valuta kod tebe „druže“, al´ nije to ni bitno kod ovake´ cifre. Nadam se samo da raja ne pretjeruje, da je istina tu neđe i da ćeš se, kad izađeš iz te Evrope, sjetiti starog „druga“ (skupa ova Njemačka brate – ubi bože), da i ja stanem malo na noge.
Znam ja Jadranko, nisi ti, pored svih tih obaveza, imao vremena za ove zločine, za koje ti se sudi. Ti svoje dragocijeno vrijeme nikad ne bi trošio na (kriminal) ratne zločine.

Ti si čovjek UMJETNI(K)!

Šaljem ti „drug“ u ovom pismu i ovu fotografiju tvoje stare raje iz ansambla „Mostarske Kiše“. Šta kažeš? Ne možeš da me prepoznaš? Ma to je samo zbog frizure…
Ja sam ovaj momak naprijed za mikrofonom sa kovrdžavom kosom.
Znam, smijat ćeš se, al´ta frizura je 80-ih godina bila moderna. Ma, ne želim Jadranko da ti šaljem tvoju fotografiju sa tvojom tadašnjom frizurom. U slučaju, da ovo pismo opet neki „nedobronamjerni“ mediji objave, ne želim da se ljudi smiju tvojoj tadašnjoj frizuri.
Ovako, ako se meni budu smijali…Ako se opet npr. oni tipovi što prošli put Ustaše, budu smijali mojoj frizuri – nije problem. Navikao sam ja na njihovo šupanje! A znaš i sam, da bi im ja onako´po´mostarski odalamio jezikom – rekao bi im: „A bjeri tamo mazlume ćelavi – nisi u životu vidio lafovsku frizuru – uša seljačino – bjeri tamo odakle si šljego!
Nije problem Jadranko „druže“, bolje je da se oni meni u lice smiju, nego tebi iza leđa.

Jadranko „druže“ moj iz države (Herceg) BOSNE I HERCEGOVINE, ostaj mi slobODAN!

P.S.

Nauči li ti tekst one pjesme? Kako koje pjesme? Pa, one lijepe pjesme o njihovoj lijepoj susjednoj državi! Kad se sljedeći put sretnemo (ne brini ništa – sad ćemo mi brzo pripremiti žalbeni postupak za tebe, a u konačnoj presudi će pobijediti naša pravda) nema ti vrdanja! Zajedno pjevamo – sve oficijelno „drug“ – ništa nije zabranjeno – ne brini ništa – ovo je Jadranko od 1972. godine zvanična himna Republike Hrvatske:

Lijepa naša domovino,
Oj junačka zemljo mila,
Stare slave djedovino,
Da bi vazda sretna bila!
Mila, kano si nam slavna,
Mila si nam ti jedina.
Mila, kuda si nam ravna,
Mila, kuda si planina!
Teci Dravo, Savo teci,
Nit’ ti Dunav silu gubi,
Sinje more svijetu reci:
Da svoj narod Hrvat ljubi!
Dok mu njive sunce grije,
Dok mu hrašće bura vije,
Dok mu mrtve grobak krije,
Dok mu živo srce bije!

tačno.net
Autor 31.5.2013. u 20:00

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija